Slavko Kukec-Pipi, Sabrane pjesme (2008-2010)

„Govorit ćete i nama kao o sanji.
Sutonu pozlaćenu. Mirnim rečenicama.
Usporenim kretnjama. Ljupkoj glazbi.
Oštroumnoj misli. tankoćutnim osmjesima.
Krajolicima klizećim u razdaljini. Bijasmo slobodni.
Govorili smo, znali i ljubili vedro i slatko. “[1]

Isusovci su u 17. i 18. stoljeću njegovali znanstvenu poeziju, tzv. didaktičku poeziju, kojom su u stihove pretakali razna umijeća, od obrtničkih i ratarskih do vojničkih i filozofskih. Tako su napisani čitavi tomovi o povrtlarstvu, kockanju, bilijaru, ali i o društvenim problemima, npr. robovlasništvu u Novom svijetu. Vrijedni pjesnici, a među njima je bilo i naših umova, poput Ruđera Boškovića ili Benedikta Rogačića, prerasli su nacionalna i ina mjerila, te su stihove posvetili općim ljudskim vrijednostima. I sve bi bilo lijepo da se svijet tih vrijednih stihotvoraca nije ugasio. Zašto? Prema osnovnom pravilu prirode, sve ima svoju svrhu, ali do određenog vremena. Poslije toga prerasta ili gubi svoju prvotnu namjenu. Priroda nas uči da ništa nije vječno! Osim možda ljubavi!? No, o tome malo kasnije. Dakle, kako je vrijeme odmicalo stihovi o uzgoju krumpira, vojevanju i meteorologiji postajali su sve tiši. Jednostavno nisu imali svoju svrhu, jer su pisani za mikrokozmos stvoren unutar zidina samostana i učenih institucija. Sve te ispisane riječi nisu istinski priznale sunce koje daje život, niti su pomagale pri obradi tla, izlovu ribe ili gradnji kuća. Zapravo, sve je ostalo samo na papiru i u glavama onih koji su ih pisali. Vremenom se i pokazalo, pisani su samo radi umnih vještina i dokazivanja manjine. A oni kojima su stihovi trebali biti namijenjeni, sami su mukotrpno i krvavo učili u hodu. Isusovci su pogriješili što nisu dopustili istinsko disanje suncu, vjetru, cvijeću, rukama, misli i svemu onome o čemu su pjevali. Nažalost, njihovi stihovi ostaju samo mrtva slova na papiru. Namjerno nisam stavio navodnike, jer ta pjevanja nikada nisu bila živa, a najmanje suvremena. Kako su i mogla biti kad ih je pobijedila ograničenost čiji je glas nadjačao sve vanjske pozive. Zato je njihovo pjesničko ispisivanje i završilo kao epizoda ljudskog nesnalaženja. Jer da su se potrudili izaći izvan debelih okvira zidina, vjerojatno bi danas mnogi od njih i dalje podučavali svojim mudrostima. Ovako je sjaj stihova, nažalost, ostao zarobljen u vječnosti mraka.

Ljudska misao je navikla na ovakve padove, pa se nije čudila, a najmanje bila zatečena uskim interesima prolaznosti. Naprotiv, neumorno je nastavila dalje i svojim svjetlom krčila mračne horizonte ljudske duše. Žurila je naprijed ostavljajući za sobom beskorisnost. Ni pjesnik nije imun na slične doskočice života i dobro zna kako se od pamtivijeka nebom njegovog putovanja razliježu zvijezde koje neprestano dolaze i gasnu. U tom mnoštvu sjaja on ne prestaje tražiti sjaj koji privlači svojom trajnošću. Pjesnikova nezasitna znatiželja uvijek pomaže. Tako uz njezinu pomoć mislima sustiže svaku zvijezdu, a kad dosegne njihovu putanju povede i nas svojim riječima. U njima je skrivena pjesnikova dragocjena podrška za našu dušu. S tim dobitkom i naša vjerodostojnost postaje neupitna, a događaji proistekli iz takvih istraživanja uzajamno plode naše korijenje. Duša nam se polako otvara i mi postajemo čvršći i snažniji. U tim međusobnim učenjima pjesnika i nas, ispisujemo život. Često puta nam takav život godi, ali ako nam se usput život učini besmislen i njegovo postojanje moramo prihvatiti. U priči vremena i prostora, sve se oblikuje, pa i osjećaji, i zato ih ne smijemo zanemariti. Bez obzira bili veseli ili tužni, oni su naši i bez njih nismo, bez osjećaja nema ni naših misli. Osjećaji tvore sliku misli.

Ovih dana u moje ruke slilo se obilje takvih riječi, točnije rečeno, od neki dan u mojim se rukama sjaji knjiga Slavka Kukeca a.k.a Pipi, Sabrane pjesme (2008 -2010), izrađena u Belišću 2011. godine. Napominjem, zaintrigirao me prvi glas o njoj. Kad sam dobio knjigu glasno sam se zahvalio autoru, a pročitavši je zahvalih se i poeziji. Na samom početku moram objasniti zašto sam napisao izrađene, a ne recimo tiskane? Knjigu je ručno izradio pjesnik Slavko Kukec-Pipi. Od prvih napisanih riječi do rezanja papira i na kraju šivanja i lijepljenja korica, pjesnik u cijelom procesu sudjeluje fizički i duhovno. Možda je najpreciznije reći da Slavko Kukec – Pipi nije samo vrstan pjesnik, već je i vrstan zanatlija. Svojim je zanatima pomoću duše i ruku izradio nesvakidašnje lijepu i vrijednu knjigu. Ovom knjigom pjesnik nas daruje, ali istovremeno ova knjiga nas daruje. Ne samo njezin vanjski izgled, već i njezini stihovi posebnim mirisom pokreću naša čula. Isto tako njezina dobrota duboko poštuje naše biće. Umirujuće djeluje svojom iskrenošću na našu dušu.

