U tvom srcu nema boljeg i lošijeg mjesta. Vidici koji se pružaju s vrha katedrale na sve tvoje strane, svako jutro pune moja pluća. Za mene je i to dovoljno, ali kad se po tebi razmašem koracima i tvoj san se razbudi. Sve do kasno navečer dok ne padne noć, zajedno hodamo i dotičemo se. Po noći nastavljamo prebirati misli kao da tražimo kakav predznak za tumačenje nastupajućeg dana. Kod prvog svog koraka uranjam s njima u nezamislive mikroskopske dubine. U beskonačnom svemiru, najlakše uz njihovu pomoć prelazim nevjerojatne teleskopske daljine i osluškujem sve moguće signale.
Prema potrebama se prilagođavam okruženju u kojem jesam, a one me vode i objašnjavaju zašto mravi pretkazuju kišu ili kako tvoje ulice rastu. Ono što moje oči vide, misli ne tumače samo kao niz pokretnih slika, već uočavaju i objašnjavaju povezanost sa mnom. Tako s mislima sudjelujem u letu ptica i sjedim na klupi u parku. U stanju sam zaroniti u zelenilo i zajedno s lišćem nositi sunce na sebi. U kiši koja se preko mog pogleda slijeva duž tvojih ulica svaka je kap posebna. Zahvaljujući mislima tu ljepotu osjećam i prepoznajem kao posebnost samo tvog vremena.
Dok te promatram s pravom se bojim priznati kako i sam pripadam jednom od milijarde mravinjaka u beskrajnom prostoru. Dalje ne idem, jer uspoređivati jednog mrava s ostalim mravima u mravinjaku, pa taj mravinjak promatrati u bestežinskom plavetnilu, samo zaziva moju nezainteresiranost za sve druge oblike života. A mene ne zanima veličina sive bezličnosti, već jednostavan smisao svakog nepoznatog kretanja u kojem sam na neki način i sudionik. Znači sve što je daleko ne mora biti i beznačajno. Pogotovo ako je bezopasno, jer ne znači, da samo ono što izaziva strah u meni ili oni koji svojim djelovanjem na bilo koji način prijete, zavrjeđuju da se moje misli pozabave njima. Bezbroj je takvih primjera u kojima ima beskonačno puno moje zainteresiranosti. Simboli dolaze i odlaze, pretvaraju se u prepoznatljive i prihvatljive slike, da bi na kraju prevladali moje ograničeno znanje i prilagodili ih mom shvaćanju. Prirodno, nemoć donosi potpuno nove emocionalne stresove za koje nisam uvijek spreman, ali uz pomoć misli i nadogradnja napreduje. Tako i mravi svakodnevno u svom dalekom svijetu, sve više i više, pripadaju mom svijetu. Povezuje nas jedna vrsta pogodbe, s moje strane svjesna, a s njihove strane nagonska. S tobom je drugačije, imamo misli koje nas povezuju i koje nas obvezuju. To nije pogađanje u smislu zauzimanja što bolje pozicije, već potreba za ostvarivanjem novih vrijednosti.
Tekst: Zal Kopp
Slika: Jovan Gojković
Muško
