Život tvojih ulica ispunjen je bezbrojnim rukama koje se poznaju i pozdravljaju, dodiruju ili jedna drugoj pomažu. Ima među njima otresitih i grubih ruku. Prijetećih i nemilosrdnih, ali većina ih je miroljubiva i tiha. Svaki dan prolaze, žure ili jednostavno čekaju. Kao i ljudi zapitkuju, osvrću se, promatraju. Kad su usamljene savijaju prste, pale cigarete, čeprkaju po džepovima, kidaju papiriće ili nervozno tipkaju po mobitelima. Za razliku od tvojih ruku koje su neprimjetne, naše ruke itekako žele biti vidljive. Pogotovo kad pružaju svoje prste prema dragoj osobi. Samo u posebnim slučajevima kada tebe grle, samo tada napuštaju poznate zakone fizike, jer jedino nas tako mogu potpunije približiti tebi.
Nije mi teško opisati nešto tako imaginarno kao što su tvoje ruke, jer mi je sa tvoga dlana na dohvat ruke okus neba. Za razliku od tvojih ruku, moje ruke me nikada nisu grlile. Iako su sa mnom bliske, taj nedostatak ne pripisujem pomanjkanju njihovog savršenstva, jer iskustvo govori upravo suprotno, one znaju dobro grliti. Priznajem, u mlađim danima dok je neiskustvo još tapkalo po mraku, znale su biti nestalne i neposlušne. Uglavnom zbog znatiželjne za upoznavanjem svijeta koji ih je često izazivao, a ponekad i namjerno nudio zanimljive stvari. Znatiželja ih je nezaustavljivo gonila. Uz njenu pomoć su proučavali, ispitivali i spoznavali, ali njihovi razigrani pokreti nikada nisu bili previše razuzdani, pogotovo nekontrolirani. Bezbroj puta su se i međusobno sudarale, ali ako je u takvim susretima bilo nekakvog nesporazuma, najčešće se završavalo bezbolno. Neugodni lomovi uglavnom su dolazili iznenada i na svu sreću bez trajnih posljedica. One su kroz sve gužve prolazile složno, a samo u iznimno opasnim situacijama i ne uvijek razumljivim, skupili bi svoje prste u šake, štiteći na taj način sebe i nas dvojicu. Nikada se još nije dogodilo da nekome nisu pružile pomoć ili barem mahnule u prolazu.
Prošlo je puno vremena i dravskog pijeska između naših prstiju. Kad bi u jednu ruku stavili sve to vrijeme, a u drugu sva zrna pijeska koja su od tada do danas protekla kroz naše prste, siguran sam da zamišljeni jezičac ne bi pretego niti na jednu stranu. Jednostavno zbog toga što se vrijeme i pijesak ne može odvojiti od nas. Jednako protječu bez obzira koliko nam je pamćenje i neprekidno nas podsjećaju na našu povezanost. Vrijeme nam pokazuje koliko smo iznutra krhki, a pijesak upozorava koliko smo izvana ranjivi. Zato su za mene naše ruke itekako dragocjene. Veličinom i oblikom vrijedne, zajedno prelaze moć moga shvaćanja, ali njihove međusobne dodire stalno osjećam.
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Kristijan Vujić
Muško
