Kada danas razvrstam svoja iskustva, pa ih redom posložim onako kako su nastajala, prva se javljaju dječja. Povremeno još nemirna, kao da su nešto izgubila ili zaboravila u svojoj brzopletoj nespretnosti, skaču i guraju se preko reda. Zajapurena i nestrpljiva, bez prestanka naokolo trče, galame i viču. Odmah poslije njih dolaze školska iskustva u kojima školsko zvono polako zaposjeda misli, a nedugo zatim i znatiželjna igra slova s kojom sam tek učio urezivati i šarati životne spoznaje. Odnedavno me takva iskustva posjećuju dok prolazim tvojim ulicama, jer se prepune knjižare i tramvaji ponovno nadvikuju s roditeljima i djecom. Očito su se sve ptice ponovno sjatile u tebe, moj lega.
Raznovrsnim iskustvima svakodnevno pokušavam prošetati kroz tvoje tisućljetne misli, ali ovaj puta se ne namjeravam previše zadržavati, jer su snažniji osjećaji jučerašnjih pogleda na ulice. Držim kako si me ovih dana nekoliko puta namjerno zaustavljao u prolazu. Ne zato da bih samo uživao širinu tvojih vedrih ulica, već i zbog podsjećanja na dolazak jeseni. U svakom slučaju, shvatio sam tvoje namjere, htio si mi između ostalog pokazati, što ostaje nakon povlačenja ljeta. A moja malenkost dobro pamti i odavno zna s kakvim se vrijednostima vrijeme nameće. Pogotovo što me već duže vrijeme iskušava, zamjenjujući sve brže godišnja doba u meni.
Ali bez obzira na prepoznato iskustvo, ono je uvijek novo i korisno. Prije svega, dragocjeno je svako sjećanje na beskrajna ljeta i vesele zime. I tišine se rado prisjećam, imala je nekakav poseban okus šuštanja lišća. To se zove moje djetinjstvo, bilo je i otišlo s jednim od bezbrojnih godišnjih doba koja su prošla kroz tebe. Ono što si zapisao u mene, stoji u redu sa svim ovim započetim ili sa mnogim djetinjstvima koja će tek početi. Ima ih više od godišnjih doba i svako u sebe prima tvoje posebno proljeće, ljeto, jesen i zimu. Ta su godišnja doba nezamjenjiva i ne mogu se uspoređivati sa jesenjom kišom ili zimskim snijegom. U njima je sunce najdraže i potpuno drugačije. Ako se i dogodi kakvo nenadano nevrijeme, tiho spomeneš vjetru kako su dječji obrazi zaslužili osmjehe, a ne vrijeme zaklonjeno tmurnim oblacima.
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Tomislav Dušanić-Tod
Muško
Žensko
Ti to jamačno već znaš, ali nisam se mogla suzdržati od komentara 