Početkom ove godine
Vjeko i
ja došli smo na ideju da bi jedna od brojnih vožnji mogla biti nešto duža i višednevna, pa sam ja predložio davno planiranu rutu
od Osijeka do Jadranskog mora i nazad.
Uz pripreme i spremanje svih potrebnih stvari na put krenuli smo
30.04.2011. godine ispred
Extreme sporta i uz pratnju autoškole
Junior.
Za prvi dan i lagano zagrijavanje bilo je u planu doći do
Požege gdje smo imali smještaj. Ruta je bila planirana preko
Đakova,
Levanjske Varoši do
Pleternice i
Požege. Namjerno smo odabrali taj brdovitiji put jer je cesta odlična, ima malo prometa i puno je veći užitak voziti veći dio puta kroz prirodu. Kod
Djedine rijeke se nalazi jedan odličan izvor
Rosinac gdje smo stali i napunili bidone. Izvor je zaklonjen velikom vrbom i ima mjesta za mali odmor na klupi. Putem smo prešli četiri mala brda, svako je bilo oko 1-2 km uspona, a nakon 111 kilometara došli do naših kreveta za prvu noć.
Uz večeru i odmor dočekali smo nedjeljnu kišu, tmurno i hladno vrijeme. Pala je odluka da taj dan ostajemo u Požegi i pričekamo ponedjeljak te da dalje krenemo po suhom vremenu. Nedjelja je prošla brzo. Naime, bio je
1. svibanj, pa smo s
Jelenom obišli požeški park gdje se odvijalo natjecanje u kuhanju čobanca. S ponedjeljkom je došlo i ljepše vrijeme te smo na našu radost mogli krenuti dalje na put.
Izašavši iz
Zlatne doline, došli smo do
Cernika, gdje smo stali pozdraviti mog kolegu
Zeca. Odmah nakon Cernika dolazi
Nova Gradiška i tu skrećemo desno prema
Okučanima i
Novskoj. To je ruta
Sava. Cesta je ravna pa nam prosjek s lakoćom prelazi 25 km/h.
U Novskoj smo skrenuli lijevo prema
Jasenovcu. Ubrzo nakon skretanja došli smo do mosta kod kojeg se pružio predivan pogled na ulaz u
Lonjsko polje. Sve mi je to izgledalo kao malo močvarno područje gdje se mogu vidjeti lijepe ptice i priroda. Kada smo prošli spomenik kod Jasenovca i prešli rijeku Savu, vozili smo se zavojitom cestom i došli do
Hrvatske Dubice. Mjesto je malo pa smo prošli bez zaustavljanja. Ovdje sada priroda postaje sve ljepša, a time i naše uživanje u vožnji sve veće. Prelazimo brežuljke i uz rijeku
Unu dolazimo do
Hrvatske Kostajnice.
U potrazi za nekom pekarom upoznajemo srdačnu prodavačicu i kupujemo burek i ostale potrepštine. Sva u čudu, kada nas je vidjela obučene u biciklističku odjeću i sa kacigama na glavi, pitala je jel' nam dosadno, pa se malo vozamo po
Hrvatskoj. Nasmijali smo se i pozdravili s njom do povratka.
Nakon odmora i objeda, krećemo dalje jakim usponom iz Kostajnice. Kada smo prošli
Kukuruzare, navigacija i ruta koju sam ucrtao skrenula nas je lijevo preko
Prevršca i
Komogovine.
