Vijest o smrti
devedeset i dvije osobe biti će dovoljan razlog da danas ujutro prije mise uzmete novine u ruke i s nevjericom ih pročitate. Također će biti dovoljna kako biste otvorili ovaj i još desetak sličnih tekstova i pročitali ih, bez obzira ostavili svoj komentar ili ne. Smrt devedeset i dvoje nepoznatih ljudi natjerat će vas na promišljanje gdje i kada je ovo društvo otišlo u vražju mater. Ne znate, a vjerujem da nitko nikada neće niti dati odgovor. Preostaje nam samo nagađanje.
Sljedećih desetak dana na novinskim naslovnicama i
90 % portala pojavljivat će se naslovi i članci kojima će tema biti ista – masakr monstruma iz
Norveške. Inače, Norveška je zadnjih 5 godina bivala proglašena najsigurnijom zemljom na svijetu. Postavljati će se razna pitanja, analizirati Breivikov profil i nagađati zašto se odlučio na ovaj monstruozni pohod. Premijer, ravnatelj policije, razni državni službenici, svi će pokušati svojim izjavama ublažiti katastrofu koja je dobrim dijelom nastala zbog njihove neopreznosti. Ostati će rana na srcima obitelji tragično preminulih žrtava monstruma koji će dobiti svojih pet minuta slave i upisati se u knjigu povijesti kao najzloglasniji monstrum modernog čovječanstva.
U devedeset i dva mlada života što su prerano napustila ovaj svijet nalazila su se braća i sestre i gubitak njihovih roditelja ne može se usporediti niti nadomjestiti s bilo kakvom istragom i rješavanjem nastalih problema nakon svega. Bol je nanesena, devedeset i dva mlada života više se nikada neće smijati, radovati i plakati, odrastati, zaljubiti, obitelj zasnovati, ljudi postati. Devedeset i dva života.
Istog dana s druge strane svijeta šokirala nas je vijest da je u dvadeset i sedmoj godini preminula
Amy Winehouse, mlada pjevačica sa nevjerovatno prekrasnim glasom. Ako je vjerovati novinama i ostalim medijima, vodila je život satkan od konzumiranja alkohola i nedozvoljenih opojnih supstanci, što ju je u konačnici vrlo vjerovatno i koštalo. Najbolji primjer je njezin koncert u Beogradu gdje je jedva otpjevala nekoliko pjesama. U relativno kratkom vremenu Amy je vrlo nesebično sa svima nama podijelila svoj glas, stihove koji su malo koga ostavili ravnodušnim i pjesme poput
Back to black,
Valerie i Rehab koje će se pamtiti i slušati još dugo vremena i nakon njene smrti.
Dragan Paravinja konačno je uhićen i deportiran u Hrvatsku kako bi se nad njim, kao glavnim osumljičenikom u slučaju nestale
Antonije Bilić, provela istraga. Osuđivani silovatelj koji je bezbrižno hodao u okvirama granica Lijepe naše, pa i izvan nje, zahvaljujući aljkavosti našeg pravnog sustava dobio je priliku opet počiniti zločin. I to je očito i učinio. Hvala vam, draga gospođo Kosor i ostali ministri što se brinete za sigurnost svojih građana.
Iako se
Breivik sam predao, iako će se u Amynom slučaju vrlo vjerovatno uzrok smrti povezati s prekomjernom količinom nedozvoljenih opojnih supstanci u krvi i iako je Paravinja uhićen, a Antonije i dalje nema, kakav na kraju svega zaključak možemo izvući? Imamo krivce koji više ničemu ne služe i ne mogu vratiti naše najmilije, krivce koje je društvo osudilo i iznova im dalo priliku da nastave sa svojim nedjelima. Tako nažalost funkcionira i ovaj svijet. Na ovim primjerima kristalno čisto se vidi koliko je društveni mehanizam zakazao i koliko kasno reagira. Zapravo, reagira se tek kada se javnost masovno zainteresira i tako vijest dospije u novine ili na internet portale.
Norveška policija sada je u posjedu manifesta na čak
1500 stranica u kojima
Breivik opisuje kako i na koji način planira realizirati svoj čin. Zašto tek sada, zašto se taj tekst nije prije pronašao, zašto je on imao oružje uz sebe, zašto su ga zaštitari pustili na otok i zašto ondje nisu bile veće mjere opreza? Zašto su svi gledali kako se
Amy uništava i utapa u alkoholu i drogama, a nitko ništa nije poduzimao, zašto su svi iskorištavali njen potencijal, dok se ona potpuno sama tražila u definitivno pogrešnim stvarima i na kraju nažalost skončala svoj kratak i buran životni vijek?
Zašto
Paravinja, osuđeni višestruki silovatelj, nije na vrijeme bio uhićen i odslužio kaznu za koju je osuđen? Zašto je još jedna djevojka morala postati žrtva ovoga očito poremećenog čovjeka kojemu je mjesto isključivo iza rešetaka? Hoće li itko iz našeg državnog aparata odgovarati za propuste koji su očito napravljeni o ovom slučaju? Razumijem bol Antonijine obitelji, ali u Hrvatskoj godišnje nestane preko 60 osoba, zašto se onda jednako ne postupa prema svima?
Koliko je potrebno mladih ljudskih života da se stane na kraj ovakvim crnim naslovima i člancima koje nitko ne voli pisati, vijestima o masovnim žrtvama poludjelog monstruma koji na potpuno pogrešan način postaje poznat i „
slavan“? Kada ćemo napokon postati svjesni kolika je vrijednost ljudskog života naspram zakona i mjerodavnih službi koje konstantno rade propuste u svom radu, a pri tome nitko ne odgovara?
Piše:
Hrvoje Jurić
Nebitno
Žensko
Muško
((((((((((((((( 