W.M. Felt je napisao/la: ›
Pravi ćemo demokratski korak naprijed učiniti kada se mladež prestane učlanjivati u stranke. Ovo masovno političko kvazi-djelovanje mladih izvrsno ocrtaca mentalno stanje društva u kojem danas živimo.
Donekle se slažem s Feltom. Maloljetnici imaju različit pravni status i tretman u pravnim sustavima nekih zapadnih demokracija, pa i kod nas. Trebalo bi pooštriti korištenje djece do 14 godine u političke svrhe (sudjelovanje na političkim skupovima) a od 14 do 18 svakako ograničiti njihovo djelovanje, kroz izmjene nekoliko propisa. Prije svega mislim na Zakon o političkim strankama i sl. Naime, kada počine delikt, maloljetnici se tretiraju posebnim postupcima i uglavnom (razumljivo) blago ili nikako sankcioniraju. Znači, napucikate ih da nešto protupravno učine, jer za to ne će odgovarati. Uopće ne treba spominjati druge stvari....
HSP, podružnica „Ante Paradžik“ Osijek svečano je u svoje redove primila 80 novih članova i podijelila nove članske iskaznice.
„Hrvatska stranka prava u Osijeku drugi puta ove godine prima novih 80 članova, na što smo iznimno ponosni. Želim svima čestitati što su prepoznali najstariju političku stranku u Hrvata kao političku opciju u kojoj prepoznaju opciju koja jedina se bori za istinske prave vrijednosti“ – istaknuo je predsjednik osječke podružnice gospodin Mario Opačak.
Novim članovima se obratio i predsjednik ŽV-a gospodin Damir Kupanovac koji je istaknuo kako je na cijeloj županijskoj razini iznimno velik interes te kako će se već od sljedećeg tjedna početi podjele iskaznica i po drugim gradovima unutar županije. Zahvalio je svima na pristupanju i obećao da će HSP kao stranka nastaviti boriti se za istinske hrvatske interese.
Novim članovima, kao i vodstvu osječke podružnice, obratio se i predsjednik HSP-a i saborski zastupnik gospodin Daniel Srb. U svom govoru se osvrnuo na činjenicu kako se u državi napada i osuđuje posjet Svetog Oca, a s druge strane isti iznos koji je bio potreban za organizaciju posjeta poglavara katoličke crkve potroši se i na financiranje srpskih „Novosti“ i to iste novosti koje su prikazivali prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana kao Frankesteina te provocirale naslovnicama s natpisom „Oba su pala“. Istaknuo je kako je od početka godine u HSP na razini cijele države pristupilo novih 2000 članova, te da zbog iznimno velikog interesa te činjenica da ćemo ove godine udvostručiti aktivno članstvo, stranka će postrožiti uvjete primanja novih članova.
„HSP je prvi prepoznao i konstantno upozorava na opasnosti koje nam dolaze s istoka. Od novog srpskog Memoranduma koji se već počeo provoditi u RH temeljem ZVO sa većinskim srpskim stanovništvom, pa do toga da je način ulaska u EU, koji je Hrvatskoj nametnut, poguban.“
Predsjednik HSP-a se osvrnuo i na aktualnu gospodarsku situaciju u Osijeku i Osječko – baranjskoj županiji.
„Po svim pokazateljima Osijek i ova županija zaostaju za gospodarskim pokazateljima na razini cijele države. Da su pokazatelji isti ili bolji onda bi imalo smisla žaliti se na državnu vlast, no s obzirom da po svim pokazateljima zaostajemo, to je jasan dokaz da sadašnja vlast i u Gradu i u Županiji nema snage niti znanja kako pokrenuti gospodarstvo. Tome treba i pridodati da je i na kulturnoj razini došlo do otkazivanja premijera u HNK-u i i da je mnoštvo športskih klubova unatrag dvije godine ispalo iz prvoligaškog društva jasno je da vlast na razini Grada i Županije nije sposobna obnašati vlast“ - istaknuo je Srb.
Nakon govora predsjednika stranke pristupilo se svečanoj podjeli novih članskih iskaznica kao i potpisivanju pristupnica novih članova, a, kao i uvijek, svečanost je završila pravaškom himnom „Lijepo li je Hrvat biti“.
W.M. Felt je napisao/la: ›
Pravi ćemo demokratski korak naprijed učiniti kada se mladež prestane učlanjivati u stranke. Ovo masovno političko kvazi-djelovanje mladih izvrsno ocrtaca mentalno stanje društva u kojem danas živimo.
Donekle se slažem s Feltom. Maloljetnici imaju različit pravni status i tretman u pravnim sustavima nekih zapadnih demokracija, pa i kod nas. Trebalo bi pooštriti korištenje djece do 14 godine u političke svrhe (sudjelovanje na političkim skupovima) a od 14 do 18 svakako ograničiti njihovo djelovanje, kroz izmjene nekoliko propisa. Prije svega mislim na Zakon o političkim strankama i sl. Naime, kada počine delikt, maloljetnici se tretiraju posebnim postupcima i uglavnom (razumljivo) blago ili nikako sankcioniraju. Znači, napucikate ih da nešto protupravno učine, jer za to ne će odgovarati. Uopće ne treba spominjati druge stvari....
Brick Top je napisao/la (Pogledaj post): ›
Na našem području je poznata i po izravnoj odgovornosti za najveći genocid u Europi nakon 2. svj. rata za što su još i ordenje podijelili.
II. svjetski rat? genocid? nikad cuo. ne na ovom topicu.
Brick Top je napisao/la (Pogledaj post): ›
Na našem području je poznata i po izravnoj odgovornosti za najveći genocid u Europi nakon 2. svj. rata za što su još i ordenje podijelili.
II. svjetski rat? genocid? nikad cuo. ne na ovom topicu.
...
molim, o cemu je rijec?
Na ovom topicu je uglavnom riječ o koncertu Fahrete Jahić i tomu, kako neka ekipica nije još uvijek vratila novac za ulaznice ljudima koji su ih kupili i mislili da dobro misle a nisu mislili dobro jer ih je ekipica izvozala.
Brick Top je napisao/la (Pogledaj post): ›
Na našem području je poznata i po izravnoj odgovornosti za najveći genocid u Europi nakon 2. svj. rata za što su još i ordenje podijelili.
II. svjetski rat? genocid? nikad cuo. ne na ovom topicu.
...
molim, o cemu je rijec?