E, ovdje smo se malo iznenadili kada smo došli
do kraja asfaltne ceste. To bi sve bilo u redu da nismo bili na cestovnjacima i još sa bisagama. Odlučili smo nastaviti dalje i to je bila odlična odluka. Vozili smo se lagano i uživali u krajoliku. Mogli smo vidjeti nekoliko sela u kojima se ljudi uglavnom bave poljoprivredom i stočarstvom, a svaka kuća ima i nekoliko pasa za kućne ljubimce. Sreća za nas je bila da su ti svi psi bili vezani, pa nam nisu zadavali veće probleme osim laveži. Tako je svako selo znalo za dva biciklista koja se tu vozaju. Ova sela su nas vratila u neka davna vremena i neki drugi način života bez interneta i raznih pomagala. Život je tu jednostavan, usporen, a lica na ljudima i dalje nasmijana. Nakon sela, opet se vraćamo u sadašnjost ulaskom u
Glinu. Napisao sam sadašnjost, ali ovdje sadašnjost ima pravo značenje te riječi. U ulicama kojima smo mi prošli veliki dio trgovina je zatvoren, a neke kuće još nisu obnovljene od rata. Pokušali smo naći nekakav smještaj, prenoćište, ali ipak nismo uspjeli. Imali smo još dovoljno vremena, pa smo odlučili produžiti dan i nastaviti prema
Topuskom koje je udaljeno oko 15 km od Gline. U Topuskom smo i našli smještaj kod
Vikice, srdačne gospođe koja poznaje i Osijek. Iznajmila nam je sobu, bicikle smo spremili u garažu i drugi dan vožnje smo završili sa ukupno 195 kilometara.
Treći dan vožnje bio je jedan od ljepših, napornijih dana. Prvo mjesto koje smo prošli bilo je
Staro Selo Topusko. Dalje od toga vozili smo se uz samu granicu s
Bosnom i Hercegovinom sve do
Cetingrada. Na dijelu između
Batnoge i
Gornjeg Taborišta priroda je bila predivna; opet smo dijelom imali makadamski put. I ovog smo puta prošli bez problema s našim biciklima. Uslijedilo je prvo iznenađenje ovog dana. Naime, došli smo do predivnih
Rastoka.
Područje je puno malih slapova na rijeci
Korani. Slapovi prolaze ispod kuća, pored kuća, kroz šumu… Ovdje nismo samo mi zastali nego i velik broj turista koji se tu našao. Jednostavno nismo znali što bi prije slikali ili pogledali. Nakon ovog prirodnog čuda krenuli smo dalje i ubrzo došli do
Slunja. Iskoristili smo priliku i svratili do obližnje trgovine i voćarne, pa krenuli dalje. Sada se, nakon dosta kilometara sporednih cesta i prirode, vozimo glavnom cestom gdje na ponekim usponima imamo čak i dvije prometne trake u našem smjeru. Već polako po svim oznakama sobe, rooms, zimmer i ostalim šarenim natpisima naslućujemo
Plitvice.
Na ovoj cesti susreli smo jednog starijeg
Austrijanca. On putuje biciklom i svojom prikolicom u kojoj nosi sve potrebne stvari na more. Stao je malo odmoriti, nešto pojesti, pa je usput i porazgovarao s nama na engleskom jeziku.
Iako je navigacija govorila jedno, mi smo ipak skrenuli na sporednu cestu lijevo prema
Plitvica Selu. Mislili smo da smo na dobrom putu, ali smo se iznenadili. Uspon je bio dugačak i težak. Umjesto da se približavamo Plitvicama, počeli smo se udaljavati. Ipak smo na kraju bili na dobrom putu, samo smo se Plitvičkim jezerima približili sa druge, gornje strane. Prošli smo rendžere i sporedni ulaz na Plitvice.
Iako je ovaj put bio puno teži i nešto duži od naše zamišljene rute, uspjeli smo izbjeći sva vozila na glavnoj cesti.
Kroz
Nacionalni park prošli smo vidjevši veliko jezero
Kozjak s brda te smo se spustili kroz šumu do manjeg
Prošćanskog jezera. Uz to jezero nalaze se dva izvora koja smo iskoristili za napuniti bidone. Izašli smo kod sela
Plitvički Ljeskovac. Ovaj nam je put oduzeo veći dio dana, ali nam nije bilo žao - da smo išli automobilom, naš okolni šumski put zasigurno ne bi našli. Za današnji dan nam je ostao još samo dio do
Otočca, gdje smo i našli smještaj te prenoćili. Otočac je pravi gradić sa svim trgovačkim centrima koje smo iskoristili za obnovu rezervi pića i hrane prije spavanja.
