Žali se HDZ-ovac
Ante Kulušić:
- Od saborskih zastupnika napravljeno je ruglo.
Prije tri godine smanjili su im plaće
deset posto, sada im ukidaju
povlaštene mirovine, po završetku mandata ne garantira im se povratak na radno mjesto - ako su ga uopće imali - a da stvar bude još gora, sada Kulušić upozorava da
- nemaju više ni auto gdje parkirati.
- Nisam za to da zastupnici budu svete krave, ali ni za to da budemo ruglo - kazao je zastupnik HDZ-a.
Kako je krenuo taj zulum, ljudi će se s pravom početi pitati zašto bi se više gurali u Hrvatski sabor.
Tamo gdje se ne mora dolaziti na posao, gdje se ne mora čitav mandat izgovoriti
ni riječ, ali zato se može nekažnjeno vrijeđati, jeftino jesti, još jeftinije piti, besplatno se voziti i besplatno stanovati.
Da, zastupnici su doista pretvoreni u ruglo.
Tko ih je pretvorio u ruglo?
Samo da otkrijemo tko ih je pretvorio:
Vlada koja im skida povlastice,
Grad Zagreb koji im je ukinuo parkiranje u predvorju Sabora, javnost koja im se ruga ili su to učinili oni sami napravivši od navodno časnog poziva najobičniju smijuriju?
Smijuriju u stilu Ante Kulušića koji se buni zato što zastupnici više ne mogu parkirati tik pred vratima Sabora.
Smijuriju u stilu
Gordane Sobol koja kaže kako
- ne vidi razloga zašto nakon četiri godina, kad zastupniku istekne mandat, ne bi mogao imati mogućnost povratka na radno mjesto koje je imao prije dolaska u Sabor.
Smijurija od Šeksa
Smijuriju u stilu
Damira Kajina i njegove povlaštene mirovine,
Arsena Bauka i njegove štedljivosti za svoj džep, a ne za državni proračun, ili pak smijuriju u vidu Vladimira Šeksa, Luke Bebića, Josipa Đakića i desetina sličnih.
Tko je tu od koga napravio ruglo?
Ante Kulušić je govorio iz srca. On doista misli da je sramota za zastupnika da parkira u obližnjoj garaži. Da onda
pješači pet minuta do Markova trga. Ili još gore, da uđe u
autobus. K'o neki
goljo. K'o neki "stupido". Da ga još netko pljune na cesti ili da koje li sramote, u autobusu ustupa mjesto kumicama.
Tko bi išao u Sabor?
Od saborskih zastupnika očekuje se da budu iznad svojih građana. Zašto bi se inače kandidirali za Sabor?
Bilo bi zanimljivo provesti neko istraživanje i otkriti koliko bi se ljudi kandidiralo za saborskog zastupnika ako ih tamo ne bi čekala triput veća plaća od prosječne, besplatan prijevoz i stanovanje, subvencionirani obrok, parkiranje na Markovu trgu, a po mogućnosti i osigurano radno mjesto nakon isteka mandata.
Zar je to radno mjesto toliko užasno da treba uključivati tolike povlastice? Da se kandidate mora mamiti velikim primanjima i osiguranom egzistencijom? Pa ne idu
razvlačiti kablove na dalekovodu.
Zašto samo dvostruka plaća? Zašto ne jednostruka?
Don
Ivan Grubišić usudio se ovoga tjedna otići toliko daleko da je predložio kako bi zastupnička plaća trebala biti u visini "samo" dvije prosječne plaće. A što bi se dogodilo da je još manja?
Jesu li zastupnici ušli u hrvatski parlament kako bi tamo nešto
zaradili (ili kao Bauk uštedili), kako bi se ogrebali za ručkove i parkiranje, za visoku mirovinu i osigurano radno mjesto...? Ili su to ipak učinili iz nekih drugih razloga?
Recimo, da služe građanima koje predstavljaju, da donose zakone kojima bi unaprijedili život svih, a ne samo njih, da se ponose zastupničkom ulogom i da na tom mjestu ne traže ništa zauzvrat, već da se odreknu čega god treba samo da dobijuu priliku raditi za opće dobro.
Ako ovo nekome zvuči kao demagogija, podsjećamo da su oni prvi počeli.
Parkiranje ispred pameti
Ali pitanje svejedno ostaje: koliko bi se ljudi guralo na liste za Sabor kad bi znali da tamo ne bi dobili priliku zaraditi svoj prvi milijun?
Eto, tako su zastupnici postali ruglo. Ne zato što nemaju gdje parkirati, nego zato što su godinama imali. I zato što još uvijek žele imati. Zato što misle da je status ono što im daje na važnosti, a ne njihovi postupci. Zato što im je, pojednostavljeno rečeno, parkiranje uvijek bilo ispred pameti.
Što im fali?
Ali opet, što im fali? Tko još danas može sam sebi određivati visinu plaće i mirovine? Pa još na
tuđi račun?
Oni koji su nezadovoljni, uvijek mogu potražiti novi posao na burzi. Umjesto da se rugaju onima koji su na nju osuđeni.
Tekst: Tomislav Klauški/Index.hr
Foto: Damjan Tadić/Cropix
Žensko
Nebitno
Muško
