Rat lutaka
dio prvi
Bilo jednom jedno malo carstvo. Imalo je cara. Nije to bio obični car, ono: rodio se pa nasljedio tron. Ne; bio je to jedan car kog su građani sami doveli na tron da im vlada. Bio je posve mlad, neiskvaren i lijep. Svidio se građanima baš takav, pa pomisliše: ovaj će biti dobar car – radit će vrijedno, pošteno i transparentno; pametno ulagati naš novac i učiniti nam život lakšim. Nagrdiše skupa s njim prethodnog cara i učiniše kako su htjeli. Bajka je mogla početi...
I počela je. Car prvo naredi kočijašima da voze ljude za deset novčića, a ne za četiri. Shvatili su građani: mora se tako! Progutali knedlu i počeli se voziti za deset novčića... Zatim car naredi da se skinu sve skele po carstvu, zatrpaju svi iskopani temelji i poruše nedovršeni zidovi. Shvatiše građani: nema više gradnje. Dobro. Nek` mu je prosto. Lijep je. Zatim je došla jesen, lišće poče opadati. Car bez objašnjenja puku započe svoju nakanu očuvanja prirode. Novo pravilo je: ništa se ne dira s ulica – sve se prepušta prirodnoj fermentaciji i vraća prirodi. Na najbolji način je to puk shvatio u trenutku kad je napadao snijeg i zatrpao sve što je moglo biti zatrpano. Nije se diralo u prirodne oborine. Učeni ljudi odavno su zaključili da se snijeg otapa kad otopli, pa je ovaj skupi posao čišćenja prepušten majci-prirodi. Tako i bi: snijeg se otopi, blato prekri carstvo. Ali, nakon blata slijedi sušenje. Znaju to mudri ljudi. Prilika je to da se uštedi dosta zlatnika. Uostalom, car je pronašao pametniji način trošenja zlatnika: baš prije snijega kupio si je novu kočiju. I to ne bilo kakvu! Kočija je to s pozlaćenim okovima, a vuče ju četverac arapskih punokrvnjaka. Koštala je cijelo bogatstvo! Ali, neka… Srce zaigra svakom pučaninu kad pogleda ovu ljepotu… Pomisli: „Neka, pa i ja sam doprinio kočiji; i s moje plaće/mirovine skidaju se porezi i prirezi…Neka bar netko uživa kad je neimaština! Inati se, care!“. Svaki pravi pučanin može biti samo sretan. A samo zli prigovaraju.
I polako – sve je car udesio onako kako treba... Bio je zadovoljan sobom; pa, u kratkom roku uspio je puno toga! Tko bi još tako dobro vladao gradom?! Mudraci carstva mu se klanjahu tako da kad god bi car ustvrdio da je 2+2 možda 3 ili 5 samo bi mu poslali dobronamjeran smiješak. Neka, zaslužio je car da mu se oprašta! Uostalom, on je obećao da će puk izvesti iz silne patnje…Osim toga: nije dobro zamjerati se omiljenom caru. Vlast je vlast.
Zadovoljan, krene jednog lijepog dana u šetnju donjim dijelom carstva. Šeta on tako, sav ponosan, kad najednom spazi nekakvo stakleno zdanje u kojem bijahu čudno poslagane – lutke! „Što je sad ovo?“ – pomisli... Pogleda bolje, kad ono: nekakve nakazne lutketine poredane nekim čudnim redoslijedom, kao da jedna drugoj pokušavaju nešto reći... Ružnog li prizora! Po prirodi rođeni esteta, car se zgrozi. Odmah odstupi dva koraka, da malo dođe sebi. Neugodan osjećaj prostruji mu kroz um i tijelo. „Što, kvragu, s lutkama?“ – pomisli. Nastavi šetnju, ali više ne opušteno.
Razmišljao je dugo, onako hodajući ulicom, o prizoru na koji je naišao maločas... Nikako nije mogao dokučiti zašto bi netko te ružne lutketine, bez seksi oblina i ekstenzija, stavio uopće da ih ljudi gledaju?! No, unatoč ovim mislima – morao se vratiti svojim svakodnevnim carskim obvezama. Ipak, navečer, prije nego što je zaspao, sjetio se ONIH lutaka.
