Bio jednom jedan mladić koji je odlučio
promijeniti svijet. Svojski se trudio, međutim, nije mu baš išlo. Nakon mnogo godina riješio je promijeniti taktiku i usredotočio se na mijenjanje svoje zemlje. Godine su prolazile, a zemlja i zemljaci ostali nepromijenjeni te je čovjek odlučio makar promijeniti svoj grad. Ponovno, nakon mnogo neuspjelih pokušaja čovjek, sada već poprilično star, se ponadao da će makar promijeniti svoju obitelj. Naposlijetku naš je čovjek shvatio da bi već puno učinio da je uspio promijeniti – sebe.
Ova stara
aiesecovska priča mi je došla na pamet kada sam razmišljala što se promijenilo nakon dvije godine života u drugoj kulturi. Indija je i dalje ostala kakva je bila –
kaotična, neorganizirana, egzotična i preplavljujuća. Ja, međutim, kao i čovjek iz priče, sam riješila promijeniti svoje načine i
potpisati mirovni sporazum s ovom prljavom i raščupanom prostitutkom zvanom Bombaj.
Onomad sam
lamentirala o zapošljavanju posluge i kako to nije u mom sustavu vrijednosti. Danas imam tetu koja dođe i briše mi podove, imam gospona koje me vozi na posao i s posla svakog dana, više ne vucaram sama svoje vrećice s namirnicama nego zovem dostavu kući i češto otpakiram prljavo rublje na pranje vani. Ne moram ni reći da otkad sam usvojila ovo ponašanje kuća je prilično čišća, frižider puniji, a mi
odmorniji i sretniji.
Drugo, pomirila sam se činjenicom da pored svoje dvije zdrave noge – Bombej ipak
nije grad za hodanje po ulici. Sada hodam isključivo u teretani. Ovo je bila jedna od tvrdoglavnijih odluka - nikako nije dala da se donese. Racionalizirala sam ja kako je zdravo hodati s posla kući, mlatila kišobranom sve idiote koji mi na cesti dobacivali gluposti, stizala kući lica uzjapurena od vrućine i prašnjavih tabana. Dok nisam odustala. Grad u kojem je
zagađenost zraka među najvišom u svijetu; u kojem je prosječna temperatura
31 stupanj tijekom cijele godine, a prosječna
vlažnost 90%; grad u kojem su ceste prepune rupa od zadnjeg monsuna, a pločnik, ako postoji, služi beskućnicima da razapnu svoja najlonska skloništa; grad u kojem su žene pažljivo pokrivene – e, pa takav grad nije grad za šetanje. I koliko sam prije dvije godine razvijala
monsunske strategije koje su uključivale hlače trofrtaljke, ogromne kišobrane i gumene čizme – toliko sada sa užitkom sjedim u unajmljenom klimatiziranom taksiju gospodina Khana i podrugljivo se smijem uzjapurenim strancima izgubljenim među autima, rikšama i kravama . Da, da, zadrži se dovoljno dugo u ovom gradu pa ćeš i ti naučiti kako se ne hoda po cesti!
Treće, više ne obraćam pažnju na
prosjake ni
teroriste. Grozno za reći, al' me to sve više ne potresa. Siromaštvo u Bombeju je toliko da se
jednostavno naučiš živjeti s njime. Pretvorila sam se u one bogataše tvrdog srca koji se prejedaju pečenom prasetinom u toplini svoga doma dok
Djevojčica sa šibicama umire s druge strane stakla. Jesam.
Ne mogu. Biram da je to problem indijske Vlade i da ja jedino mogu s vremena na vrijeme kupiti hranu pokojem prosjaku. Onom pravom, ne onom koji je dio organiziranog prosjačkog kriminala. Al' dalje od toga ne idem. Jer nema kraja.
Spomenuti teroristi me isto ne više ne uzrujavaju. Bombej je u zadnjih 10 godina
napadnut 8 puta. Može se dogoditi bilo gdje – na glavnom kolodvoru, na nekoj lijevoj autobusnoj stanici, ispred zlatarne, u bolnici, u hotelu s pet zvijezdica ili tijekom vožnje u vlaku. Svejedno je koje si boje, vjere, spola ili uvjerenja;
poginuli se broje u troznamenkastim brojkama. Obzirom da nikada ne dobijam na lutriji, nadam se da se isti zakon primjenjuje i na dijeljenje bombi.
Sljedeće je opasno poljuljalo moju vjeru. Ako vjerujem da
Apsolutna Istina postoji onda je ona u mojoj glavi utjelovljena u pojmu
znanosti.
Medicina kao najplementija među svima. Odrastajući gdje jesam, gdje kad te
boli ideš doktoru, u vremenu jugoslavenskih 80tih kad je dovoljno bilo zablijesnuti onu bijelu knjižicu što se triput preklopi i doktor će te, istina, nakon poduljeg čekanja, ali ipak primiti – nisam bila spremna se suočiti sa realnošću. Bolnice u kojem te na svakom koraku
najprije čeka blagajna, doktor koji preporuča testove koji ti ne trebaju (ali se fino reflektiraju u na
listi prihoda bolnice) i šalju te specijalistima od kojih dobijaju
proviziju, ljekarne u kojima dobivaš punu vreću lijekova za koje ne znaš svrhu – sve se to protivi svemu što sam ikada znala o liječnicima.