Na ovom topicu je uglavnom riječ o koncertu Fahrete Jahić i tomu, kako neka ekipica nije još uvijek vratila novac za ulaznice ljudima koji su ih kupili i mislili da dobro misle a nisu mislili dobro jer ih je ekipica izvozala.
pa dobro pravaši, ste piškili il niste piškili po tom spomeniku? i ako niste, zašto niste?
Opa, stavljaju se slike ideoloških očeva na ove časne stranice. reklamiraš Pupija. Nije ti on neki bitan čimbenik u ovoj državi. HDZ-eu ne može pomoći više a peradarima nisu potrebne njegove ruke u saboru. Pozdrav Vilenjače i reci kad ćeš vratiti novce za ulaznice koje si izdilao a koncert nije održan.
jaguar je napisao/la (Pogledaj post): ›
časne stranice
Skriveno:
Bio je to jedan tužan dan, moj 15. rođendan: 12.04.1941. Nijemci su prolazili kroz Osijek u punoj ratnoj opremi. Jugoslavija je kapitulirala za samo sedam dana. Pitala sam se što će se sada dogoditi. I zlo se dogodilo! Moj otac je umro u listopadu 1940.g. Morala sam preko noći odrasti. Upravo sam te godine završila V. razred gimnazije. Po prirodi sam uvijek bila optimist, a i romantičarka, što je i odgovaralo mojim godinama. Vjerovala sam da će se sve uskoro opet ustaliti. Nisam htjela i mogla vjerovati da će se dogoditi zlo. No, zlo se dogodilo i događalo jedno za drugim. Moje dotadašnje prijateljice i prijatelji ponašali su se drugačije nego do tada. Neki me više nisu htjeli niti vidjeti. Postala sam nepoželjna samo zato što sam dijete židovskih roditelja. Oni su prešli na katoličku vjeru davno, još dok je moj otac studirao u Njemačkoj, a majka prilikom vjenčanja, Mi smo bili kršteni po rođenju. Moj katiheta g. Gilbert Đerkeš nije znao moje podrijetlo i htio mi pomoći, ali to nije uspio.
Na radiju su se svaki dan, odnosno sat, mogle čuti nove vijesti i zakoni za Židove. Prvo smo bili obilježeni. Dobili smo žute trake sa šesterokrakom zvijezdom "Magen David" koju smo morali nositi kad god smo izlazili na ulicu i to na lijevoj ruci, tako da budemo prepoznatljivi. Oni, koji su bili "Slobodni zidari", nosili su istu, još jednu traku, na desnoj ruci. Mnogi od njih, koji nisu htjeli ili uspjeli pobjeći, među prvima su završili u logorima smrti. Svaki dan stizala su nova naređenja kojih se moraju pridržavati svi Židovi. Nismo smjeli više odlaziti u kino, kazalište, kavane ili na bilo kakve zabave. Podržavili su im svu imovinu. Zatim su u svojim bivšim tvornicama, trgovinama, pustarama dobili povjerenike od kojih su jedni bili dobri, a drugi zli. Na tržnicu smo smjeli ići tek poslije jedanaest sati. Kako je bio rat, sve je bilo manje namirnica koje su se mogle kupiti poslije tog vremena pa je sve ovisilo o volji prodavača da li će ih ostaviti za one koji dolaze u to vrijeme. No, to je i za njih bio rizik jer da ih je tko prijavio, mogli su biti kažnjeni. U tramvaju smo se smjeli voziti samo u prikolici i to u onom otvorenom dijelu. Pri ulazu, neki ljudi su se rugali i zabavljali radi toga, dok su nas ostali žalili. Smjeli smo ići sporednim ulicama po dvoje, najviše troje. Glavne ulice su se morale izbjegavati.
Bilo je to grozno ponižavanje, a pitala sam se uvijek zašto je tako. Pa, mene su učili da je samo jedan Bog, a on se u svakoj vjeri drugačije zove. Brzo su nastupili otkazi Židovima iz državnih službi. Liječnike su prvo dekretom poslali u Bosnu da liječe sifilis. Ostalima su oduzimali novce s bankovnih računa. Sva korist i dobrobit koju su Židovi učinili za Osijek je zaboravljena. Zna se da je židovska zajednica brojila oko dvije tisuće ljudi. Bilo je među otpuštenima liječnika, odvjetnika, trgovaca, poljoprivrednika i radnika kao i onih koji su imali pustare tj. svoje gospodarstvo.
Sjećam se događaja kada je početkom 1941. godine ustaška i njemačka
mladež
Skriveno:
zapalila veliki Hram (Sinagogu) u Županijskoj ulici. Vatrogasci nisu smjeli gasiti Hram, jedino su pazili da ne stradaju okolne kuće. Hram je izgorio, a Židovi koji su bili u blizini, dobili su batina. Oni Židovi, koji su imali velike i lijepe kuće u centru grada, morali su se iseliti u roku od 24 sata iz svojih domova. Pritom su im još oduzeli vrijedan namještaj i slike, sve u ime onih koji će kao ustanove ili zaslužni ljudi useliti u te oduzete stanove. Sve dobrostojeće obitelji morale su platiti onoliko koliko su im odredili da se osiguraju od odlaska u logor. Dosta je ljudi u to vjerovalo, ali su ipak, na kraju, završili u logorima. Noću su odvodili i zatvarali mnoge cijenjene Osječane ili one za koje je netko rekao da su komunisti.
Zbog oduzimanja stana u centru, k nama se doselila naša obitelj: teta moje mame Fanika i Julio Harzl, njegova kći Ilsa i sin Saša. Kći Ilsa bila je udana za generalštapskog oficira Mihića koji je za bombardiranja Beograda bio zarobljen i kao vojni zarobljenik odveden u logor u Njemačku. Tako nas je umjesto troje, bilo devetero osoba. Njima je oduzeta pustara Drvaruša, ali imali su poštenog povjerenika koji im je slao mlijeko i namirnice sve dok nisu pobjegli u Italiju 1942.g. Padom Italije 1943.g. Nijemci su ih strpali u logor Auschwitz odakle se spasio samo sin Saša jer je oženio Talijanku, i kći Ilsa sa sinom Mihajlom. Školske godine 1941./1942. upisala sam se u VI. razred gimnazije. Jako me pogodilo kada su me prvog školskog sata izbacili iz škole samo zato što sam dijete židovskih roditelja. Isto tako su prošli i profesori koji su bili Židovi. Nisu smjeli više predavati arijevcima (vrsna matematičarka prof. Dežma, prof.Gaun, prof. Pollak, vjeroučitelj Kalmi Altarac). Osječka Židovska općina organizirala je za nas u jednom privatnom stanu gimnaziju bez prava javnosti da bi nam ublažila tugu, te da ne gubimo vrijeme uzalud. Nadali smo se da ćemo moći privatno polagati ispite. No, to nisu dozvolili. Svakim danom je bivalo sve teže, pogotovo kad su počela šikaniranja židovskih obitelji. Gospođe su morale u gradu plijeviti travu ili su izmislili nešto drugo da ih se ponizi. Malo ih je uspjelo pobjeći u Italiju ili u Split da bi spasili goli život. Kada su 1942.g. već oformili logore Jasenovac i Stara Gradiška, počeli su skupljati mlade ljude na prisilni rad u te logore. Malo se tko od tih zatočenika uspio spasiti 1944.g. pri proboju. Tada su preživjeli uspjeli pobjeći i otići u partizane.