Noć je prošla brzo, a spremanje stvari još brže. Kako su dani prolazili, mi smo sve brže polazili. Odmah ujutro, ovog četvrtog dana putovanja, pogled nam se pružio prema
Velebitu koji je bio današnji cilj. Mislili smo da će nam trebati dosta vremena za prijeći na drugu stranu, no nije bilo tako. Cesta je bila zavojita i uska. Prošli smo pored
Kutereva i počeli se približavati
Krasnom polju. U selu
Krasno pitali smo jednog seljana gdje se nalazi
Svetište Gospe od Krasnog. Rukom nam je pokazao prema nebu i oblacima, te rekao: „Evo, ovdje gore, 3-4 kilometra“. Svetište je bilo pored, tj. iznad nas, no nismo ga odmah uočili. Tko bi se nadao da će biti baš doslovno iznad nas. Odlučili smo ga ipak vidjeti. Uspon do njega je bio jedan od najtežih dijelova puta.
Puhala je bura, a temperatura je spustila na 8°C. Od Otočca do ove točke trebalo nam je manje od dva sata vožnje. Gore smo se malo ugrijali u kafiću te krenuli dalje prema
Oltarima.
Napokon more!!! Prvi pogled nakon nekoliko dana putovanja nije nam mogla pokvariti ni bura koja je sve više jačala. Na izboru smo imali dvije opcije: otići prema
Senju pa se tamo spustiti s Velebita ili opciju koju smo i odabrali, spustiti se u
Sveti Juraj što prije i pokušati se što manje zadržavati na buri. Spust na
magistralu je bio spor, ali je na nekim dijelovima zahvaljujući buri ubrzanje bilo silovito, kao da smo se vozili nekim brzim autom. Odličan osjećaj!
Krajnje odredište današnjeg dana bio je otok
Krk i mjesto
Njivice, a smještaj kod mog strica. Do Krka smo prošli Senj,
Novi Vinodolski...
...i još poneko selo sve do
Crikvenice. U Crikvenicu smo ušli preko
Selca, a nazad na magistralu se vratili iz
Dramlja. Bilo nam je čudno jer je Crikvenica turističko mjesto, a svi su kafići i restorani bili poluprazni. Očito turistička sezona još nije počela. Ovako nam barem nisu smetali ni izgubljeni
Česi koji lutaju obalom.
Na otok Krk smo došli brzo i nakon 15-ak kilometara od
Krčkog mosta stigli na odredište. Nakon Plitvica, Velebita i svih uspona i vremensko-temperaturnih nepogoda, sljedeći smo dan odlučili provesti odmarajući na Krku.
Već iduće jutro znali smo da nam ukupno šesti dan na putu neće proći bez vožnje. Dogovorili smo se ukratko oko mjesta koja bi mogli obići, a to su bili redom grad
Krk,
Punat i na povratku prema
Njivicama smo skrenuli u
Malinsku. Nakon odličnog ručka i vožnje od pedesetak kilometara bili smo spremni za odmor i planiranje vožnje za idući dan.
