Nedostaješ

Nedostaješ mi. I u sred tog nedostajanja, ja se ipak radujem, jer stalno pronalazim nove i nove vrste nedostajanja. Stidim se koliko mi nedostaješ i pitam se: Što će biti? Što će preostati od mene? Da li ću se uspjeti naći u novom nedostajanju ili ću ishlapljeti u zrak, kao da me nikada nije ni bilo?

Nedostaješ mi. I u sred tog nedostajanja, ja se ipak veselim, jer na licu imam nešto što se ne briše tako lako. Pitam se: Koliko dugo? Da li će i taj osmijeh nestati? Hoće li me još netko povrijediti i ukrasti mi nemir?

Nedostaje mi ljubav. Znaš, ono kad ti žmarci igraju po stomaku, a ti misliš na mene. Znaš, ono kad se probudiš u mraku, i prvo pomisliš na mene. Fali mi ljubav, u svakom obliku. A danas je na tržištu baš ljubavna recesija, deficit osjećaja i mala vrećica poljubaca koja se preskupo plaća. A moja je poderana. I kaplje iz nje.

Nedostaješ mi. Iz dana u dan. Sve više i više. I ludim. Ne znam tko sam, što sam. Gdje sam. Ništa mi nema smisla, sve je protiv mene. Grizem se. Krivim se. I za ono što trebam, a još više za ono što niti ne znam. I tako iz dana u dan ti meni nedostaješ. Zašto?

Bojim se. Svakoga dana imam priliku, a ja se bojim. Svakoga dana mi se može dogoditi ljubav, čista, meka. Nevina. Može mi se dogoditi. S osobom koja me voli, a da nisam toga ni svjestan. Pretvaram se u tebe i lomim ih. Osjećaje. Bojim se. Svakoga dana imam priliku, a ja se bojim. Svakoga dana me pokušavaju istrgnuti od tebe. I uspjet će. Jednoga dana i hoće. Dok ti budeš daleko, sama. Potpuno sama.

Čuješ li? Zašto me čuješ? Ne bi trebala. To nije život, to je smrt prije jebanja. Želiš tako živjeti? Zašto? Ja te na to ne tjeram, nemoj. Uvijek može bolje. Što? Ok, tvoja stvar. Nemoj me više zvati, ostavi me. Da, trunem. Tako želim. Kučko! Čekaj! Volim te.

Toga dana i život je stao. Ugasile su se ptice pjevice, lišće je počelo opadati, pjevci se više nikada nisu oglasili. Taj dan, u meni je nešto umrlo i ostalo vječno trunuti, lagano izlazeći kroz moje pore, velike i široke. Da li je to ljubav, sreća, tuga ili radost? Što se to samoinicijativno odvojilo od mene, bez mog dopuštenja i zamrlo zauvijek, ugušeno u vrtlogu nemira i strahova, mojih najcrnijih misli?

Jebeš ljubav! Kao da je to najvažnija stvar na svijetu. Bez ljubavi se može, uvijek. Nismo prvi ni zadnji, kaže statistika. Ona ne laže. Kod nje je sve točno, u dlaku. U milimetar, centimetar. Metar. Kilometar. Svakog dana sve dalje od mene. Ti.

Nažalost. Mene nitko ne poznaje dobro kao ti. Nažalost. Ne bih volio te da izgubim zbog tamo neke ljubavi. Nažalost. Ja mislim da trebamo ostati prijatelji, prijatelji do kraja života. Nažalost. I ti tako misliš. Nažalost. Više nikada nećemo biti skupa. Nažalost. Ni ljubav ni prijatelji.

Na sreću. Volimo se. Ljubavi i dalje ima. Na sreću. Ima je, iskre frcaju, neosporivo, neusporedivo, nepostojano. Na sreću. Više nisi sama. Vidio sam te jučer. S njim. Na sreću. Drago mi je zbog tebe, stvarno. Sam sam si kriv. Na sreću. Još uvijek imam onaj štrik.

Plačem. Ali plačem od sreće, radujem se životu. Kroz tugu nešto lijepo progovara iz mene. Novi početak uvijek je lijep, koliko god težak bio. Radujem mu se i radujem se novoj patnji. Čak i ne gledam isto kao prije. Gledam kroz nove oči. Kristalno čisto. A tako sam slijep.

I što drugo reći, nego nedostaješ mi. Budim se s njom, gledamo se. Ljubimo i spavamo skupa. Pišem joj, uglavnom lijepe pjesme. Voli me više no što bi trebala. I nikada me ne upita ni riječ za tebe, ali svjesna je da mi nedostaješ.

Piše: Hrvoje Jurić

Tko god je ovo napisao svaka mu čast. Bolna istina..

ja mislim da znam tko je napisao...

Mene asocira na Balaševića i jednu njegovu pjesmu.

wtf, dnevnički zapisi jednog šesnaestogodišnjaka? nije li ovaj tekst prikladniji za forumaški literarni kutak u kojem si više ili manje talentirani forumaši daju oduška, nego li za naslovnu stranicu portala?

ili je to nova rubrika subjektivne i za širu populaciju nerelevantne tematike u kojoj svi mi možemo jezično nemušto ispoljavati svoje frustracije? ako je tomu tako, kome da se obratim za objavu svojih privatnih problema?

Nemoraju svi baš SVE i svašta komentirat(a ovdje nemislim na autora članka)

Gospon Jurić, zar Vi ne pratite trendove?
Da su u pitanju 2 dečka, bilo bi zanimljivo.
Ovako je dosadno.

silence je napisao/la (Pogledaj post): › Mene asocira na Balaševića i jednu njegovu pjesmu.

Jedino imenom, ova proza je miljama od Đoletove... ali neloša.

meni je baš prelijepo napisano... ima mpar rečenica koje mi se ne sviđaju, ali tekst je cijeli jako lijepo i osjećajno napisan.... po meni svaka čast!

e ja bi nekima oduzeo kompjuter( ne mislim na autora)

nemosvjerovat je napisao/la: › Gospon Jurić, zar Vi ne pratite trendove? Da su u pitanju 2 dečka, bilo bi zanimljivo. Ovako je dosadno.

Po prethodnom njegovom tekstu stekao sam dojam da se radi o veoma naprednoj osobi, neopterećenoj poviješću a pogotovo zaostalom tradicijom, o čistom primjerku metro muškarca koji, eto voli homo i jako se zabrinuo za njihovu sigurnost onomad u Splitu. Jer je, naime, netko jako vikao i gestikulirao rukama prema njima, a što je dotičnima prouzročilo veliki strah i stres. A večeras bolno otrežnjenje. Raspekmezio se naš literat u najboljoj maniri malog Romea iz dalekog 16. stoljeća. Ne mogu si zamisliti kako su razočarani njegovi istomišljenici iz prethodnog uradka. Samo da si nešto ne urade, jadni bili.

Prvih nekoliko odlomaka je iz filma: "Čekaj me, ja sigurno neću doći" ( http://www.youtube.com/watch?v=oBXyBUVoLFk&feature=related počinje oko 3:00) i da se ne radi o plagijatoru i to lošem, to bi bilo navedeno.

Nekima bi baš bilo dosadno da nema Hrvoja Jurića.......
po čemu bi samo pljuvali.....

"ukrasti mi nemir" ??
Valjda se krade mir, a ne nemir...
Ja bih svoj nemir dala i sama, ne mora mi ga nitko krasti niti bi me time povrijedio

@Jaz treba imat kapacitet za umjetnost.... Ne shvaćat sve doslovno... to je ono koji razred? 1.c?