I ne samo tad; na kraju svakog novog dana – cara bi mučilo pitanje lutaka. Odluči on jednom opet otići tamo, gdje ih je prvi put vidio. Noću, prerušen u običnog građanina – tako da ga nitko ne prepozna. Odluči proučiti ovo mjesto.
Doista, kad se spustila noć odšeta car na ono mjesto. Gleda tako prerušeni car lutke i sve manje mu je jasno… „Kakva idiotarija! Metnuti lutke na ovako poznato mjesto! A koliko bi tu samo tezgi s krumpirom i grincajgom moglo stati!“ – pomisli car. I nije to jedina dilema koja ga je mučila… Nikako nije mogao dokučiti što znače lutke. Sve više počele su ga mučiti. Opsjedati. Noćima se budio s istom mukom: čemu služe ONE lutke??? Možda su ih trgovci kineskim trenerkama tamo stavili dok ne stigne nova pošiljka? Možda su ih iz robne kuće nabacali tamo čekajući remont? Možda su ih čak i oni sumnjivi likovi iz one gnjusne zgrade dječjeg kazališta (odbojne li ustanove!) nabacali ovdje jer su im viška na pozornici? Koji užas! `Ajde–de sve, ali ovo zadnje… Pa, bio bi to kraj svijeta kakvog on poznaje! Shvati car u tom trenutku da pod hitno mora poduzeti nešto… Odluči da će otići ujutro u taj butik s lutkama kao car i narediti da se izmjeri površina. Tada će mu matematičari iz dvorske svite izračunati koliko tezgi s pijaca bi se tu moglo postaviti ako se izbaci beskorisne lutke. Zatim će narediti kumicama s placa da se usele u prostor za nekoliko novčića. I, začas ga obuze osjećaj miline kad pomisli kako će se zašareniti to mjesto… Divota: ovdje brokula; ondje luk; ondje poriluk – a tamo vijenac češnjaka (protiv uroka – obavezno) – pa ondje red papričica, pa malo kajmaka ; pa malo aleve –paprike! To je umjetnost! Obuze ga pravi stvaralački žar! Gotovo da je i zaboravio kako stoji pred izlogom u odori običnog pučanina, požrtvovano se izlažući opasnosti da ga netko od onih zlih nezadovoljnika prepozna i izgađa grudvama snijega s neočišćenih parkirališta…
Rat lutaka
dio drugi
Ujutro bijaše onako kako je car zamislio: ode s odabranim račundžijama gazdi onog butika sa sumnjivim lutkama. Stadoše pred radnju; kad tamo – nema gazde! Nema blagajne! Nema trgovačkog šegrta! Nema ništa – samo one lutketine koje se obijesno cerekaju jedna drugoj. Ne znajući što da radi – obrati se prodavačici poriluka s tezge pored. Upita je tko je gazda ove radnje. Ona mu skromno odgovori:
- Gospo`n care, nema Vam tu gazde; to su Vam lutke od dječjeg kazališta, tamo preko puta. Morate s njima razgovarati.“
Car ostade preneražen… Ni u najgorim noćnim morama nije mislio da su to baš njihove lutke! Oooo, neeee! Odmah ga obuzme davno potisnuta trauma iz rane mladosti. Prisjeti se Becketta, Krleže, Brechta, Molierea, Držića… Oh, kojeg li mučenja! A tek oni besposleni Rusi što su pisali kilometarske romane samo zato da zadaju muke učenicima škole za trgovce! O, ne opet!!! Dokle će ga u životu pratiti ovi ružni repovi prošlosti?! Koliko još utakmica treba propustiti zbog tih ogavnih pisaca i njihovih beskorisnih kazališnih komada?! I, čemu, uopće, taj cirkus zvani kazalište?! Ionako se tamo malo-malo motaju sumnjivi likovi pridošli iz nekih drugih carstava, mahom neprijateljskih! Umjesto da rade ozbiljan posao i pretvore tu zgradurinu na odličnoj lokaciji u dvoranu za prave estradne zvijezde, političke skupove a možda i veće svatove – oni se igraju tamo bezvezarija! K`o djeca! A on ih mora trpiti… Stalno se prisjećajući mučnih iskustava iz mladosti…
S ovako mučnim mislima car se ipak povuče u svoje odaje. Sjedne zamišljeno na svoj tron, usamljen u tihoj patnji… Što mu je činiti? Shvatio je kako je teško biti car…
Mučio se tako cijele noći. Kad bi malo i zaspao, sanjao bi čudan san: lutke bi oživjele i započele sablasni ples, a pod dirigiranjem profesora književnosti iz njegove bivše škole! Cerekale bi se, skakale, hvatale se za kvrgave ruke okružujući bespomoćnog cara. Krug bi se stezao oko njega, a svaki put bi čuo glas profesora: „Opet… Opet TI nemaš osvrt na lektiru! Dobro, čitaš li ti išta u životu osim jelovnika?! Makar stripove, kvragu! Pa sva djeca makar to čitajuuuuuu…. Čitajuuuuuu…. Čitajuuuuu…“ – odzvanjalo bi ružno, a car bi se budio u znoju.