U proljeće 1942.g. Židovska općina dobila je nalog za izgradnju logora Tenja izvan Osijeka. Svakoga dana moralo se ići na prisilni rad kako bi tzv. naselje bilo što prije useljivo. Od 01.III.1942. do 21.III.1942.g. bila sam pomoćna radna snaga na izgradnji. Svakog novog dana sestra i ja bismo u svitanje pješice odlazile preko polja. Put koji je vodio na prisilni rad bio je dug pet do šest kilometara. Radilo se od šest sati ujutro do šest uveče s prekidom za ručak oko 1 sat (ako si imao što pojesti). Gradile su se barake visoke tri metra. Pod barake je bio od nabite zemlje. Drvena pregrada odvajala je prizemlje i kat za spavanje. Dobro se sjećam jednog sparnog ljetnog dana nakon podnevnog odmora. Dodavala sam kantu s malterom. Mladić po imenu Eliša, primajući kantu, od umora i vrućine pao je sa završenog zida barake. Iako je preživio pad samo s jačim nagnječenjem, nisam sigurna da je to za njega bila sreća jer je odveden u logor u Njemačku i nije se vratio. Logor je trebalo što prije završiti jer su se već počeli useljavati ljudi iz okolnih mjesta Orahovice, Požege, Našica i Slatine. U logoru je bilo oko 2000 duša. Još uvijek sam išla na prisilni rad kada su dovedeni logoraši preživjeli od trbušnog tifusa iz Đakova. Nakon toga je počelo potajno noćno odvođenje osječkih Židova u logor Tenja. Kada smo već pomislili da su nas zaboravili, pozvonio je na naša vrata jedan čovjek iz policije i pitao nas je koje smo vjere.
Iskreno sam rekla da smo kršteni po rođenju, ali od židovskih roditelja. Nije znao što da radi pa nas je odveo u policiju. U policiji je tad iz Vinkovaca stigao časnik po imenu Tolj. Odveli su sestru, majku i mene pred njega. Kao danas se sjećam njegovog strašnog pogleda. Uz silan strah objasnila sam mu da smo kršteni po rođenju, a majka po vjenčanju. Rekao je da sestra i ja možemo ostati, ali majka mora u logor. No, rekle smo da ako majka ide u logor, idemo i mi. On se samo cinično nasmijao i rekao neka idemo. Tako smo stigle 21.VII.1942. u tenjski logor. Na ulasku u logor nalazila se kancelarija (na tom je mjestu sada spomenik žrtvama) naših čuvara u koju smo se morale javiti. Uzeli su nam zlatne lančiće i naušnice koje smo uvijek imale na sebi. Nismo se sjetile skinuti ih ili sakriti. Sve su zapisali i dali nam broj, ali se ne sjećam koji.
Drugog smo dana raspoređene na prisilni rad. Bilo je vrijeme žetve pa su me rasporedili na rad u polje. Do tada nikada nisam radila u polju niti sam držala lopatu. Na svu sreću dali su mi u zadatak vezanje snopova žita. Tada sam bila mlada i naivna pa sam mislila da to i nije najgore što mi se dogodilo i prihvatila činjenicu da to tako mora biti. Moj vječni optimizam! Majka je bila određena za rad u kuhinji, a sestra u vrtu. Spavali smo u baraci, sestra dolje, a ja na katu s majkom. U 8 sati i 30 minuta gasilo se svjetlo, zaključavala se baraka do jutra. Dežurni časnik-čuvar je prije toga obilazio baraku da se uvjeri da svi spavamo. I danas vidim tog časnika, zapravo samo gornji dio kape, kako prolazi kroz baraku, a ja iz svoje perspektive vidim samo vrh kape. Često sam žmirila iz straha kako bi izgledalo da spavam, a u stvari, gledala sam kroz trepavice da li će se što dogoditi. Grupa mladih koje smo nazivali ‘Leteća ekipa’ odlazila je svakog dana po zadatku na mjesta koja su im odredili. Bila su to plato-kola s jednim konjem. Oni su morali nositi stvari logoraša koji su već bili zatočeni u zajednički magazin. Išlo se i u logor koji je bio u gradu zvan Dom staraca gdje su bili smješteni svi starci. To je bio jedan bivši magazin. Jednom sam se i ja uspjela s ‘Letećom ekipom’ prokrijumčariti u logor staraca. Bilo je jadno gledati kako leže onako stari i bolesni na dekama po zemlji i stepenicama. Taj dan sam posljednji put vidjela svoje - omamu, otatu i ujaka - žive. Neki starci su se već jedva kretali. Pomogli smo im oprati se i smjestiti, ako se to uopće može tako nazvati. Pri povratku sam bila jako zaplašena jer su uvijek prebrojavali da vide jesu li svi došli natrag. Nisam znala kako ću ući u logor. Kako su kočijaša prvo pustili u logor zbog konja, on je potjerao kola i ja sam iz kola iskočila tamo gdje su se djeca igrala i činila sam se kao čuvarica djece. Ne znam što bi se dogodilo da su me uhvatili.
