Tko je glasao za Josipovića?
Datum: 13.01.2010
Autor: Boris Dežulović
Nezavisne novine
Talijanski Bagnone tipični je mali toskanski gradić: zeleni brežuljak u provinciji Massa Carrara, na brežuljku grozd kamenih kućica, a na vrhu kaštel s tornjem i zvonik mjesne crkve. Prije pedesetak godina to je bila živa općina sa šest hiljada duša, ali dvadeseto stoljeće je učinilo svoje, i treći milenij Bagnone je dočekao s točno 1.945 stanovnika, uglavnom staraca što po gostionicama pabirče krhotine bolje prošlosti.
Do subote 22. avgusta prošle godine malo tko je čuo za Bagnone: za njega se zna samo po tome što se svakog maja tu održava Sagra della Cipolla, "festival luka" na kojemu se sprema nadaleko poznata "la Cipolla de Treschietto" i svakojaka druga jela od luka. Onda su sve svjetske novine objavile da je upravo u Bagnoneu, u malom kafe-baru "Biffi", uplaćen listić sa dobitnom kombinacijom SuperEnalotta, koji je sretniku donio 148 milijuna eura, najveći dobitak u povijesti europskih lutrija.
U živopisno malo mjestašce na vrhu brda već sutradan ujutro nahrupili su novinari, turisti i znatiželjnici, mnogobrojni raseljeni Bagnonesi iz cijele Italije iznenada su se sjetili davno zaboravljenih rođaka, ali novopečeni multimilijunaš iz nekog je razloga odlučio ostati anoniman.
Ne treba mnogo literarnog dara da se zamisli drama u gradiću od 1.945 stanovnika, od kojih baš svatko poznaje baš svakoga, znajući da je jedan od njih preko noći postao tako bogat da za lokalni nogometni klub, kad bi postojao, može odmah od Reala kupiti Kaku i Cristiana Ronalda. Ne treba mnogo mašte da se zamisle sutradan ujutro došaptavanja i ispitivački pogledi na mjesnoj tržnici i u lokalnoj oštariji, u pošti, dućanu i pred crkvom San Niccolo, prije nedjeljne mise.
Ćakula se u malom Bagnoneu i raspituje je li slučajno tkogod u samoposluzi iznenada kupio šampanjac ili noćas izbacio ženu iz kuće, ispod oka se za ručkom gledaju bračni parovi, mjerka se svaka riječ, gospođa iz apoteke sumnja na babu što je uzela kutiju sedativa, mjesni poštar na penzioniranog karabinjera kojemu je u hodniku vidio otvorene kofere, a zvonar San Niccola na onog besposličara i zgubidana što je jutros prvi došao u crkvu i zapalio svijeću pod oltarom Madonne del Pianto. Ono malo djece što je ostalo u Bagnoneu dobilo je zadatak da noću drže stražu i gledaju hoće li netko iz čista mira napustiti gradić, a muškarci u brijačnici za to vrijeme rezignirano odmahuju rukom, zaključujući da treba samo sačekati kome će mafija zakucati na vrata. Pa gledaju tko je u brijačnici ublijedio.
Ova mi je fantastična epizoda iz kronike maloga mista Bagnone u Toskani pala na pamet dok sam čitao izvještaj Državnog izbornog povjerenstva s rezultatima drugog kruga hrvatskih predsjedničkih izbora. Za razliku od matice domovine, koja je rezultatom 60:40 izabrala SDP-ovog kandidata Ivu Josipovića, Hrvati u Bosni i Hercegovini sjevernokorejskom su većinom od 92 posto glasali za protukandidata, dojučerašnjeg reformiranog zagrebačkog komunistu i iznenadnog hercegovačkog katoličkog desničara Milana Bandića.
U svim bosanskohercegovačkim gradovima i gradićima rodijak Milan iz Pogane Vlake pokupio je uvjerljivu većinu, od Mostara, gdje je osvojio 14.989 glasova, a Josipović jedva 435, do Gornjeg Vakufa, gdje je Bandića zaokružilo 2.387 glasača, a Josipovića njih samo dvadeset i sedam. Ako mislite da je to mnogo, sačekajte rezultate iz Širokog Brijega, gdje je od 7.308 glasača Bandić osvojio 7.279, odnosno 99,60 posto glasova! Pa ipak, sve je nadmašila mala istočnohercegovačka općina Ravno.
