Ljut sam zbog sinoćnje utakmice, košarkaške, jer nešto znam o tom sportu, pa me to drži duže od ostalog. Nije bitan rezultat, već agonija hrvatske košarke, već godinama. Čak nisu krivi ni ljudi koji to sve vode iz svojih nekih, niskih pobuda, ni novi ljubitelji košarke, Karamarko i Emil Atlantic. Nije kriv ni izbornik, koji očito nije za to mjesto. Nisu krivi ni dečki, koji inače znaju igrat košarku, ali za tu repku...ne ide, pa ne ide. Možda je ovo najlošija reprezentacija posljednjih 20 godina, ali se ne smije izgubiti od lošijeg, jer to nije nogomet i ta šugava lopta u košarci nije okrugla, već kockasta.
Ono što je krivo je ideja reprezentacije. "Sveti dres" - "sveta domovina" i slična sranja se ne doživljavaju na način kako to doživljavaju drugi. Pa kad se djeca u ulici skupe, postoji više želje i htjenja nego na sinoćnjoj utakmici, a djeca ne nose reprezantativni dres. Od Draženove smrti, svaki put me stid gledati napad u zoni i solo akcije onih koji nisu potpisali dobar ugovor.
U svim sportovima, reprezentacija se shvaća kao način kako se bolje prodati. A kad potpišeš, onda brže bolje u neku poreznu oazu, da ne bi možda morao vratiti ono što su u tebe uložili. Evo primjer tenisa. Umalo pa ni jedan nije iz Hrvatske, igraju za Hrvatsku koja ih godinama sponzorira stipendijama, a oni prijavljeni u Monacu. Koliko prima stipendije ona mala što je optužena za doping? Je, malo je, ona to pojede za doručak i u vitaminima, ali očekujemo odgovornost obostrano. Vlašić, Kostelić, nogometaši...trnoviti putevi, ali kad uspiju, onda nema majci...
Možda pretjerujem, ali onakvu Makedonij bi dobili moji dečki iz ulice.
Svoju obitelj ću registrirati kao neprofitnu udrugu, i tražim stipendije i sponzore. Ako mi familija dogura do reprezentativnog dresa, odoh u Monte Carlo. |