U današnje vrijeme kada daleko veći gradovi od tebe, odavno gube svoju osobnost i sve češće imaju samo varljivi obris, ti si rijetka iznimka koja uz pomoć svih svojih misli uporno obnavlja rumenilo naših obraza. I zato su naše misli uvijek slobodne među tvojim prstima i u prvom jutarnjem šapatu, jer u svakom našem uzdahu jako dobro primjećuješ i najmanju boru našeg čela. Nisi podlegao toliko izvikanim obrascima jednokratne i lako kvarljive prezasićenosti. Ne dopuštaš otuđenost u svojim dvorištima niti se iza zavjesa tvojih prozora gomilaju strahovi.
Zadržavaš u sebi pravo na najsitnije detalje raznobojnog mozaika naše intime i svaki puta nas nekako drugačije susrećeš. U svijetu u kojem je stvoren potpuno maglovit jezik nerazumijevanja, naše riječi ti nisu postale dosadne i zbog toga ih tvoja istančana duša svakodnevno iznova poziva na razgovor s tobom.
U tom obostranom i začuđujuće iskrenom predavanju, osjećamo razgovijetnu dobroćudnost tvoga osmjeha. Nema dvojbe, prihvatio si nas i bez obzira jesmo li se namjerno ili nenamjerno zatekli u tvojim rukama, poput najsnažnijih vjetrova ravnomjernom snagom puniš jedra svakom od nas. Ne razdvajaš naše ljudske slabosti na opravdane i neprimjetne, a isto tako bezbroj puta si dokazao kako možeš biti zanimljiv i koliko možeš ponuditi potrebnu toplinu sugovornika.
Negdje u sebi svemir čuva taj tvoj osmjeh kao probrano sazviježđe u kojem smo i mi dio te dragocjenosti. Ka tom mjestu odabranog mira neprestano putujemo kroz zelenilo parkova, a s nama cijelo vrijeme dubina tvog pogleda razgovara tankim dodirima Drave. Kad nas treptaj tvoga oka zagrli i primi u praskozorje nebeskih tišina, postajemo ravnopravniji od zvijezda, jer tako nas nesebično i ponosno hvališ pred njima, da sve one prirodne sile zbog kojih nerijetko drhtimo, jednostavno uzmaknu i prihvate naše emocije u punoj ljepoti. Nitko nam tada nije ravan, jer tvoja duša ima osmjeh i ona je polazište za sva naša očekivanja i ostvarenje svih naših želja.
Tekst:Zal Kopp
Fotografija: Krisitjan Vujić
Muško