Nakon nekoliko ovakvih mučnih noćnih mora, car shvati: jednom zauvijek mora se obračunati s prošlošću! Strahu treba pogledati u oči! Vidjet će Brecht bogasvoga! Neće njega više mučiti ovi bjelosvjetski besposlenjaci! Smrt Hamletu & Ofeliji!
Ustane car odlučno u ranu zoru. Pozove svitu dvorsku i naredi im da mu pozovu predradnika kazališta. Učinio je to takvim gromoglasnim tonom da mu se nitko iz svite nije usudio reći kako se to ne zove predradnik…Bio je doista ljut! A tek kad je došao pozvani&prozvani čovjek iz kazališta… Bio je to neki blijedi dr-mr-fr koji je govorio njima nerazumljivim rječnikom. Nitko od svite ne bi mu bio u koži! Prvo zato što je cijeli svoj život izdangubio po kojekakvim školama umjesto da je na vrijeme shvatio što je ispravan put, a drugo – zbog onoga što mu slijedi od doista razljućenog cara…
No, na opće iznenađenje, car bijaše kratak. Reče odrješito bljedolikom čudaku:
- Miči one lutke! Imaš vremena do danas u podne! – okrenu se i izađe iz odaje.
Članovi svite počeše se zapanjeno zagledati jedan u drugog, ne vjerujući da je car ovaj put bio tako blag…Pa, što sve oni moraju slušati u trenucima ljutnje?! Pa, to je nepravda! Začas se sažaljenje prema čudaku iz kazališta pretvori u zavist… Kako je jeftino prošao! Pa, nije ga ni degradirao, niti mu plaću smanjio, niti mu otpustio rođaka! Samo te glupe lutketine neka makne! Pih, mo`š mislit`! A, ovaj je još toliko glup da je nesretan zbog lutaka! Gledaj kako je progutao knedlu i spustio pogled! Pa, glupan misli da je poražen! Nisu mogli vjerovati svojim očima&ušima uvaženi članovi carske svite… Ispratiše čudaka upitnim i optužujućim pogledima.
U predvorju carske odaje dočekaše čudaka glasonoše što raznose novosti iz carskih dvora svud po carstvu. Upitaše ga što je i kako je. On im kratko reče kako je uvaženi car naredio da se lutke maknu i da on poštuje carev umjetnički dojam glede lutaka. Doista, priznade, bijahu nakaradne. Shvaća kako car ne može trpjeti nešto što nema umjetničku vrijednost.
Samo je on znao s kakvim mislima je izašao iz carskih dvora…
Car konačno bijaše miran. Dobio je i ovu bitku. Najtežu: bitku protiv strašne prošlosti! Bio je ponosan na sebe. Otišao je još jednom onamo, na ono mjesto da pogleda, sa zadovoljstvom, kako su prostrte šarene tezge… Ponovno milina, mir i harmonija u carstvu… Red brokule, pa red paprike; pa red poriluka, pa red krumpira; a tamo vijenac češnjaka (protiv carskih uroka, naravno)… Konačno mu oko srca toplo, a san miran… Bajka je mogla dalje…
I tako, prođe ovaj caru nemili događaj… Mudraci carstva ponovno prešutješe da je 2+2=4, kao i da je car gol, a i ono da se ipak okreće…Zato i jesu mudraci…
Nebitno
Muško
Žensko
