tranquilize je napisao/la: ›
propasti, zadrzi radna mjesta ili otvori nova i omoguci im bolje radne uvjete nego sto ce im ovi zli "hercegovci"
|
Haha, kakve nebuloze. Hercegovci, neHercegovci, vanzemaljci. Potpuno je svejedno tko i kako preuzima tvrtke.
Vazan je nacin.
A nacin se moze najbolje prepoznati po tome da tvrtka, u koju je drzava ulozila X milijuna EUR-a posluje s nemogucim gubicima, a onda kad ju netko preuzme za kunu pocne stvarati znacajnu dobit preko noci.
@tranqulize, ne bi ova tvrtka, kao i mnoge druge, ni bila na tzv "rubu propasti" da ju netko nije namjerno doveu u takvu situaciju, a bas upravo kako bi ju mogao preuzeti za kunu. Taj "netko" nije jedna osoba (jasno), nego uigran sustav. Naravno, mozda to ovdje nije bio slucaj, mozda je to sve moja paranoja, a mozda je nama zapravo super i svi su sretni i zaposleni, samo toga nismo svjesni.
O ovom modelu privatizacije sam
vec pisao, pa detaljnu i jasnu shemu mozes procitati ovdje:
Kako tvornicu kupiti za kunu
Privatizacija na hrvatski nacin, a koju je omogucilo zakonodavstvo koje ne kaznjava zloupotrebe i neodgovornost.
Dakle... kako to izgleda u praksi...
Imamo
poduzece A u vlasnistvu drzave, koje posluje relativno OK, a kao jedini minus se moze uzeti to da ima visak zaposlenih i relativno zastarjelu tehnologija.
Osoba B baca oko na poduzece A.
Kada bi osoba B danas kupila poduzece, morala bi platiti
full cijenu, morala bi sama
dokapitalizirati/modernizirati tvrtku i morala bi otpustiti visak radnika, uz masne otpremnine, odnosno dodatni novcani trosak.
Zato se
osoba B obraca
organizaciji O (po svim normama bi se trebala nazivati zlocinackom organizacijom, ali se u javnosti naziva strankom, neke se nazivaju saborom ili udrugom), odnosno
stranki S.
Politicari P sredjuju da na mjesto direktora poduzeca A dodje
izvrsitelj I. On ce se brinuti za operativno
provodjenje plana isplaniranog od strane
osobe B i
organizacije O.
S obzirom da je
poduzece A jos uvijed drzavna firma, politicari P odluce da se firma dokapitalizira novcem poreznih obveznika. Na racun firme sjedaju stotine milijuna kuna, ponekad i vise od milijarde.
Izvrsitelj I taj novac trosi za operativno provodjenje plana, uz izdvajanje dijela tih sredstava i za funkcioniranje organizacije O i satelitskih sustava (ponajprije medija).
Poduzece A se kroz nekoliko godina
modernizira,
broj zaposlenih se stabilizira (umanji) kroz nekoliko isceniranih afera. Dakle, tvrtka u drzavnom vlasnistvu bi mogla odlicno funkcionirati i donositi profit drzavi, odnosno puniti drzavni proracun i vracati one silne milijune potrosene u njenu modernizaciju i reorganizaciju poslovanja.
Osoba B i dalje drzi na oku
poduzece A. Kad bi ga sada kupovao, dobio bi modernu tvrtku s uravnotezenim brojem zaposlenih, ali bi morao iskesirati proslu cijenu uvecanu za iznos dokapitalizacije.
Tada na scenu dolazi
faza 2 [F2], odnosno
rusenje vrijednosti poduzeca A, kako bi ga
osoba B dobila za sto manji iznos. Poduzece A se zaduzuje, najcesce po nevjerojatnim uvjetima (zbog kojih bi u uobicajenom poslovnom svijetu netko istog dana zavrsio razapet na kriz) i to preko sustava interesno povezanih s
osobom B.
Proces traje i traje, do trenutka dok se
poduzece A ne nalazi
pred gasenjem. Tada se bace
plac i kuknjava (PiK), malo se prosvjeduje, dize
buka i halabuka.
U terminalnoj fazi se jos smanjuje broj zaposlenih (sto zbog racionalnosti buduceg poslovanja, sto radi uhljebljenja zasluznika iz organizacije O, bez cije pomoci ni ne bi bilo kompletne operacije), zatvaraju se vrata, objavljuju "tenderi".
Na kraju,
osoba B za kunu postaje
vlasnik poduzeca A vrijednog nekoliko stotina milijuna kuna.
I to je to. Umjesto da je osoba B platila stotine milijuna kuna za kupnju, pa jos stotine milijuna za modernizaciju i otpustanja, osoba je poduzece dobila za kunu i ono nesto malo potrazivanja sto se poduzece A zaduzivalo po nevjerojatnim uvjetima u drustvima interesno povezanim s osobom B.
Ne kazem da se to dogodilo s Uljarom, Djakovstinom, Kanditom, IPK, PPK Valpovo ili bilo kojom drugim poduzecem P.