Ljubav pobjedjuje SVE!

ma ti što prave sranja oni se samo kurče da boluju od navedenog poremecaja...
primjer...prije par godina jedan je tak ubio svoju zenu i neduzno dijete koje nije ni bilo njegovo a sve su to pripisali PTSP-ju stecenom u ratu....e sad ona smijesna stvar je da je taj diklic za vrijeme rata imao nekih 16-ak godina...hmmm

...e, pa eto...bash se na takvim slučajevima zapravu i stvaraju predrasude o toj bolesti...e, takve bih ja u ludnicu i dala im plastične pištolje, pa nek se onda naganjaju međusobno...

Stvarno sam zaprepaštena predrasudama s kojima se moraju susretati BOLESNI ljudi. Činjenica je da taj PTSP postoji kao bolest i činjenica je da ga mnogi ljudi zaista imaju. Ako vi mislite da ga zbilja imaju oni koji o tome samo pričaju, grdno se varate. "Oni što prave sranja" se po vašem samo preseravaju?

A ne pitaš se što je "taj diklić" koji je imao 16-ak godina za vrijeme rata mogao vidjeti? Ne govorim sada samo o tom konkretnom slučaju nego općenito.

Ni jedan psihički zdrav i uravnotežen čovjek ne bi ubio svoju ženu i dijete. Iz toga proizlazi da je spomenuti bolestan. A sad, je li to PTSP ili što drugo...

U svojoj obitelji imam slučaj PTSP-a. Želite da vam ga opišem? Osoba je destruktivna prema sebi i drugima, agresivna, spremna na sve i svašta u određenim situacijama, nakon čega se užasno kaje, ima česte noćne more, budi se na najmanji šum ako uopće uspije zaspati i, najvažnije od svega, NE ŽELI PRIZNATI da ima PTSP, a pogotovo ne otići liječniku.

A ljudi koje gledam u bolnici? KAŽU kako imaju PTSP, TVRDE da imaju noćne more i da ne spavaju, u bolnici ih uhvatiš kako spavaju kao klade, a kasnije kažu kako je to zbog sedativa. Najzanimljivije od svega je kad im daš placebo ili nađeš tablete u ladici - dakle nisu ih ni popili.

Želim reći da je stvarno puno onih koji love mirovinu te tvrde kako imaju PTSP. Ali čovjek koji napravi sranje koje će ga koštati života - odnosno završit će u ustanovi i/ili u zatvoru... sigurno nije zdrav, a kod nas je najveća vjerojatnost da boluje upravo od te bolesti z6bog situacije kakva je.

Ne govorim o bolesnicima koji ubijaju iz zabave i slično (dakle, također su mentalno poremećeni ali radi se o drugim bolestima) te se nakon toga skrivaju i/ili ne žele priznati što su učinili. Većina tih koji su napravili veliko sranje, a kasnije im je utvrđen PTSP, sami su se predali policiji.

Ne tvrdim da je to generalno tako, no u većini slučajeva jest. I nemojte se svi povoditi za medijima jer jedan novinar nije kompetentan dati sud o tome ima li tko psihički poremećaj ili ne. Isto kao što jedan liječnik nije kompetentan za profesionalno novinarstvo.

Sve ovo zapravo pišem iz razloga što me takve stvari osobno vrijeđaju i jer se ljudi s psihičkim poremećajima još uvijek smatraju društvenim šljamom.

Psihičkim bolesnicima lanci su skinuti jako, jako davno. Nismo više u srednjem vijeku i mislim da je vrijeme da se psihičke bolesti počnu tretirati kao to što i jesu - BOLESTI.

I, da još jednom sve rezimiram - dakle, PTSP se ne ispoljava samo tihom depresijom i slično. U većini se čak slučajeva ispoljava upravo agresijom i nošenjem oružja. A nemate pojma kako je strašno vidjeti ljude u ustanovama koji liječnika u viziti dočekuju "stavom mirno" kao da dočekuju generala. Meni su ti prizori doslovno izmamili suze na oči. A kod takvih situacija vrlo je lako zaključiti je li nešto gluma ili nije.

PTSP se ispoljava na različite načine i treba ga tretirati kao ozbiljnu bolest koja može imati OZBILJNE posljedice, po samu osobu ali i njezinu okolinu. Važno je reći da bi manje incidenata bilo kada bi se liječnici i država posvetili terapiji za oboljele, a ne da svi pričamo kako poremećaj u biti ne postoji.

I nekoga "zatvoriti u ludaru" nije human izraz za postupanje s bolesnim čovjekom. Imajte obzira, nikada ne znate što se kome od vas može dogoditi jednoga dana. A tada bi odjednom promijenili mišljenje, znam.

Znate šta je meni blesavo? Krajnje introvertne osobe, teško se uklapaju u društvo i slično, fokusirane na jednu stvar koja im se događa u glavi... Ako to što im se odvija u glavi uspiju materijalizirati na društveno prihvatljiv način, oni su genijalci! U protivnom su bolesnici! To hoće li ih se smatrati genijalcima ili bolesnicima ovisi samo o okolini koja ih okružuje, odnosno o vrijednostima koje vladaju u toj okolini.

