Tko voli film, može zapaziti klasični američki klišej, kada lik iz sjene, često puta sklon kršenju pravila i normi u ključnom trenutku održi motivacijski govor koji cijelu škvadru upletenu u radnju, obrati i postavi stvari na svoje mjesto. Popraćeno je to krupnim kadrovima nekih mama i tata ili izgubljenih faca koji u tom trenutku doživljavaju prosvjećenje i u glavi čuju himnu i priviđa im se zastava kako vijori nad njihovim izgubljenim, do tada, životima. Slijedi sretan kraj, a što drugo.
Taj zaplet mogli smo vidjeti za vrijeme govora predsjednika Obame, koji je u maniri filmskog junaka, pozvao Amerikance na odricanje od golemog proračunskog deficita i okretanje štednji, jer je voda došla do grla, a Kinezi drže najveći postotak državnih obveznica, i ako se ovako nastavi, još malo pa će Amerika postati velki China town.
Klimaju oni glavom, plješću, a on obećava kresanje proračuna za vojsku. Kud je crn (nije bitno, već usput) tu još dira u vojsku. ako je itko tražio povod za ku klux da eventualno pokuša nešto, ovo će biti prava igra. Nikako mu to ne želimo, ali i Kennedy je bio omiljen, pa vidiš kako ga maknuše.
Sam kaže da je stanje loše. Kinezi i Indijci napreduju brže nego oni. Rusi se bore s Putinom, Europa se guši u dugovima. Jedino što mu je palo na pamet je znanost, obrazovanje, istraživanja koja će dovesti do napretka. Eto, možda nešto što bi i mi mogli klimnuti, a ne da obrazovani odlaze, čak u Ameriku.
Možda Obama jest filmski glumac, možda danas Ameri čuju himnu i vide zastavu, ali u svakom slučaju mislim da bi i mi trebali povremeno imati govor o stanju nacije, bilo tko, tko se već osjeća pozvanim, ali nikako govor o jelovniku na tamo nekom sastanku. |
Muško