Ravno je tipično malo hercegovačko selo: gore modro nebo, dolje bijeli kamen, između njih mala zelena krpa, na njoj stotinak neuglednih kockastih kuća, a u sredini župna crkva. Prije pedesetak godina to je većinski hrvatsko selo bilo sjedište žive općine od šest hiljada duša, ali dvadeseto stoljeće je učinilo svoje, i treći milenij općina Ravno je dočekala s točno 1.770 stanovnika, uglavnom staraca što po gostionicama pabirče krhotine bolje prošlosti.
Do ove nedjelje malo tko je čuo za Ravno: za njega se zna samo po tome što je 2. listopada 1991, punih šest mjeseci prije službenog početka oružanih sukoba u BiH, sumanutim napadom Jugoslavenske narodne armije upisano kao prvo mjesto koje je stradalo u bosanskom ratu. Onda su prije koji dan sve hrvatske novine objavile da je u drugom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora, na glasačkom mjestu u općini Ravno, od ukupno 363 glasača koji su izašli na izbore, za kandidata SDP-a Ivu Josipovića glasao točno - jedan.
Od 363 glasa Milan Bandić je tako osvojio 362, iliti preciznije 99,72 posto, nasuprot Josipovićevom jednom, odnosno 0,28 posto. Najveća je to pobjeda u povijesti europske demokracije, šanse da neki socijaldemokrat osvoji glas u hrvatskom Ravnom manje su nego da iranski reformski opozicionar Mir-Husein Mousavi dobije glas u Aradanu, rodnom mjestu Mahmuda Ahmadinedžada. Ili da na lotu osvoji 147 milijuna eura. U živopisno malo mjestašce na rubu Popova polja već sutradan ujutro nahrupili su stoga novinari, turisti i znatiželjnici, pristigli su iz cijele Hercegovine i Hrvatske mnogobrojni ljutiti Ravnjaci da otkriju čiji je rodijak osramotio selo, ali Josipovićev glasač iz nekog je razloga odlučio ostati anoniman.
Ne treba mnogo literarnog dara da se zamisli drama u selu od dvjesto stanovnika, u općini od jedva 1.700 duša, od kojih baš svatko poznaje baš svakoga, i baš svaki Hrvat baš svakoga Hrvata, znajući da je jedan od njih prošle nedjelje podmuklo, sakriven iza kartonske pregrade, na glasačkom listiću zaokružio Ivu Josipovića, to izdajničko agnostičko, bezbožno, komunističko đubre. Ne treba mnogo mašte da se toga jutra, nakon što su novine objavile izvještaj Državnog izbornog povjerenstva, zamisle došaptavanja i ispitivački pogledi na mjesnoj tržnici i u lokalnoj krčmi, u pošti, u dućanu i pred župnom crkvom.
Ćakula se u malom Ravnom i raspituje je li slučajno tkogod u trafici iznenada kupio sarajevsko "Oslobođenje" ili izbacio ženu iz kuće, ispod oka se za ručkom gledaju bračni parovi, mjerka se svaka riječ, gospođa iz dućana sumnja na babu što je uzela kutiju srpskih plazma keksa, seoski poštar na penzioniranog milicionera kojemu je u hodniku vidio Titovu sliku, a zvonar župne crkve na onog seoskog besposličara i zgubidana što jedini u selu nedjeljom ne dolazi na misu.
Ono malo djece što je ostalo u Ravnom dobilo je zadatak da noću drže stražu i gledaju hoće li netko iz čista mira napustiti selo, a muškarci u mjesnoj kladionici rezignirano odmahuju rukom, zaključujući da treba samo sačekati kome će mafija zakucati na vrata. Pa gledaju tko je u kladionici ublijedio. |
Muško
Nebitno
