Dan prvi: Dionica: Vrbica – Satnica Đakovačka - Našice – Slatina – Virovitica - 130 km
Krenuvši u srijedu rano ujutro, dana desetog, osmog mjeseca
ljeta gospodnjega 2011. godine odvažio sam se na pothvat koji nitko oko mene nije previše ozbiljno shvaćao. Čim sam izvezao bicikl iz roditeljske kuće shvatio sam da uz teret koji sam nabacao nikako neću moći pedalirati na duže relacije. Prepunjene bisage, vreća za spavanje i šator, plus torba na leđima od
40–ak kg. Odvažih se i skinuh šator, već ću se nekako snaći za smještaj dok budem pedalirao, pomislih. I to je bila odlična ideja, jer sam i s ovim teretom na nekim dijelovima (pogotovo nakon
Našica) jedva vozio.
Odmah od
Vrbice vjetar je bio neumoljiv - gušio me bez prestanka udarajući me izravno u lice i prsa. Pokušao sam ne razmišljati o njemu, pa ni o putu koji moram prijeći, samo sam „
gazio i gazio“. Zapravo, nisam razmišljao ni o čemu tih nekoliko prvih
desetaka minuta, nervoza i ushićenje su me šamarali i tjerali da pazim na cestu i promet kojeg ujutro gotovo nije ni bilo. Tek tu i tamo poneki kombi s radnicima poslaganim kao sardine u konzervi jurio je u nove pobjede na gradilište.
Cesta do
Satnice relativno je ravna, tek poneko malo uzdizanje, ali nakon što sam prošao skretanje prema
Drenju komotno bih mogao reći da sam ušao u „
zonu brda“ koja me nije napustila sve do
Virovitice. Ceste prepune relativno preglednih zavoja, dugih uspinjanja i nešto kraćih silaženja prostirale su se kroz pitoma sela vidno zaostala u razvoju u odnosu na mjesto gdje živim.
Iako ni
Vrbica nije metropola, ova sela bi joj došla kao predgrađe. Na nekim mjestima u centru sela i dalje se nalazi ogroman bunar, pa sam tako uočio mladića mojih godina kako vadi vodu iz jednog od njih, koja se sada vrlo vjerojatno koristi za stoku. Sumnjam da u
6 ujutro njeguje običaje naših starih.
Kod naselja
Stipanovci imao sam jednu prekrasnu nizinu koja mi je nakon
4 sata pedaliranja bez prestanka itekako dobro došla. Nažalost, bila je jedna od rijetkih dužih nizina, pred
Našice su dolazile uglavnom uzbrdice i krivine. U ovom dijelu promet je bio relativno slab, tek tu i tamo neki kamion, ali još uvijek je bilo jutro.
Dok sam se približavao
Našicama sjetih se
ZOO-a koji sam kao klinac vrlo često posjećivao s precima i bratom i uvijek sam tražio ćevape. Zapravo, kad god bih negdje putovao s roditeljima uvijek sam tražio ćevape, u
Zagreb,
Rijeku, na rođendane, pa čak i na kirvaje. Moji su imali popriličnih problema s time. Naravno,
ZOO sam posjetio i uputio se u
Našice gdje sam se po prvi puta zaustavio odmoriti kako treba.
Pokušaj krađe fotoaparata u našičkom ZOO vrtu
Sva sreća, našao sam internet caffee koji zapravo nije internet caffee, ali mi je konobar rekao password kad sam mu objasnio kuda idem. Prije toga nekoliko sekundi me blijedo gledao, ali i inače je nekako blijed. Sjeo sam za laptop i u hipu zaboravio na umor, imao sam net i pristup
Facebooku kako bih uploadao slike. Na svu sreću imao sam vrlo pokornog i vrijednog admina
Ivana Cvitića koji je umjesto mene uploadao moju trenutnu lokaciju. Nakon nekih sat i pol pozdravio sam sve koji su se našli online, izljubio ih i nastavio dalje. Sljedeća postaja bila je
Slatina.