„Dragocjen je biser oka tvoga crn
da poglede svoje trošiš uzaludno.
Stoga, nemoj u daljini tražit vjernog,
već se nasmij na me glasno, razuzdano. “][3]

Čitav naš svijet satkan je od osjećaja. Od njihovih pogleda i dodira nastaju riječi. Svatko ima pravo radovati se vlastitim riječima, ali malo tko može reći da razumije igru tuđih riječi. Pogotovo kad u obilju zaigranosti nadrastu samu igru, trebamo tada znati kako odrastati i sazrijevati s njima. Ako to uspijemo u nama se isprepletu vjetar i sunce, pa se kroz nas razmnože riječima iz samog vrela osjećaja.

„Na putu Sunca sva si zaplamsala;
da osvježiš si lice sad' krenimo
prema izvoru, vrutku naših strasti. “][4]

Hrvatski jezik prepoznaje dobro djelo, a naročito ako tome prethodi dobra namjera. U slučaju knjige Sabrane pjesme (2008-2010) Slavka Kukeca-Pipija oboje zadovoljava visoke kriterije pisanja. A njih su dodatno izoštrili mnogi poput Krleže, Ujevića ili Parun. Poznata je i nemilosrdnost ovog vremena zbog tehničkih i inih pomagala koje omogućavaju bezbrojnim mislima da odlutaju u neželjenom smjeru. To kolanje ima i svoje prednosti, ali isto tako iziskuje izuzetnu koncentraciju i dodatnu snagu. Kako bi se izbjeglo svoj toj uzavrelosti mozga, a mali kaos je neminovan, jako je važno biti stabilan u svijetu gdje su sekunde nemilosrdne, i slova iskaču sa svih strana. Da se u takvom okruženju Slavko Kukec-Pipi dobro snašao dokaz je njegova knjiga. Vještinu zanata stječe učeći između ostalih, od velikana Nerude, Tadijanovića, Cesarića i Parun. Uz njihovu, ali prije svih, pomoć srca slaže i obznanjuje svima svoje osjećaje. Na taj način prvo upoznaje, a potom upoznaje pjesnike istomišljenike Medineu, Teu i Vučka. Bez ikakvih uvjeta kreću zajedno u poeziju. Njihove misli iskre pod prstima i skačući po tipkovnici slažu riječi koje sijevaju po svjetlu ekrana. Svjetlo!

„Poslat ću ti pjesmu žudnje što grca
spriječit je neće ni gore nit' mora
kol'ko te želim čut ćeš u huku srca
sa obale rijeke i vrleti gora.„][5]

U beskraju današnje površnosti pjesnik Slavko Kukec-Pipi prolazi putom po kojem ga prate i njegovi stihovi. U tim šetnjama, osim cvijeća svojih stihova, upoznaje i cvijeće pjesnikinja i pjesnika Medinee, Tee i Vučka. Nesebično kreću u zajedničko putovanje i malo pomalo, korak po korak, stih po stih, sve dublje ulaze u horizont na kojem se tek nazire neponovljiva trajnost ove knjige. Ljubavni osjećaji u knjizi nisu podložni iskušenjima. Njihova ranjivost je zanemariva i ne služi kao motiv za nastavak nečije samoće. Čitatelji se bezbrižno mogu prepustiti stihovima.

„Jel znaš, reci;žudnje tajnu najdublju,
posred srca tko li nosi taj znamen,
taj, jel sam, što pjeva noše ljubavlju
pa žarko gorim na svaki njen spomen.][6]

Ova knjiga u cijelosti je posvećena ljubavi. Kroz 300-tinjak stranica dominira pjesnička vještina. Čitatelj u svakom trenutku ima pred sobom čistu sliku pjesničkih osjećaja čije nijanse jasno oslikavaju pjesnikove riječi. Važno je istaknuti kako u tim riječima postoji ozračje koje čitatelje zavodi sivim tonovima tugovanja. Kroz njih poezija progovara u svom najčistijem smislu. Iako pomalo neobični za ovo vrijeme, stihovi nemaju arhaičnih izraza ili zastarjelica. Možda čudno zvuči obraćanje djevojci, gospo, ali meni to djeluje simpatično, a u nekim pjesama daje pravi okus. Užitak koji se rijetko sreće u poeziji, izuzev rijetkih uglavnom davno napisanih stihova. Zato su ove pjesme dragocjene. Nude ljepotu i poštuju osjećaje. Ovdje se ne nazire surovost svijeta. Obilježja današnjice ostavljena su izvan knjige. To ne znači da su stihovi staromodni. Naprotiv! Oni nam otkrivaju zaboravljene mogućnosti riječi i osjećaja ili bolje rečeno, podsjećaju nas na nas same. Naša intima puna je takvih očekivanja. Zbog njih smo u stanju proći silan put iskušenja, jer tako postajemo dio svijeta koji nas čini iskrenima.

Zal Kopp