Džeparac

Kopao sam po netu, i našao jednu potencijalno zanimljivu temu za forum.
Treba li djeci davati „đeparac“? Kad je po Vašem mišljenju najbolje početi sa davanjem „đeparca“ djetetu i kako. Treba li dijete na neki način „zaraditi“ novac koji mu se daje?
Kakva su Vaša iskustva vezano za tu temu?

Uf, jesi navalio s temama (al' bar nisu spamerske, već filozofske pa ajde).

Moj stav:

Džeparac je stvar koja je obavezna i koja djecu uči odgovornosti, raspolaganju sredstvima, itd. Najbolje je djeci početi davati džeparac već u osnovnoj školi, i to neki simobličan iznos (to može biti tjedno ili mjesečno).

Jedna bitna stvar je kada se počne davati džeparac da se definira što taj džeparac pokriva i za što on mora biti dostatan. Također, kako dijete raste, potrebno mu je više sredstava, shodno tomu i treba povećavati džeparac periodično(godišnje, polugodišnje).

Nadalje, moguće je definirati uvjete po kojima se dobiva džeparac - to mogu biti kućanski poslovi ili nešto takvo - da dijete ima osjećaj kako je zaradilo taj novac i kako bi se osjećalo korisnim.

Ma nista toj djeci ne treba davat tek tako..
Samo se naviknu i onda iscrpljuju pare od roditelja do 30-tih.
Vidim po sebi...
Treba odmah tamo negdje u pubertetu kad su vec kao mal veci, uputit ih neka sami zaradjuju pare.
Naravno kod nas nema posla, ali ono...sta naprave u kuci u kojoj zive toliko im se plati (od osnovnih kucanskih poslova, pa kosnje trave i statijaznam..).
A ne davat pare samo zato sta su ti to djeca.
Ma beži...

Svakako da im treba davati đeparac, naravno u skladu sa mogucnostima, ali i obavezno stvoriti naviku stednje i zaradivanja. Dosta mojih vrsnjaka danas a i mladih od mene jedva cekaju sezonske poslove da zarade neke novce.

ja sam stava da im treba dati đeparac,i to sam po sebi,bez da je mor'o orat i kopat i ožbukat garažu za dvajst kuna, jer baš zato što je on/ ona dijete,i ne treba ga od malih nogu počet gnjavit sa obavezama,zadatcima,poslovima,brigama kako i zašto,cijeli život kad odraste ce i radit i brinuti,i imat zadataka hrpu,tako da taj period dok je dijete i pod mojom skrbi,nek uziva,jer tek kasnije slijedi trnje i kamenje..ne treba ih davit odmah u mladosti,bit ce za to vremena..naravno,ne treba od djeteta ni napravit derište koje će samo tražit novac i kmečit,ali to se može postici i drugim načinima,osim radnim obavezama,ali to nije sad tema..a koliko i kada,sve ovisi o mogucnostima roditelja..

Ja mislim da uopće nije loše da dijete od malih nogu bude naučeno da ima nekave obaveze. Što prije se nauči bolje za njega.Danas ih od vrtića kljucaju s pravima, a o obavezama se ne govori. Jer što dijete usvoji dok je malo usvoji, kasnije kad dođe u pubertet kasno je za promjene. Nije loše da nekakav džeparac dobije naravno sukladno dobi i potrebama, a nije loše ni učiti ga štednji. Vani je to malo drugačije pa se džeparac može i zaraditi,kod nad toga nema,ali naravno da bi bilo super da ima.Mislim da se ništa ne može mjeriti s zadovoljstvom koje osjetiš kad sam zaradiš novac,a tada ga i više cijeniš.

Mr. Seal je napisao/la: Uf, jesi navalio s temama (al' bar nisu spamerske, već filozofske pa ajde). Moj stav: Džeparac je stvar koja je obavezna i koja djecu uči odgovornosti, raspolaganju sredstvima, itd. Najbolje je djeci početi davati džeparac već u osnovnoj školi, i to neki simobličan iznos (to može biti tjedno ili mjesečno). Jedna bitna stvar je kada se počne davati džeparac da se definira što taj džeparac pokriva i za što on mora biti dostatan. Također, kako dijete raste, potrebno mu je više sredstava, shodno tomu i treba povećavati džeparac periodično(godišnje, polugodišnje). Nadalje, moguće je definirati uvjete po kojima se dobiva džeparac - to mogu biti kućanski poslovi ili nešto takvo - da dijete ima osjećaj kako je zaradilo taj novac i kako bi se osjećalo korisnim.