Da nije bilo moje najbolje prijateljice Nede Lukac, čiji je otac bio utjecajni visoki časnik, ne znam kako bi se završila moja životna priča. Zahvaljujući njima puštene smo iz logora 07.08.1941.g. Ubrzo nakon toga počeli su transporti iz logora za Njemačku. Saznala sam da je otac moje Nede spasio još dvije židovske obitelji. Po povratku iz logora trebalo je ponovno početi život, naći posao, a ako nisi arijevac, nitko te se nije usudio zaposliti. Iako sam bila dijete poznatih osječkih roditelja, obilazila sam sve državne i privatne tvrtke, ali me se nitko nije usudio primiti. Ipak sam na kraju imala sreću da me gospodin Ferdinand Speiser-mlađi, kojem me je preporučila gospođa Vinski prije nego je s obitelji pobjegla u Italiju, primio. Gospodinu Speiseru nije bilo bitno tko je tko, nego kako radi i da li želi raditi. Kad sam započela radom, velika prednost mi je bila znanje njemačkog jezika. Radila sam s gospodinom Furmanom koji je bio glavni knjigovođa. Isti taj gospodin Furman je radio kao knjigovođa kad je moj pokojni otac bio direktor Tvornice kože.
Prvi dan po povratku iz logora upoznala sam susjeda, vrlo dragog mladića, kojemu nikako nije išlo u glavu zašto su nas odveli u logor. Stanovao je preko puta nas pa je i vidio kako su nas odvodili. Veselio se mom povratku, zaljubili smo se i to je bio moj budući suprug s kojim sam provela 56 godina sretnog braka. Rodila sam sina i kćer koji su oboje završili fakultet, zasnovali obitelj pa sad imam troje unučadi Martinu, Brunu i Neru i dvije praunuke Emu i Doru. Žao mi je svih mojih suputnika iz tenjskog logora koji nisu imali sreću da prežive. Bila je to krasna, vrsna mlada generacija kojoj je život uništen na samom početku. Uvijek se pitam zbog čega, zbog kojih suludih ideja? Uz uspomenu na te nemile događaje želim da se to više nikada ne ponovi. Na početku sam rekla da sam optimist i romantičar, voljela sam čitati poeziju. Naišla sam na jednu lijepu pjesmu koju je napisala Vjera Korski, a ta mi je pjesma uvijek u životu davala snage i nade u bolje sutra. Ona je glasila:
"Nikada do sada nisam znala kako je neizmjerno teško smijati se dok ti u kutovima očiju blistaju suzdržane suze. Nikada do sada nisam znala kako je neizmjerno voditi beznačajne razgovore u obliku ljubaznih riječi dok ti se duša kida i lomi pod težinom pitanja na koja nema odgovora. Do tad je u mojoj duši vladalo sunce obasjano laganim maglicama sanja, a u duši nosila sam svo bogatstvo osjećaja i mladenačke obijesti. Vjerovala sam u život, vjerovala u ljude, a sada, sad je sve obratno. Kome da se tužim na kukavnost ljudi u borbi za svoje ideale i svetinje, kome da pričam o egoizmu onih koji su jezikom tako pošteni? I zato, baš zato moram da se smijem dok mi u kutovima očiju vire suzdržane suze!"
Autorica ovog teksta je Jolan Strapač rođ. Schapringer, od oca dr. ing. Sigismunda i majke Ane rođ. Paunz. Rođena je u Osijeku 12.04.1926.g. i dugogodišnja aktivna članica ŽO Osijek.
...
mapatil je napisao/la (Pogledaj post): ›
Naime postoji knjiga pod nazivom: Jure i Boban - povijest Crne Legije od Marka Markovića (drugo izdanje) inače novinara i redatelja.
jaguar je napisao/la (Pogledaj post): ›
Autora knjige o Juri i Bobanu poznajem osobno. Imam nekoliko primjeraka knjige, pa ako ste zainteresirani cijena je prava sitnica 150.00 kn,.
jaguar je napisao/la (Pogledaj post): ›
časne stranice
Skriveno:
Bio je to jedan tužan dan, moj 15. rođendan: 12.04.1941. Nijemci su prolazili kroz Osijek u punoj ratnoj opremi. Jugoslavija je kapitulirala za samo sedam dana. Pitala sam se što će se sada dogoditi. I zlo se dogodilo! Moj otac je umro u listopadu 1940.g. Morala sam preko noći odrasti. Upravo sam te godine završila V. razred gimnazije. Po prirodi sam uvijek bila optimist, a i romantičarka, što je i odgovaralo mojim godinama. Vjerovala sam da će se sve uskoro opet ustaliti. Nisam htjela i mogla vjerovati da će se dogoditi zlo. No, zlo se dogodilo i događalo jedno za drugim. Moje dotadašnje prijateljice i prijatelji ponašali su se drugačije nego do tada. Neki me više nisu htjeli niti vidjeti. Postala sam nepoželjna samo zato što sam dijete židovskih roditelja. Oni su prešli na katoličku vjeru davno, još dok je moj otac studirao u Njemačkoj, a majka prilikom vjenčanja, Mi smo bili kršteni po rođenju. Moj katiheta g. Gilbert Đerkeš nije znao moje podrijetlo i htio mi pomoći, ali to nije uspio.
Na radiju su se svaki dan, odnosno sat, mogle čuti nove vijesti i zakoni za Židove. Prvo smo bili obilježeni. Dobili smo žute trake sa šesterokrakom zvijezdom "Magen David" koju smo morali nositi kad god smo izlazili na ulicu i to na lijevoj ruci, tako da budemo prepoznatljivi. Oni, koji su bili "Slobodni zidari", nosili su istu, još jednu traku, na desnoj ruci. Mnogi od njih, koji nisu htjeli ili uspjeli pobjeći, među prvima su završili u logorima smrti. Svaki dan stizala su nova naređenja kojih se moraju pridržavati svi Židovi. Nismo smjeli više odlaziti u kino, kazalište, kavane ili na bilo kakve zabave. Podržavili su im svu imovinu. Zatim su u svojim bivšim tvornicama, trgovinama, pustarama dobili povjerenike od kojih su jedni bili dobri, a drugi zli. Na tržnicu smo smjeli ići tek poslije jedanaest sati. Kako je bio rat, sve je bilo manje namirnica koje su se mogle kupiti poslije tog vremena pa je sve ovisilo o volji prodavača da li će ih ostaviti za one koji dolaze u to vrijeme. No, to je i za njih bio rizik jer da ih je tko prijavio, mogli su biti kažnjeni. U tramvaju smo se smjeli voziti samo u prikolici i to u onom otvorenom dijelu. Pri ulazu, neki ljudi su se rugali i zabavljali radi toga, dok su nas ostali žalili. Smjeli smo ići sporednim ulicama po dvoje, najviše troje. Glavne ulice su se morale izbjegavati.
