Jugo-sfera

chager je napisao/la: › ...

Kad političari pričaju o poštenju, muči mi se u stomaku. Tako je kad svećenici, poglavito u božićnoj poslanici, pričaju o obitelji. Da se razumijemo, stalo mi je do vjere, do Crkve, ali mi se čak i propovijed sa oltara opravdano čini nekompetentna ako je imala za temu obitelj i vrijednosti koje ona predstavlja. Svi su svjesni važnosti obitelji, ali kud baš da nam moraliziraju oni koji su se odrekli takvog načina života zbog višeg cilja i ne dijele iste probleme sa ostatkom puka.
Ljudi, osobe, čine razliku. Jesmo li spremni prihvatiti istinu o ljudima koji nas predstavljaju i vode? Mogu li oni svojim primjerom, obiteljskim i moralnim vrijednostima dati poticaj obnovi društva i države? Evo nekoliko blagdanskih crtica o ljudima koji u javnosti zauzimaju veliki prostor koji (ne)zaslužuju.
Kardinal Bozanić i slučaj Dajla. Poznat je odnos Crkve prema komunizmu. Poznat je odnos Crkve prema kapitalizmu. Smijemo li biti zadovoljni odabirom manjeg zla? Ako je političarima u opisu posla činiti kompromise, kako se u toj kaljuži kaljaju svećenici? Presedani su uvijek opasni. Primjer presedana je donacija zagrebačke nadbiskupije radnicima sisačke željezare. Ne zato što to ne bi smjeli raditi, već upravo što se to od njih i očekuje. Ako su oni prepoznali potrebu, onda nam mora biti jasno u kakvom se problemu nalaze ti ljudi i njihove obitelji. Naravno da su se svi sjatili na činjenicu kako je novac završio u Konzumovim bonovima, i kako je cifra od 250 000 kn oplemenjena sa samo 26500 „todorića“. Političari bi rekli, dvije muhe jednim udarcem, obiteljski čovjek pak kako je to samo mala kap likvidnosti tajkunčini kakav je Todorić. Nadamo se da će u Sisku kupovati hrvatsko, kako već upućuje HBK.
Milanović će ići na misu za Božić. To mu je posao. Tako je barem objasnio svoje radno dopodne na božićno jutro. Čini to svjestan običaja i vrijednosti koje poštuju rimokatolici u RH. Ići će i po julijanskom kalendaru, nije problem. Ne kažem da čovjek treba imati nešto sveto u životu, ali kakav je onaj koji nema ništa takvog, već je sve posao i vjera u vlastitu sposobnost? Prethodnici su pokazali kako se uvlačiti u janjeće krzno, poglavito premijerka koja je redovito na misama imala valunge. Čovjek ne može biti miran, čak ni nakon što misli da je dobro napravio.
Predstavnici na pokopu Havela su bili Josipović i Mesić. Kažu da je Havel bio vjernik, a na pokopu smo izaslali nevjernike. Nije problem, ali ako tako gledamo na stvari, možda je jasno zašto smo imali takav raspad Jugoslavije, a Česi i Slovaci razlaz u miru. Čovjek (Havel) se školovao sam, postigao puno. Možda je i bolje što se nije školovao u nikakvoj kumrovečkoj školi, jer je očito da u toj školi nije naučeno ništa dobro. Da je ipak Slaven, dokazao je kad je svojoj drugoj supruzi prepisao ono što je njegovoj obitelji oduzeo komunizam. Nisu mu to zamjerili, zahvaljuju mu što nitko nije platio glavom za njegove fiks ideje, a ionako je dao svoje, a ne iz državnog proračuna.
Još jedan friški mrtvac čini razliku. Njegovo raspadajuće truplo baš nikako nema veze s našim problemima, bar na prvi pogled. Tiče nas se rijeka suza koje za njim prolijevaju sunarodnjaci. U javnosti se posprdno gleda na taj fenomen, sjeverno-koreance. Plaču na mjestu gdje je stajao, ljube slike, tlo pod kojim je hodao. Poznavatelji prilika kažu da su čak iskreni, da to nije predstava. Kakvi luzeri, pomisliš.