Djelomično se slažem s tobom, da... kažem djelomično jer pri tome mislim na reakcije okoline koja će reagirati ovako ili onako. Baš to mi užasno smeta.

Ta "okolina" je u našoj zemlji toliko jadna da smatra kako o svemu i svima ima pravo suditi na temelju osobnih stavova. Kada netko ima rak, neće se špekulirati je li zbilja bolestan ili nije. Ali kada je obolio od PTSP-a ili shizofrenije... e, ili glumi iz nekog razloga, ili mu je to opravdanje za nešto ili ga treba u "ludaru". Meni je to strašno.

Istina je da ima onih koji, što se tiče tog famoznog PTSP-a glume radi mirovine. Ali zbog njih se čitava javnost i ljudi koji nemaju pojma o tome usuđuju generalizirati i ljudima oko sebe postavljati dijagnoze ili "dematirati" već postojeće, liječničke.

a što se tiče ovoga što si ti napisao... psihički poremećaji mogu se ispoljiti na različite načine, ali opet, s druge strane, ne mora značiti da je svaka introvertna osoba koja se teško uklapa u društvo i sl. potencijana za društveno neprihvatljivo ponašanje u smislu činjenja neke štete sebi, drugima i slično. Ali, sad, jesu li genijalci... stvar bi trebala biti individualna. Ali tu nastupa naše okruženje u kojemu ništa nije individualno. Tu smo svi u grupama, a tko god kaže da Hrvati nisu prepuni predrasuda prema svima i svakome... laže

DonQuijote je napisao/la: › Znate šta je meni blesavo? Krajnje introvertne osobe, teško se uklapaju u društvo i slično, fokusirane na jednu stvar koja im se događa u glavi... Ako to što im se odvija u glavi uspiju materijalizirati na društveno prihvatljiv način, oni su genijalci! U protivnom su bolesnici! To hoće li ih se smatrati genijalcima ili bolesnicima ovisi samo o okolini koja ih okružuje, odnosno o vrijednostima koje vladaju u toj okolini.

Ima jedna dobra poslovica (ili citat iz nekog filma).
"Jedina razlika izmedju ludjaka i ekscentrika je u kolicini novca na bankovnom racunu."

...nikad nisam psihičke bolesnike smatrala društvenim šljamom i ponavljam kako, nažalost, i ja živim s PTSP u vlastitom domu...i onako kako ne mislim o toj bolesnoj osobi ništa loshe, ne mislim ni o onima koji ZAISTA boluju od PTSP...i da, istina je da oni koji su bolesni ne žele priznati da su bolesni...i zato im je potrebna sva pomoć okoline u kojoj žive...ali je ne dobivaju, osim od strane najbližih, ako i to...no, to nije opravdanje za bezumne činove koji se rade pod izlikom PTSP...i oni koji najviše galame da su bolesni, zapravo se pretvaraju, baš iz onih materijalnih i ostalih razloga...i opet ponavljam, radi njih se stvaraju predrasude okoline...

Ne čini mi se da je PTSP opravdanje za bezumne činove... prije bih rekla da je, kao bolest, uzrok istih. U tome i je stvar, ne govore ti ljudi kako imaju PTSP. Svatko tko počini ubojstvo ili kakvu drugu strahotu prolazi kroz određeni proces, a dio procesa je i razgovor sa psihologom/psihijatrom. Ako oni dijagnosticiraju PTSP onda se neka piskarala žute štampe naprave pametna pa pljuju po dijagnozama, a svi to objeručke prihvate. Nije sve crno-bijelo i ne možemo na sve gledati tako.

Željela sam samo reći da se ne slažem s mišljenjem da je PTSP opravdanje za sranja. Veća je vjerojatnost da netko tko napravi tako šta zbilja ima bolest nego onaj koji je potpuno zdrav, a tvrdi kako ima noćne more i promjene raspoloženja kako bi dobio mirovinu. Ne znam jesam uspjela dobro objasniti ono što mislim.

Napominjem još jednom da malo tko od njih sam kaže "Joj, ubio sam ženu jer imam PTSP." Da bi se to uzelo u obzir moraju postojati neki klinički dokazi.

Upravo taj članak o 22ogodišnjaku iz Zagreba potaknut će još potencijalnih ubojica i samoubojica na sličan akt. I novinari umjesto da služe javnosti, zatrpavaju ju takvim senzacionalnim naslovima koji će tu istu javnost uvaliti u jos takvih primjera.
Problem je što tog mladića nitko vjerojatno nije liječio, a ako jeste, nekim ljudima se jednostavno ne može pomoći, ili im ne može pomoći samo jedna osoba ni ustanova.
Stvar je u tome da im ovakvim izjavama, naslovima i spominjanjem imena ne treba odmoći u njihovoj borbi sa samim sobom.
A to je zasigurno najteža borba koju čovjek može voditi.