Internet caffee koji zapravo nije internet caffee
Nastavio sam kliziti niz vijugavu cestu prema
Slatini s povećom dozom entuzijazma u sebi i osmijehom na licu. Osim samog puta, tome su doprinijeli česti pozivi, sms poruke i
Facebook potpora prijatelja i poznanika. Po prvi puta kako sam krenuo na putovanje osjetio sam da je ljudima drago što sam se odvažio na ovaj pomalo sulud pothvat. Tu je počelo razmišljanje. Da, mislim da sam upravo na ovoj dionici shvatio kako je ovo što činim ludost, ako ćemo uzeti u obzir sve uvjete koji su utjecali na samo putovanje, ali to je prevagnulo da još više zagazim. Osjećaj je prej*ben, nemam druge riječi,
nemojte zamjeriti.
Kratak odmor na ulazu u Mikleuš
Vjetar je i dalje puhao, a
ajkula i ja se nismo dali, iako su se kamioni izmjenjivali sve više i više, gazili i gutali cestu. Osjećao sam se tako neravnopravno spram njih i to su koristili. Uspinjanje prema
Slatini bivalo je sve bolnije za moje prepone, pospješeno s nervozom koja se malo pomalo rađala unutar mog bića, jer sam imao sve manje i manje snage. Iako ni sama nije određena istočnom granicom,
Krndija je svakako doprinijela krivudavim cestama i teškim uzbrdicama koje me niti malo (možda bolje nimalo)nisu štedjele. Kad tomu pridodamo i
Papuk, prekrasno penjanje sam prošao.
U nekim trenucima imao sam osjećaj kako vozim unazad, pogotovo u
Novoj Bukovici kada sam naišao na dugačko uspinjanje gdje sam jednostavno krahirao. Morao sam se zaustaviti i odmoriti u centru naselja. Snagu za dalje primijetih u bisti dr.
Franje Tuđmana pokraj koje sam se i slikao. Tu i tamo sam tijekom puta, kako bih nakupio snage, pogledao u sliku. Pomaže.
Ulazak u
Slatinu dočekan je s velikim nestrpljenjem, snagom u minusu i umornim očima kroz majčine
RayBanke. Kako sam u
Slatini proveo nekoliko mjeseci radeći kao crtač na arheološkim iskopinama poprilično sam bio upoznat s ovim gradićem. Sve je i dalje bilo isto, pekare što smo obilazili svakoga jutra u
7 sati i dalje su stajale na istim mjestima, jedna teta me čak i prepoznala i bilo mi je drago da je i dalje zadržala posao, autopraonica u kojoj smo šef i ja čistili alat i prali
Navaru , i dalje je radila. Preko puta nje se nalazila
Biljemerkantova trgovina, a centar
Slatine isti je kao i onda, prepun kamiona i nekolicine ljudi.
Odmorio sam se u parku koji se nalazi u centru, obavio nekoliko telefonskih razgovora, javio se ocu, majci, prijateljima i psu, te nastavio prema
Haustoru, rock caffeeu u kojem smo provodili dobar dio slobodnog vremena. Malo sam se bojao ostaviti
ajkulu vani, ali na svu sreću ondje su sjedili poznanici, tako da su mi je pričuvali, dok sam ja unutra sjedio za laptopom i uploadao slike na stranicu.
Nekoliko prijatelja upitalo me kako mogu pedalirati, slikati i isti dan uploadati slike na stranicu. Kako ne? Sve je ovo sa svrhom, cijeli put u meni stvara toliko zadovoljstvo, pa i sad kada se prisjećam kako mi je bilo ova
2 dana putovanja i naravno da želim sve to podijeliti sa vama. Zato ću uvijek, ali baš uvijek pokušati što prije pružiti vam to zadovoljstvo (valjda vam je zadovoljstvo) i podijeliti s vama (gotovo) sve što sam proživio na putovanju(ima). Sve se može kad se hoće, bitno je naći način.
Kako sam prvu etapu odvozio uspješno, poslikao
Slatinu, objavio slike i napisao nekoliko bilješki, bilo je tek
18 sati i nisam znao što bih sa sobom. Osjećao sam umor, ali ne toliki da ne bih mogao nastaviti. Zato sam i nastavio dalje, prema
Virovitici koja je udaljena nekih
30-ak kilometara. Siguran smještaj u
Slatini zamijenio sam vrlo vjerojatnim spavanjem na klupi u
Virovitici. Sada se vjetar pomalo i smirio, ali bi na trenutke bio onaj stari seronja i dalje mi puhao u prsa.