Bilo je to grozno ponižavanje, a pitala sam se uvijek zašto je tako. Pa, mene su učili da je samo jedan Bog, a on se u svakoj vjeri drugačije zove. Brzo su nastupili otkazi Židovima iz državnih službi. Liječnike su prvo dekretom poslali u Bosnu da liječe sifilis. Ostalima su oduzimali novce s bankovnih računa. Sva korist i dobrobit koju su Židovi učinili za Osijek je zaboravljena. Zna se da je židovska zajednica brojila oko dvije tisuće ljudi. Bilo je među otpuštenima liječnika, odvjetnika, trgovaca, poljoprivrednika i radnika kao i onih koji su imali pustare tj. svoje gospodarstvo.
Sjećam se događaja kada je početkom 1941. godine ustaška i njemačka
mladež
Skriveno:
zapalila veliki Hram (Sinagogu) u Županijskoj ulici. Vatrogasci nisu smjeli gasiti Hram, jedino su pazili da ne stradaju okolne kuće. Hram je izgorio, a Židovi koji su bili u blizini, dobili su batina. Oni Židovi, koji su imali velike i lijepe kuće u centru grada, morali su se iseliti u roku od 24 sata iz svojih domova. Pritom su im još oduzeli vrijedan namještaj i slike, sve u ime onih koji će kao ustanove ili zaslužni ljudi useliti u te oduzete stanove. Sve dobrostojeće obitelji morale su platiti onoliko koliko su im odredili da se osiguraju od odlaska u logor. Dosta je ljudi u to vjerovalo, ali su ipak, na kraju, završili u logorima. Noću su odvodili i zatvarali mnoge cijenjene Osječane ili one za koje je netko rekao da su komunisti.
Zbog oduzimanja stana u centru, k nama se doselila naša obitelj: teta moje mame Fanika i Julio Harzl, njegova kći Ilsa i sin Saša. Kći Ilsa bila je udana za generalštapskog oficira Mihića koji je za bombardiranja Beograda bio zarobljen i kao vojni zarobljenik odveden u logor u Njemačku. Tako nas je umjesto troje, bilo devetero osoba. Njima je oduzeta pustara Drvaruša, ali imali su poštenog povjerenika koji im je slao mlijeko i namirnice sve dok nisu pobjegli u Italiju 1942.g. Padom Italije 1943.g. Nijemci su ih strpali u logor Auschwitz odakle se spasio samo sin Saša jer je oženio Talijanku, i kći Ilsa sa sinom Mihajlom. Školske godine 1941./1942. upisala sam se u VI. razred gimnazije. Jako me pogodilo kada su me prvog školskog sata izbacili iz škole samo zato što sam dijete židovskih roditelja. Isto tako su prošli i profesori koji su bili Židovi. Nisu smjeli više predavati arijevcima (vrsna matematičarka prof. Dežma, prof.Gaun, prof. Pollak, vjeroučitelj Kalmi Altarac). Osječka Židovska općina organizirala je za nas u jednom privatnom stanu gimnaziju bez prava javnosti da bi nam ublažila tugu, te da ne gubimo vrijeme uzalud. Nadali smo se da ćemo moći privatno polagati ispite. No, to nisu dozvolili. Svakim danom je bivalo sve teže, pogotovo kad su počela šikaniranja židovskih obitelji. Gospođe su morale u gradu plijeviti travu ili su izmislili nešto drugo da ih se ponizi. Malo ih je uspjelo pobjeći u Italiju ili u Split da bi spasili goli život. Kada su 1942.g. već oformili logore Jasenovac i Stara Gradiška, počeli su skupljati mlade ljude na prisilni rad u te logore. Malo se tko od tih zatočenika uspio spasiti 1944.g. pri proboju. Tada su preživjeli uspjeli pobjeći i otići u partizane.
U proljeće 1942.g. Židovska općina dobila je nalog za izgradnju logora Tenja izvan Osijeka. Svakoga dana moralo se ići na prisilni rad kako bi tzv. naselje bilo što prije useljivo. Od 01.III.1942. do 21.III.1942.g. bila sam pomoćna radna snaga na izgradnji. Svakog novog dana sestra i ja bismo u svitanje pješice odlazile preko polja. Put koji je vodio na prisilni rad bio je dug pet do šest kilometara. Radilo se od šest sati ujutro do šest uveče s prekidom za ručak oko 1 sat (ako si imao što pojesti). Gradile su se barake visoke tri metra. Pod barake je bio od nabite zemlje. Drvena pregrada odvajala je prizemlje i kat za spavanje. Dobro se sjećam jednog sparnog ljetnog dana nakon podnevnog odmora. Dodavala sam kantu s malterom. Mladić po imenu Eliša, primajući kantu, od umora i vrućine pao je sa završenog zida barake. Iako je preživio pad samo s jačim nagnječenjem, nisam sigurna da je to za njega bila sreća jer je odveden u logor u Njemačku i nije se vratio. Logor je trebalo što prije završiti jer su se već počeli useljavati ljudi iz okolnih mjesta Orahovice, Požege, Našica i Slatine. U logoru je bilo oko 2000 duša. Još uvijek sam išla na prisilni rad kada su dovedeni logoraši preživjeli od trbušnog tifusa iz Đakova. Nakon toga je počelo potajno noćno odvođenje osječkih Židova u logor Tenja. Kada smo već pomislili da su nas zaboravili, pozvonio je na naša vrata jedan čovjek iz policije i pitao nas je koje smo vjere.
Iskreno sam rekla da smo kršteni po rođenju, ali od židovskih roditelja. Nije znao što da radi pa nas je odveo u policiju. U policiji je tad iz Vinkovaca stigao časnik po imenu Tolj. Odveli su sestru, majku i mene pred njega. Kao danas se sjećam njegovog strašnog pogleda. Uz silan strah objasnila sam mu da smo kršteni po rođenju, a majka po vjenčanju. Rekao je da sestra i ja možemo ostati, ali majka mora u logor. No, rekle smo da ako majka ide u logor, idemo i mi. On se samo cinično nasmijao i rekao neka idemo. Tako smo stigle 21.VII.1942. u tenjski logor. Na ulasku u logor nalazila se kancelarija (na tom je mjestu sada spomenik žrtvama) naših čuvara u koju smo se morale javiti. Uzeli su nam zlatne lančiće i naušnice koje smo uvijek imale na sebi. Nismo se sjetile skinuti ih ili sakriti. Sve su zapisali i dali nam broj, ali se ne sjećam koji.