Ipak, nisam tako zaboravan da previdim snimku utakmice Hajduk-Zvezda. Plaču igrači, stadion ori „Druže Tito, mi ti se kunemo…“. Za vrijeme rata, neki navijač je primijetio, kako su Delije zviždale za vrijeme masovnog delirija i nevjerice u trenutku gubitka „za sve narode i narodnosti“. Shvaćeno je to kao mržnja prema „velikom vođi“, s kojim umire dio našeg bića.
Pokazalo se da taj plač, i to „biće“ uopće nije bilo iskreno, već mrtvo i smrdljivo, samo je trebalo pogledati škrge.
Na žalost, nemamo pravo pametovati Česima i Slovacima, niti se smijati S. Koreancima. I od jednih i od drugih smo jadniji. Ništa nam nije sveto, a odlazak na misu poistovjećujemo odlasku u „Kuću cvijeća“. Ljudski je griješiti, ali je opasno misliti da se to tebi ne može dogoditi. Sretan i blagoslovljen Božić.

Hrvati su definitivno čudan narod. Čim se promijeni vladajuća garnitura, odnosno smjer kojim Hrvatska „plovi“ odnekud se pojave mali od palube koji u more bacaju ono što im je do jučer trebalo kao veslo u čamcu, ono za što su se vezali lancima po cijenu života… „jer ako toga nema, nema ni Hrvatske“. To „nešto“ mogla bi biti Tuđmanova bista u moru. Ne bih se čudio da su ju u more bacili dojučerašnji veliki štovatelji lika i djela, a može biti da su sada revni detuđmanizatori, čak veći od dr. Ive.
Tako je bilo '90-tih, kad su redom padali spomenici iz NOB-a, nešto sprej, nešto čekić, nešto eksploziv ili barem meta za gađanje. Ostaje za proniknuti u kojem organu se nakuplja frustracija u tom podvojenom hrvatskom biću, da prvo stradaju počivališta mrtvih i obilježja nečega što nije nužno krivo za sve. Usput, neka istraživanja odnedavno ističu laž u teoriji „podvojenosti“ osobe, pa i sam dvojim da su Hrvati toliko posvađani između lijevog i desnog. Zar ima ijedan zaslužni HDZ-ovac koji nije bio u komunistima?
Kiro Gligorov, bivši makedonski predsjednik, zapravo ne baš makedonski, jer im Grci to korištenje brane, pa se javno zovu bivša Jugo…bivše republike…bivših nečega. Mesić tvrdi da je pokojnik bio vrlo zaslužan što Makedonci nisu bili uvučeni u rat, valjda zato što se samo dio njihovih građana još borio u Vukovaru (u JNA), a mudri političar do krajnjih granica koristio patronat propale države, plašeći svoje goropadne susjede. Baš me zanima, nije da mu želim, kako će Mesića oslikati kao pokojnika. Za što će njega smatrati zaslužnim, i po čemu će njegov mandat predsjednika ostati zapamćen, osim po glupim dosjetkama i populističkim frazama i vicevima, koji su samo koštali, koštali... i koštati će dok je taj prevrtljivac živ.
Milanka Opačić u rodilištu, poslije ponoći. Pravilo je: što imaš manje iskustva, to bolje radiš posao. Dobro, oko usvajanja ima iskustva, zapravo bila je pionir u samohranom posvajanju. Umjesto opsežne potrage za donorom sperme, ona je poželjela sve sama. Možda je bolje tako, barem će za razliku od nekih, biti sigurna čije je dijete. Obećala je da neće rezati rodiljne naknade. To je jamac da će nam populacija biti eventualno sve brojnija i sigurno sve upitnije kvalitete, ako se to smije reći za ljude. Ah takva je ta populacijska politika.
Bivša premijerka je isto bila u bolnici, ali drugoj, dijeleći ruže mamama. Ne znam što glumi, ali je bitno da joj se što prije nađe neki odgovorniji posao, jer će prolupati. Ovo, predsjednica HDZ-a, to je ništa, ona to rješava s nožnim palcem. Možda se krenulo po krivu, kad je za kampanju odabrala pjesmu: „Svijet voli pobjednike“. Ovaj trud, to je tako poremećeno, luzerski…što će tek učiniti kad shvati da je izgubila izbore.