Ako se ikada odlučite za sličan pothvat, molio bih vas da poslušate ovaj savjet –
NEMOJTE FORSIRATI AKO VOZITE VIŠE DANA UZASTOPNO! Umor i krevet u mislima stigao me je brže no što sam pedalirao,
Virovitica mi se odjednom učinila vrlo daleko, gotovo predaleko. Možda je tome pridonijela činjenica da zaista ne znam gdje ću spavati, a možda i sunce koje mi je cijelim putem udaralo u oči, tako da nisam mogao „
na daleko“ vidjeti cestu ispred sebe.
Izmoren i dehidriran, jer sam
ostao bez vode (na to također pripazite), zastao sam između
Cabune i
Suhopolja i zaspao na usamljenoj klupi na autobusnoj čekaonici. Nakon
20-ak minuta ustao sam se i krenuo dalje s nešto regeneriranom energijom, ali nedovoljno.
U
Čemernici,
5 kilometara od
Virovitice, doslovno sam sletio s bicikla od iznemoglosti i nedostatka vode. Sjeo sam na stazicu pokraj živice i bivao umoran. Ništa više, nisam imao snage čak niti za razmišljanje koliko mi je ostalo kilometara, samo sam sjedio u nepoznatom mjestu gdje nisam imao nikoga povući za rukav i bivao umoran. Tada sam popizdio sam na sebe, ustao se i ne znam otkuda zubima izvukao vrlo vješto sakrivenu energiju i zagazio, možda čak i očajno, ali sam gazio kao manijak. Da, izgleda filmski, ali su me zapravo gledanje i gledanje takvih scena i zaintrigirale to i učinim.
Ušavši u
Viroviticu umorno lice odavalo je kroz nategnuti osmijeh pomalo istrošenu siluetu što je ostala od snažnog i jakog mladića toga jutra kada sam krenuo na put. Vozio sam i upijao, gledao gdje bih se mogao skučiti, prespavati i pri tome ne navući previše vlage. Kako je gotovo cijeli put bio odupiranje vjetru što mi je udarao o prsa osjetio sam kako mi se grlo i nos „
pune“ hladnoćom, kako teže dišem i spavanje na otvorenom vrlo vjerojatno će doprinijeti prehladi.
Važno je napomenuti kako sam vikend prije samog putovanja ležao u krevetu i kašljao jer mi je kroz mnoštvo dugih i besanih noći ispunjenih pisanjem opao imunitet i „navukao“ sam vlagu. Na neki način, imao sam sve predispozicije da me strefi opet, zato sam morao dobro promisliti gdje i kako prespavati ovu večer.
Vozio sam se
Viroviticom i na preporuku nepoznatog i zanimljivog gospodina koji je želio znati sve o mom putu unajmio sobu u nekom prenoćištu. Vlasnik me je opasno oderao po džepu, ali nisam imao izbora. Nakon što sam spremio
ajkulu, ostavio stvari u sobi (
2X3m) i pustio si
Claptona, stao sam pod tuš i nekih pola sata namakao se u vrućoj vodi. Osjetio sam kako umor klizi s mene i odlazi u odvod s prljavom vodom, nešto predobro, nakon cjelodnevnog pedaliranja prijeko potrebno. Zavalio sam se u krevet, napravio nekoliko bilješki uz
Claptona, nakon čega sam obavio nekoliko poziva i zadovoljan klonuo u klaustrofobičnoj sobi. To je bio (
uspješan) kraj prve etape u potezu
Vrbica – Virovitica od
130 kilometara, nakon
15 sati na cesti.
Mala soba dva sa tri
Vezani članci:
Biciklom (specijalkom) na more – zašto ne?
Bic Bajs putopis #2 by Hrvoje Jurić
Bic Bajs putopis #3 by Hrvoje Jurić
Bic Bajs putopis #4 by Hrvoje Jurić
Tekst i foto: Hrvoje Jurić
Nebitno
Muško
Žensko