Sedmi je dan počeo nešto ranije nego proteklih dana. Pred nama je bio cijeli
Gorski kotar. Čim smo prošli poznato raskrižje u
Križišću, usponi su postali nešto zanimljiviji. To „zanimljiviji“ se svakako odnosi na prečac kojim smo išli kroz selo
Hreljin. Ovo jednostavno nije bilo vozljivo, nego smo morali pregurati oko kilometar puta. Dalje je već bilo malo lakše iako je znak govorio da nas čeka 17% uspona. Nismo izdržali ne spomenuvši članove obitelji, kućne ljubimce i sve čega smo se sjetili usput. Preko
Zlobina smo došli do
Fužina. Napokon je uslijedio malo ravniji teren. Kod sela
Sunger smo prošli jednu predivnu borovu šumu i veliku ravnicu. Lako je bilo voziti dalje uz miris ogromnih borova. Naravno, prošli smo i
Ravnu goru koja baš i nije tako ravna kao to smo mislili. Brda, koja se baš i ne mogu tako nazvati, nisu visoka, ali ih ima jako puno i jednostavno razbijaju tempo vožnje. Čas se penjemo oko 10 kilometara na sat, a čas se spuštamo preko 40-50 kilometara na sat.
Preko
Vrbovskog i
Severina na Kupi, gdje stajemo u lokalnoj birtiji, dolazimo do
Dubravaca. Ovo selo nije ništa drugačije od drugih sela, ali mi ovdje dolazimo do naše prečice - po ne znam koji put. I sada navigacija radi savršeno. Ovako nismo morali ulaziti u
Dugu Resu. Došli smo do
Belavića i rijeke
Mrežnice. Most preko kojeg smo prešli je bio dugačak i pružao nam je odličan pogled na Mrežnicu, stari mlin i kamp koji se nalazio u blizini.
Od ovog vikend-naselja došli smo ponovno do rijeke Korane te izlazimo nazad na glavnu staru cestu
Karlovac–Split. Prošli smo Gorski kotar i došli do
Tušilovića. Uočili smo nekoliko mjesta za prenočište, ali, pošto je bilo tek oko 16 sati i imali smo još snage u nogama, odlučili smo krenuti dalje do
Vojnića. E, tu se već pojavio mali problem jer nije bilo smještaja. Lokalci su nam rekli da smještaja neće biti ni u
Gvozdu koji je bio udaljen dodatnih 25 kilometara. Također su nam rekli da nas čeka veliko brdo i da će nas uhvatiti noć. Zahvaljujući njima naš tempo se nakon svih kilometara ovog dana nenadano povećao, a to veliko brdo smo svladali s lakoćom. Čak nije bilo ni pretjerano dugačko. Usput smo naišli na tablu Topusko, pa je odluka pala ponovno posjetiti našu gospođu Vikicu. Tako smo dan završili sa 185 kilometara.
Idući dan smo znali što nas čeka. Put preko Gline, Hrvatske Kostajnice i Novske do Požege. Iako smo bili na povratku kući i ovaj put smo već prošli, bilo je zanimljivo voziti se ponovno istom rutom samo
u suprotnom smjeru. Doslovno smo letili po cesti jer smo imali blagi vjetar u leđa i brzina nam je stalno bila oko 30 km/h. Baš je gušt ovako se voziti.
Za zadnji dan našeg puta ostala nam je dionica Požega–Osijek. Da nam ne bi bilo dosadno i da ne idemo istim putem, odlučili smo ići preko
Našica i
Krndije. Također se za to pobrinulo i vrijeme. Jutro nas je dočekalo oblačno i hladno. Sve do iza Našica je bilo relativno suho, a od
Podgorača je padala kiša tako da ni kabanice nisu ostale neiskorištene. U Osijek smo se vratili u popodnevnim satima s jezerom u patikama.
Unatoč ovom zadnjem danu, put je bio odličan - bez kvarova. Jedina stvar koja mi se dogodila bila je jedna otpuštena žbica koju sam zategnuo na Krku. Dnevne rute smo odlično isplanirali, tako da nismo niti jedan dan morali voziti po mraku i imali smo dovoljno vremena navečer za obnoviti sve potrebne zalihe i za odmor. Bicikli su se pokazali pouzdani unatoč svom teretu koji smo nosili sa sobom. Ovo je bio odličan test nas i bicikala… do iduće rute.
Tekst: Damir Klobučar
Nebitno
Muško
Žensko