Drugog smo dana raspoređene na prisilni rad. Bilo je vrijeme žetve pa su me rasporedili na rad u polje. Do tada nikada nisam radila u polju niti sam držala lopatu. Na svu sreću dali su mi u zadatak vezanje snopova žita. Tada sam bila mlada i naivna pa sam mislila da to i nije najgore što mi se dogodilo i prihvatila činjenicu da to tako mora biti. Moj vječni optimizam! Majka je bila određena za rad u kuhinji, a sestra u vrtu. Spavali smo u baraci, sestra dolje, a ja na katu s majkom. U 8 sati i 30 minuta gasilo se svjetlo, zaključavala se baraka do jutra. Dežurni časnik-čuvar je prije toga obilazio baraku da se uvjeri da svi spavamo. I danas vidim tog časnika, zapravo samo gornji dio kape, kako prolazi kroz baraku, a ja iz svoje perspektive vidim samo vrh kape. Često sam žmirila iz straha kako bi izgledalo da spavam, a u stvari, gledala sam kroz trepavice da li će se što dogoditi. Grupa mladih koje smo nazivali ‘Leteća ekipa’ odlazila je svakog dana po zadatku na mjesta koja su im odredili. Bila su to plato-kola s jednim konjem. Oni su morali nositi stvari logoraša koji su već bili zatočeni u zajednički magazin. Išlo se i u logor koji je bio u gradu zvan Dom staraca gdje su bili smješteni svi starci. To je bio jedan bivši magazin. Jednom sam se i ja uspjela s ‘Letećom ekipom’ prokrijumčariti u logor staraca. Bilo je jadno gledati kako leže onako stari i bolesni na dekama po zemlji i stepenicama. Taj dan sam posljednji put vidjela svoje - omamu, otatu i ujaka - žive. Neki starci su se već jedva kretali. Pomogli smo im oprati se i smjestiti, ako se to uopće može tako nazvati. Pri povratku sam bila jako zaplašena jer su uvijek prebrojavali da vide jesu li svi došli natrag. Nisam znala kako ću ući u logor. Kako su kočijaša prvo pustili u logor zbog konja, on je potjerao kola i ja sam iz kola iskočila tamo gdje su se djeca igrala i činila sam se kao čuvarica djece. Ne znam što bi se dogodilo da su me uhvatili.
Da nije bilo moje najbolje prijateljice Nede Lukac, čiji je otac bio utjecajni visoki časnik, ne znam kako bi se završila moja životna priča. Zahvaljujući njima puštene smo iz logora 07.08.1941.g. Ubrzo nakon toga počeli su transporti iz logora za Njemačku. Saznala sam da je otac moje Nede spasio još dvije židovske obitelji. Po povratku iz logora trebalo je ponovno početi život, naći posao, a ako nisi arijevac, nitko te se nije usudio zaposliti. Iako sam bila dijete poznatih osječkih roditelja, obilazila sam sve državne i privatne tvrtke, ali me se nitko nije usudio primiti. Ipak sam na kraju imala sreću da me gospodin Ferdinand Speiser-mlađi, kojem me je preporučila gospođa Vinski prije nego je s obitelji pobjegla u Italiju, primio. Gospodinu Speiseru nije bilo bitno tko je tko, nego kako radi i da li želi raditi. Kad sam započela radom, velika prednost mi je bila znanje njemačkog jezika. Radila sam s gospodinom Furmanom koji je bio glavni knjigovođa. Isti taj gospodin Furman je radio kao knjigovođa kad je moj pokojni otac bio direktor Tvornice kože.
Prvi dan po povratku iz logora upoznala sam susjeda, vrlo dragog mladića, kojemu nikako nije išlo u glavu zašto su nas odveli u logor. Stanovao je preko puta nas pa je i vidio kako su nas odvodili. Veselio se mom povratku, zaljubili smo se i to je bio moj budući suprug s kojim sam provela 56 godina sretnog braka. Rodila sam sina i kćer koji su oboje završili fakultet, zasnovali obitelj pa sad imam troje unučadi Martinu, Brunu i Neru i dvije praunuke Emu i Doru. Žao mi je svih mojih suputnika iz tenjskog logora koji nisu imali sreću da prežive. Bila je to krasna, vrsna mlada generacija kojoj je život uništen na samom početku. Uvijek se pitam zbog čega, zbog kojih suludih ideja? Uz uspomenu na te nemile događaje želim da se to više nikada ne ponovi. Na početku sam rekla da sam optimist i romantičar, voljela sam čitati poeziju. Naišla sam na jednu lijepu pjesmu koju je napisala Vjera Korski, a ta mi je pjesma uvijek u životu davala snage i nade u bolje sutra. Ona je glasila:
"Nikada do sada nisam znala kako je neizmjerno teško smijati se dok ti u kutovima očiju blistaju suzdržane suze. Nikada do sada nisam znala kako je neizmjerno voditi beznačajne razgovore u obliku ljubaznih riječi dok ti se duša kida i lomi pod težinom pitanja na koja nema odgovora. Do tad je u mojoj duši vladalo sunce obasjano laganim maglicama sanja, a u duši nosila sam svo bogatstvo osjećaja i mladenačke obijesti. Vjerovala sam u život, vjerovala u ljude, a sada, sad je sve obratno. Kome da se tužim na kukavnost ljudi u borbi za svoje ideale i svetinje, kome da pričam o egoizmu onih koji su jezikom tako pošteni? I zato, baš zato moram da se smijem dok mi u kutovima očiju vire suzdržane suze!"
Autorica ovog teksta je Jolan Strapač rođ. Schapringer, od oca dr. ing. Sigismunda i majke Ane rođ. Paunz. Rođena je u Osijeku 12.04.1926.g. i dugogodišnja aktivna članica ŽO Osijek.
...
mapatil je napisao/la (Pogledaj post): ›
Naime postoji knjiga pod nazivom: Jure i Boban - povijest Crne Legije od Marka Markovića (drugo izdanje) inače novinara i redatelja.
jaguar je napisao/la (Pogledaj post): ›
Autora knjige o Juri i Bobanu poznajem osobno. Imam nekoliko primjeraka knjige, pa ako ste zainteresirani cijena je prava sitnica 150.00 kn,.
Predsjednik HSP-a Daniel Srb najavio je u utorak u Osijeku da će od Vlade zatražiti hitnu reviziju programa dodjele 4915 stanova Srbima, bivšim nositeljima stanarskog prava, koji su 1991. godine napustili Hrvatsku.