O, zar je moguće da je i ova profesija kvarljiva, a ne univerzalno, kroskulturalno dobra? No, našla sam i tome lijeka. Više ne započinjem ni jednu vrstu liječenja, a da se nisam najprije konzultirala s najmanje
još jednim liječnikom, najčešće našim uredskim, koji je neutralna strana i nije dio mreže kamčenja novca i ucjenjivanja zdravljem. Dokle smo dogurali ako više ne možeš vjerojati liječnicima?
Svijet je stvarno otišao kvragu. Da se razumijemo, nije da su indijski liječnici nesposobni ili da u Indiji nema bolesnih ljudi pa ih je dokolica iskvarila.
Indijski liječnici su među najboljima i rade po cijelom svijetu. Isto tako, bolesti je napretek– Indijci i dan-danas umiru od izliječivih bolesti kao što su tifus, kolera i malarija. Samo u Indiji – zdravstvena skrb je rezervirana
za one koji si to mogu priuštiti.
Bilo je tu još nekoliko
šamara mojim uvjerenjima kako svijet treba funkcionirati: jedan od njih je svakako
dostupost čiste, ako ne i tekuće vode. Prema UNICEF podacima iz 2008.
12% stanovništva u Indiji nema pristup pitkoj vodi. 12% možda ne zvuči puno, ali u indijskim razmjerima 12% je
145 milijuna ljudi bez vode za piće!
Drugi u kolekciji šamara je vjerovanje da je svakom djetetu zagarantirana
mogućnost obrazovanja u školama sa klupama, knjigama i toaletima. Surova istina - 75% indijskih škola nema funkcionalni toalet! Kada tu brojku postavim u perspektivu da 70% Indijaca živi u ruralnim područjima, brojka ima smisla. Škole koje ja vidim u gradu su drugi svijet od onoga što se događa na selu. Posljedica toga je da većina djevojčica nakon što uđu u pubertet –
prekidaju školovanje. Gradske škole isto nisu Obećana Zemlja obrazovanja – kolege na poslu se žale kako dobre škole traže
godišnju školarinu do razine jedne mjesečne korporativne plaće. A to je puno novaca za gradsku srednju klasu.
Jedan trenutak istine je svakako bila
razina korupcije u državnim uredima do te mjere da apsolutno
ništa ne funkcionira bez mita. Ali baš ništa – mi smo to iskusili pri preseljenju u novi stan, dizanju kredita, prijavi boravišta i pokušaju vađenja vozačke dozvole. U svakoj situaciji smo ili
morali platiti mito izravno ili platiti posrednika za njegove “
usluge”. Možeš se ti inatiti – ali se pomiri s činjenicom da
bez dodatnog novca, tvoj se posao neće obaviti. Socijalni aktivist
Anna Hazare, čovjek od 74 godine, je u kolovozu štrajkao glađu punih 12 dana u znak protesta protiv inertnosti indijske vlade u borbi protiv korupcije. Anna je imao svoj prijedlog antikorupcijskog zakona, digao cijelu zemlju na noge i tisuće su u zanosu vikale “Ja sam Anna” na Ramlila travnjaku u New Delhiju. Vlada je na kraju bila prisiljena prihvatiti novi zakon i cijela zemlja je slavilila prvi korak ka novoj budućnosti bez korupcije. Danas mi je kolega s posla ispričao kako je slavni bolivudski glumac pregazio prosjaka i izašao iz policije nakon dva sata. Kolega je zaključio - “
Zakon u Indiji je samo za običan narod, one bez poznanstava i kontakata. Ako znaš prave ljude i imaš novaca – u ovoj zemlji sve je moguće”. Pljus – ravno u nos!
Da, često se pitam - ispod kojeg sam ja
staklenog zvona zaista ispala…
*Prva slika preuzeta s Flickr accounta McKeysavagea, zadnje dvije sa Waterdotorg accounts. Slika djevojčice s djetetom je moja. 
Autorica:
Katty
Pročitajte i ostale Kattyne priče iz Indije i Šri Lanke...
Skitam i pišem: Indija, Šri Lanka
-> Ljubav dolazi nakon braka
-> U potrazi za stanom u Bombaju
-> 330 milijuna bogova i jedna krava
-> Živjeti različitosti
-> Priča o indijskim eunusima
-> Pismo iz Hrvatske
-> Živjeti u Mumbaiju
-> Na usluzi, Madam!
-> Potapanje boga
-> Ceylon - Životne Lekcije
-> Hindu Festival iliti Objesi Me Njezno
-> Kad se Ashani udavala...
-> Kulturalno usokirana
-> Riža i curry
-> Upravljanje srilankanskim potencijalima
-> Tuk tukom po Colombu
-> Ljeto na obali Indijskog oceana
-> Posao u Colombu
-> Sri Lanka - Zemlja Kao Nijedna Druga
-> Ayubowan sa Sri Lanke!
Katarina Karalić je diplomirani psiholog sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz
AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu,
Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Zadnje tri godine živi sa suprugom
Abhishekom u
Mumbaiju i radi kao trening menadžer za
Procter&Gamble India.
Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.
Žensko
Nebitno