Konačno sam shvatio čemu služe ljudi kao što su Damir Kajin. Gotovo da je biblijska egzegeza, kako brat zamišlja koaliciju. No, iza toga krije se frustrirani čovjek, kojemu ništa u životu ne ide od ruke. Razočarao se u brak, u politiku, u regionalizam…još ga tamo drže kao nekakvu dvorsku ludu, neka se nađe, jer svi misle da Kajin ne krade i nema dlake na jeziku. Zapravo im služi baš kao paravan, potepuh-kerempuh, koji štiti šporke radnje iza Učke, a da ni sam ne želi vidjeti u čemu sudjeluje. Ova galama oko PDV-a i poreza na imovinu, baš priliči najsiromašnijoj regiji kao što je Istra, i njemu kao tribunu jadnih i potlačenih iznajmljivača zemljišta za zimske kampove i tragača na tartufe. Koliko od shvaća svoju ulogu, najbolje opisuju njegove riječi, kako IDS nije HSS. Pa to ne može nitko, tako kao HSS.

Gleda tetak Vlado kroz prozor, zamišljeno, natežući tregere koji ga u posljednje vrijeme jače žuljaju. Netko pokuca, uđe, bez riječi ostavi na stolu neku bilježnicu, te ode kako je i došao, a da se zamišljeni Šeks nije ni okrenuo. Očito je bilježnica ipak bila predmetom brige tetkove, te je odmah po zalupljenim vratima prionuo proučavanju.
Čuo je da postoji, ali nije mogao vjerovati da bi netko išao tako daleko. Na koricama je pisalo Šeks-pir. Zapravo su korice i bile razlogom njegovog prvog interesa, jer je u paraobavještajnoj zajednici, gdje ima dobre prijatelje i dužnike, saznao da ju se sa podsmjehom spominje. Još i među članstvom dila njezin sadržaj, što on nikako ne smije dozvoliti. Otvori prvu stranicu, piše: Mama, čitaj polako i nemoj se izgubiti u prijevodu!
Znači tako, mamicu vam poljubim, kodnim imenima se služite, mene ocrnjujete, koji sam vam i otac i mater, moje ime ćete povezivati sa pirom i sprdati me…ako je mama ona na koju sumnjam, vidjet će svog…
Smiri se ipak malo, pa krenu dalje. Oči su mu ispale kad je pročitao slijedeće:
Friends, Romans, countrymen… – (Prijatelji, cigani, pjevači američke narodne glazbe) pisalo je u prvom redu, kao nekakva bilješka, engleski nešto čitljivije, a ostatak na hrvatskom, više škrabanje.
Land me your ears…(ili da prislone uši na zemlju ili da mu posude svoje uši)
I came to bury Caesar, not to prise him…aj kejm tu beri cizar, nat tu prejz him – tu je tekst stao, dakle ništa više u bilježnici nije bilo.
Tetku se ovo učini jako sumnjivo. Ono što je znao iz engleskog jezika, a to nije malo, ponukalo ga da posumnja kako ovo nisu čista posla. Ljutit, okrene nekoliko brojeva, sazove sastanak ljudi od povjerenja, pod sumnjom da neki članovi HDZ-a žele njegovo smaknuće.
Zaključio je da će atentat - akcija kodnog imena PIR, obaviti strane obavještajne službe, da će osoba biti predstavljena kao njegov prijatelj, a korijene vuče iz romske zajednice, na privremenom radu u Americi.
Biti će skriven do posljednjeg trenutka, a znak za početak akcije je povlačenje ušiju. Iz podzemlja je organizirana posudba oružja koje će se koristiti za atentat.
Daljnji tijek akcije je kodiran, dakle ne može se pročitati ruta izvlačenja agenta. Iz viđenog, a to su potvrdili i obavještajni izvori i analitičari na obavljenom sastanku, može se zaključiti da je agent imena Marko Antonije – nepogrešiv.
Djelomično je bio zadovoljan što se i u ovakvom trenutku kodirano zove - Cezar.