Navalio sam sa temama, jer me ubija ovo depresivno vrijeme pa ne mogu van.
Uzgred budi rečeno, mislim da sve u životu treba zaraditi, te to po mom mišljenju vrijedi i za đeparac.

u potpunosti se slažem s razmišljanjem gospodina tuljana. prolazio sam i mijenjao brojna društva od mladosti i gotovo uvijek sam bio jedini koji je dobijao džeparac. i do čega je to dovelo? dovelo je do toga da tijekom studiranja ja svojim prijateljima često posuđujem novce iako od njih trošim, usudio bi se reći, čak tri puta manje love svaki mjesec. definitivno smatram to pozitivnom stvari jer od najranijih dana čovjek treba naučiti racionalno raspolagati s onim što ima. tuljan je to odlično naveo kad je rekao da se treba odrediti koji se troškovi pokrivaju džeparcem a koje financiraju roditelji. i ono što smatram vrlo bitnom stvari; nema smisla davati džeparac ako se roditelj neće striktno držati dogovorenog iznosa! dovoljno mi je bilo jednom ko djetetu da spizdim sve novce prije nego što sam trebao. i cijenim starce što me tada nisu htjeli pogurati

Anait je napisao/la : Ma nista toj djeci ne treba davat tek tako.. Samo se naviknu i onda iscrpljuju pare od roditelja do 30-tih. Vidim po sebi... Treba odmah tamo negdje u pubertetu kad su vec kao mal veci, uputit ih neka sami zaradjuju pare. Naravno kod nas nema posla, ali ono...sta naprave u kuci u kojoj zive toliko im se plati (od osnovnih kucanskih poslova, pa kosnje trave i statijaznam..). A ne davat pare samo zato sta su ti to djeca. Ma beži...

Ajmeeeeeee.................

Definitivno sam za tjedni džeparac!
ja ga nisam imao nego sam svaki dan dobijao koliko mi je trebalo(ili manje od toga).
rezultat takvog načina financiranja od strane staraca doveo je do toga da sam prve 2-3 plaće spalio za 20-tak dana pa sam onda 10 žicao...a nije baš da zarađujem 2-3 tisuće..
jednostavno nisam znao gospodariti s novcem koji dobijem od jednom i trebam ga razvuć na 30 dana.

upravo to djeca uće s tjednim džeparcem.
I definitivno taj novac trebaju zaraditi...ne mislim o kopanju kanala ali svaka osoba u obiteji treba imati svoje zadaće i zaduženja...neka to bude spremanje dnevne i svoje sobe, svakodnevna šetnja psa, dobre ocjene u školi ili nešto drugo.
djete treba naučiti obavezama, korektnom izvšavanju istih za što na početku tjedna biva novčano nagrađen u vidu džeparca.

mislim da je čak još bolji mjesečni džeparac. tek to te nauči rasporediti novce. uostalom i plaća je mjesečna.

I ja sam za mjesečni (doduše, možda je kod mlađe djece to teže s mjesečnim iznosom). Ali ako ćeš nekako se naučiti raspolagati sredstvima, onda je to mjesečni džeparac.

Anait je napisao/la: Ma nista toj djeci ne treba davat tek tako.. Samo se naviknu i onda iscrpljuju pare od roditelja do 30-tih. Vidim po sebi... Treba odmah tamo negdje u pubertetu kad su vec kao mal veci, uputit ih neka sami zaradjuju pare. Naravno kod nas nema posla, ali ono...sta naprave u kuci u kojoj zive toliko im se plati (od osnovnih kucanskih poslova, pa kosnje trave i statijaznam..). A ne davat pare samo zato sta su ti to djeca. Ma beži...

I sa 18 godina ih istjerat na ulicu i nek si traže posao i snalaze se, ko je vidjeo bit na grbači roditeljima.

Ova tema namijenjena je učenicima, studentima i svima koji su nekada dobivali džeparac od roditelja ili rodbine, zarađivali siću za vrijeme školovanja...

Jesu li vam roditelji davali džeparac i koliko? Jesu li to bili značajni iznosi ili ste za ulaznicu za koncert od 50 kn morali duže vremena skupljati novac? Ako ste sami zarađivali tijekom školovanja ili studija, kakve poslove ste radili i koliko ste zarađivali? Na što ste trošili?

S obzirom da otvaram temu, bio bi red da i ja napišem kako je kod mene bilo. Još uvijek studiram, ali i radim pa si zaradim koju kunu. U vrijeme dok nisam imala nikakav poslić nisam si mogla previše toga priuštiti, ali nisam (bila) rastrošna tako da mi i nije trebalo puno da bih bila zadovoljna. Bilo mi je bitno da imam osigurane glavne egzistencijalne uvjete. U srednjoj sam prodavala Avonove i Oriflameove proizvode pa je i tu znala biti koja kinta. Dobivala sam od roditelja pare za hranu u školi i na faxu, ali to je bilo skromno, u skladu s mogućnostima. Trideset-četrdeset kuna za koncert mi je bilo puno jer nisam imala vlastite prihode pa se za to znalo malo duže skupljati. Radila sam razne poslove od svoje 15. godine i odavno naučila cijeniti svaku kunu, zbog čega mi je drago. Mislim da bi se djecu što ranije trebalo naučiti odgovornosti i potaknuti ih da vide kako je raditi i zaraditi.

ja sam počeo raditi s 24 godine tijekom studija... do tada su mi roditelji davali količinu novaca koja je bila zadovoljavajuća... ipak, najbolji osjećaj na svijetu je kad sam zaradiš novce i ne moraš nikome odgovarati kako ćeš ga potrošiti i mjerkati svaku kunu... doduše kako rastu primanja, tako rastu i želje, a uz to sve i porast cijena kroz godine, pa mi je sad smiješno kad se sjetim s kolikom sam količinom novaca tada išao van...