HSP će od Vlade zatražiti hitnu reviziju programa dodjele 4915 stanova Srbima, bivšim nositeljima stanarskog prava, koji su 1991. napustili Hrvatsku.
»Tijekom ove i prošle godine hrvatska vlada dodijelila je stotine stanove bivšim vlasnicima stanarskog prava. Mi želimo znati po kojim su kriterijima ti stanovi dodjeljivani, a javnost ima pravo znati i tko su ti ljudi«, naglasio je Srb. Prema njegovim riječima, kroz ovaj program stanove je dobilo i desetak oficira JNA koji su sudjelovali u napadu na Vukovar, osobni vozač Gorana Hadžića te brojni drugi koji su se aktivno uključili u rat protiv Hrvatske.
Zgroženi smo i rješenjem prema kojem je stan dobila osoba rođena 1980. Dakle, 1991. on je imao 11 godina. Iako Srb nije htio spominjati imena, jasno je da je riječ o Andreju Leskovcu, sinu Rade Leskovca, kojemu je dodijeljen stan od 65 kvadrata u Osijeku
»Zgroženi smo i rješenjem od 11. kolovoza ove godine prema kojem je stan dobila osoba rođena 1980. godine. Dakle, 1991. godine on je imao 11 godina, pa nas zanima kako je on mogao tada biti nositelj stanarskog prava?! I po kojim kriterijima je sada dobio stan? Inače, riječ je o sinu osnivača Srpske radikalne stranke koji iza sebe ima dvadesetak kaznenih prijava za prijevare, krijumčarenje...«, naglasio je Srb. Iako nije htio spominjati imena, jasno je da je riječ o Andreju Leskovcu, sinu Rade Leskovca, kojemu je dodijeljen stan od 65 kvadrata u Strossmayerovoj ulici 168 u Osijeku.
Srb je podsjetio da je stanove, namijenjene bivšim vlasnicima stanarskog prava, država platila četiri milijarde kuna.
Istodobno, čak 246 obitelji, hrvatskih progranika, stanovnika bivših pustara i nositelja stanarskog prava, kojima su sagrađene kuće na području općine Antunovac, nakon mirne reintegracije i dalje ne mogu riješiti vlasništvo nad svojim nekretninama. »Tim ljudima država je sagradila kuće 2008. godine kroz obnovu 6. kategorije, odnosno u roch-bau izvedbi. Sami su morali nekretnine urediti, napraviti fasadu, iznutra srediti zidove i podove, uvesti grijanje. U njih su uložili desetke tisuća kuna, a država im nije omogućila njihov otkup, a time ni rješenje pitanja vlasništva!«, tvrdi Srb.
Pritom ističe apsurdnu činjenicu da, ako nositelj ugovora za tu nekretninu premine, njegova obitelj mora na ulicu, jer nemaju pravo nasljeđivanja, a nekretnina ostaje na raspolaganju državi. »Kamo ide ova zemlja? Oružani pobunjenici i ratni zločinci se favoriziraju, a hrvatski prognanici potpuno su obespravljeni. Kako je moguće da se dodjeljuju stanovi organizatorima oružane pobune dok se onima koji su branili Hrvatsku ne daje mogućnost pravednog otkupa? Zato od Vlade tražimo da žurno riješi mogućnost otkupa stanova za te obitelji«, poručio je Srb.
Ivica Barbarić iz Antunovca jedan je od prognanika s jedne od pustara, kojemu je dodijeljena kuća u roch-bau izvedbi na području Antunovca. On ističe da su svi kuće morali urediti o svome trošku, pa od države sada samo traže da im se omogući pravedan otkup kako bi napokon mogli riješiti pitanje vlasništva na nekretninama, jer u slučaju smrti nositelja ugovora mnoge će se obitelji naći na ulici.
Istina. Slažem se da je nedopustivo da se favoriziraju ratni zločinci. Nevjerojatno je da još uvijek ima ljudi koji će i nakon pravomoćnih presuda braniti ratnog zločinca Mirka Norca, ratnog zločinca Branimira Glavaša, te sve ostale ratne zločince koji su ubijali po Hrvatskoj, a danas se nalaze u zatvorima, ili slobodno šeću Srbijom, Hrvatskom i drugdje.
Djelomično se i slažem s tobom. Djelomično samo - činjenica je da su naši generali svi odreda u Haagu ili u domaćim zatvorima, a četnici dobijaju stanove i abolirani su. Mislim da nitko zdrave pameti ne može reći da je to normalna situacija. A ono što mene najviše smeta je to što Hrvati pljuju eto po našima a zatvaraju oči na ovakve stvari. Kako je moguće da Mirko Norac leži u zatvoru a Stanimirović je aboliran. Kako je moguće da Rade Leskovac dobije od države kredit, a Gotovina je izručen kao zadnji pas. Osim ako nam ti i Vlada ne poručujte da su Stanimirović i Leskovac nevini. A nisu nevini nego im je dan oprost. E to je poanta priče. Hrvatski branitelji nemaju domove, a sinovi četnika imaju. I najvažnije od svega - NAŠIM NOVCEM su ga dobili. Zamisli da su te milijarde uložene u gospodarstvo a ne u izgradnju stanova za četnike
_________________ Vilenjak je želio saznati tko sam. Dobio je ponudu da se nađemo i upoznamo.
Danas je u Osijeku na konferenciji za medije nazvanoj „Okupljanje desnice, prvo veće udruživanje“ objavljeno kako će se Hrvatska straža, ratnog ministra unutarnjih poslova RH Ivana Vekića pridružiti HSP-u na predstojećim parlamentarnim izborima. Daniel Srb, predsjednik HSP-a je prošlog tjedna objavio poziv svim domoljubnim, desnim opcijama za ujedinjenje kako se ne bi rasipali glasovi desnice i na taj način dopustilo daljnje uništenje Hrvatske.
"Zabrinuti smo za smjer kojim Hrvatska ide, jer ponovno različite inicijative, poput "Igmanske", skriveno pokazuju želju za stvaranjem nove jugoslavenske tvorevine, a s druge strane Hrvatska nekritično ide prema Europskoj uniji, pri čemu se ne vodi računa o nacionalnim i gospodarskim interesima", poručio je Srb.
Ivan Vekić je izjavio kako su ciljevi Hrvatske straže – nacionalne stranke slični ili identični HSP-ovim te je ova koalicija sasvim prirodna stvar. Pozvao je sve ostale desne opcije da se pridruže koaliciji, jer u ovim presudnim trenucima za Hrvatsku moramo svi zajedno raditi na boljitku Domovine.
