Sigurno
nismo šonje u srži, bar nismo bili u ratu.
Al pacificirani smo sada, to je istina...pa gledali smo
ko tele u šarena vrata cirkus koji nam se događao u gradu proteklih godina. Bili dobar vic ostatku Hrvatske.
Vjerojatno je bliže istini da smo jebeno nezainteresirani kao skupina zajedničkog prebivališta prema tom prebivalištu. Skoro da ne marimo baš nizašto oko nas, ni za kakvu spodobu koja je navukla kapuljaču vlasti, ili na viteza koji je spreman jurišati i na vjetrenjače za nas... Zato smo i prema
[i]Zagrebu [/i]slabi, samo možemo lajat iz slavonskog blata. A naši
"vukovi" potekli iz Osijeka i Slavonije koji jesu u Zagrebu, Saboru ili nekom toplom mjestu postali su
ovce koje čak i mekeću na kajkavštini.
Jednostavno, dobrim osječanima Osijek je preduboko u srcu, pa ljubav teško izlazi na površinu i djeluje. Za postizanje jedinstva i zajedničko djelovanje uvijek nam trebaju neki izvanredni uvijeti...
...ali ipak, nedaj bože ponovnoga rata!