Daniel Srb je u naglasio kako će u idućim danima još neke stranke i organizacije dati potporu ii pridružiti se HSP-ovom pozivu za ujedinjenje. Osim već poznatih HSP-a i A-HSP-a danas se na poziv odazvala Hrvatska straža uz već ranije dobivenu potporu Hrvatskog pravaškog bratstva.
Na novinarski upit je li njegovo približavanje HSP-u poruka bivšim stranačkim kolegama iz HDZ-a, čiji je jedan od utemeljitelja, Vekić je odgovorio potvrdno, a Srb je najavio kako će, idućih dana, biti još utemeljitelja HDZ-a, koji će pristupiti HSP-u.
Najavljeno je kako će ratni ministar MUP-a biti na listi u 4. izbornoj jedinici, a kao počasni predsjednik Udruge Specijalne policije iz Domovinskog rata pozvao je svoje suborce da podrže ovu koaliciju, a ostalim domoljubima da se istoj pridruže.
„Željan sam borbe! Bit će još utemeljitelja HDZ-a koji će nam se pridružiti. Pozivam sve koji su isključeni iz stranke da bi ostao jedan jedini utemeljitelj, a to je Vladimir Šeks“ – poručio je Vekić. Za Šeksa je rekao kako je "već odavno trebao biti isključen iz stranke".
„Dvaput sam isključen iz HDZ-a, ali nikada nisam dobio niti jedno pismeno. To je valjda zato što su me isključili nepismeni ljudi“ – dodao je.
Predsjednik HSP-a Daniel Srb izjavio je kako su izjave da HSP ide samo sa A-HSP-om krivo shvaćene, te da nisu točne, što dokazuje i današnja objava koalicije i pri tome pozvao sve domoljubne opcije da se koaliciji pridruže u bilo kojem dijelu Hrvatske.
GRAD OSIJEK
n/p GRADONAČELNIKA
g. KREŠIMIRA BUBALA
Poštovani gospodine gradonačelniče,
Na radnom sastanku Vas osobno i gradskih pročelnika sa vijećnicima GČ Gornji grad , održanom 25.01.2012. godine postavio sam Vam pitanje vezano uz rad zimske službe na području GČ Gornji grad unatrag 3 godine, ili bolje rečeno nerada zimske službe, ponajviše u ulici Sv. Roka, A. Hebranga, Ružinoj, Kanižlićevoj, Gundulićevoj, Pejačevićevoj ali i ostalim.
Tada ste mi odgovorili da je zimska služba dobro ustrojena te da ove zime nismo imali priliku vidjeti to „dobro ustrojstvo“ no da ćemo prvom prilikom imati to zadovoljstvo.
Noćas je pao prvi obilniji snijeg. Unatoč tome moram reći kako se ipak dogodilo očekivano. Naime zimske službe nisu posjetile ni jednu od spomenutih ulica. Ne moram Vam posebno naglašavati koliko je povećan promet Kanižlićevom i Gundulićevom (do Križanja sa Županijskom) ulicom otkako je došlo do novog prometnog ustroja u Retfali, te smatram kako je nedopustivo zanemarivanje ove dvije ulice u vremenskim uvjetima koji su se noćas pojavili u Osijeku. Gundulićeva ulica je i ovako jedna od žila kucavica Grada, a njezinu važnosti za našu Gradsku četvrt nije potrebno posebno naglašavati. Također i Ružina ulica je jedna od važnijih ulica, a križanje sa ulicom Sv. Roka je i inače jedno od opasnijih, no unatoč tome zimske službe nisu uvidjele potrebu posjetiti iste.
Shvaćajući nemogućnost čišćenja ulica odmah po početku padanja snijega prihvatio sam i današnju izjavu gospodina Tomislava Glavaša, direktora Unikoma, kako se prvo moraju očistiti prioritetne ulice, a da zimske službe rade punom parom te sam sačekao večer kako bi vidio hoće li se u spomenutim ulicama pojaviti ralice, nakon pune tri godine čekanja. Naravno to se nije dogodilo.
S obzirom da tehnologija iz dana u dan sve više i više napreduje ostavljam mogućnost da su zimske službe Grada Osijeka napredovale pa nabavile i nove ralice, koje su možda toliko napredne da su nečujne, pa čak i nevidljive. No stanje u spomenutim ulicama, ponajviše na kolnicima istih, ipak demantira tu mogućnost.
Kako bi se i sami uvjerili da je stanje u spomenutim ulicama katastrofalno, šaljem Vam nekoliko fotografija koje dočaravaju spomenutu „spremnost“ zimskih službi. S obzirom da ste srdačno ponudili na spomenutom sastanku da Vam sve probleme pošaljem na mail, a da ćete Vi iste i riješiti ako je to moguće, odlučio sam iskoristiti tu mogućnost.
U nadi da ćemo nakon tri godine čekanja napokon ugledati mitski stroj zvan ralica, srdačno Vas pozdravljam.
Nebitno
Žensko
- činjenica je da su naši generali svi odreda u Haagu ili u domaćim zatvorima, a četnici dobijaju stanove i abolirani su. Mislim da nitko zdrave pameti ne može reći da je to normalna situacija. A ono što mene najviše smeta je to što Hrvati pljuju eto po našima a zatvaraju oči na ovakve stvari. Kako je moguće da Mirko Norac leži u zatvoru a Stanimirović je aboliran. Kako je moguće da Rade Leskovac dobije od države kredit, a Gotovina je izručen kao zadnji pas. Osim ako nam ti i Vlada ne poručujte da su Stanimirović i Leskovac nevini. A nisu nevini nego im je dan oprost. E to je poanta priče. Hrvatski branitelji nemaju domove, a sinovi četnika imaju. I najvažnije od svega - NAŠIM NOVCEM su ga dobili. Zamisli da su te milijarde uložene u gospodarstvo a ne u izgradnju stanova za četnike
Danas je u Osijeku na konferenciji za medije nazvanoj „Okupljanje desnice, prvo veće udruživanje“ objavljeno kako će se Hrvatska straža, ratnog ministra unutarnjih poslova RH Ivana Vekića pridružiti HSP-u na predstojećim parlamentarnim izborima. Daniel Srb, predsjednik HSP-a je prošlog tjedna objavio poziv svim domoljubnim, desnim opcijama za ujedinjenje kako se ne bi rasipali glasovi desnice i na taj način dopustilo daljnje uništenje Hrvatske.