Odlučio je da preduhitri sve koji mu rade o glavi, kako je to već uvijek do sada i običavao. Neće oni mene…

Političara ima dovoljno, i previše, pogotovo u našoj i okolnim „sličnim“ zemljama. Nedostaje, međutim, političara sa stavom. To su oni koji cijeli svoj politički vijek ostaju kod izvorne ideje koja ih je i ponukala da se bave politikom, opće korisnim poslom. Gotovo svi, pa makar i oni koji pripadaju ekstremnim idejama, skloni su iz pragmatizma podilaziti ciljanim društvenim skupinama, medijima ili jedni drugima, ne bi li kapitalizirali ono čime se, često samo deklarativno, volonterski bave. Pravilo je, a ne iznimka, da političar, kako napreduje u hijerarhiji, mijenja stavove.
Republikanskog kandidata s najviše šansi za nominaciju, u SAD-u protivnici nazivaju „beskičmenjakom“ koji svima govori ono što vole čuti. Vjerojatno je tako. A što je Obama učinio sa svojim obećanjima po stupanju na dužnost, a što, Božemioprosti, naš „pravednik“ Josipović? Sjećam se onog spota iz kampanje, o zatvorenim vratima propale firme...
Nije stoga iznenađenje premijerski otklon Milanovića prema onima koji ga baš ne doživljavaju. Nije neobično ni ublažavanje retorike ministara, koji sada upućuju javnost u realnost, za koju oni, kao, nisu krivi. Krivi su, jer su godinama znali što se događa, a nisu, kao oporba, poduzeli ništa. Blagoslovili su stanje, koje se moglo izbjeći. Sada će kao dobro plaćeni „krizni manageri“, pokušati „spasiti“ stvar, a ako ne uspiju, ionako su krivi oni prije. Alibi politika, kukavička, nema što.
Amerikanci strašno vole riječi „rođeni vođa“ i smatraju da su takvi ljudi rješenje za sve njihove probleme. Kod nas redovito takve ljude, koji iskaču iz gomile, vladajuća kasta skraćuje po nogama, da im se ne vidi po glavama, jer takva praksa pripada vremenu od prije…par godina. Kad dođe do deficita perspektivnih kadrova na svim razinama društva, onda zapomažemo za mrtvima. Joj, kako su oni znali. A nakon njihove smrti, ništa više nije isto. Tito, Tuđman…svaki narod regije ima nekog svog. Ni ostatak svijeta nije imun na tu pojavu, ali u znatno manjem postotku. Nazvao bih to „balkanskim sindromom“ unutrašnjeg rasturanja društva. To bi se čak moglo i dokazati znanstvenim istraživanjem.
Hrvatska ima svoju „tvrtku kćer“. U poslovnom žargonu, ne političkom, inače bi mogli sanjati o prekrajanju granica. I ova služi za izvlačenje novca iz državnog proračuna. U Bosni, naime, i predsjednik i premijer jesu Hrvati. Ako mislite da će zbog toga Hrvatima u Federaciji ili RS biti bolje, varate se. Ne može i neće. Upravo zato i jesu tamo izabrani što Hrvate općenito krasi jedna kvaliteta da su najštetniji sebi i svojima. Pa ima takvih primjera bezbroj. Izabrani su jer će biti „najrealniji“, a ako budu morali birati, odabrati će funkciju. Srbi, pa čak i Bošnjaci nisu spremni na kompromis pod svaku cijenu, a naši Hrvati ipak jesu. Ako to netko pokuša prodati pod krinkom velike ljubavi prema domovini BIH, slobodno mu recite da sere. BIH ionako postoji samo kao državni sklepani frankenstein, tvorevina koja u europskom cirkusu prikuplja donacije okruženja zahvaljujući strahu i divljaštvu, za koje je pokazala sposobnost.
Ako je netko sumnjao, ministar Jovanović nije ništa drugačiji od njegovih prethodnika. Odmah je odlučno ukinuo - zaključivanje ocjena na polugodištu zbog stresa koji proizvodi djeci i učiteljima. Puf, pa kad bi to bilo rješenje za školstvo, trebalo bi ga ukinuti i na kraju godine. Sve mi se čini da će reforma školstva početi i stati na njegovoj svađi s HNS-om i osovinom Mamić-Marković-Srebrić, kao jedinom stvari koja će ostati upamćena, ali samo svađi, bez rješenja.
Planira uvesti nove predmete. Seksualni odgoj, informatika od prvog osnovne, građanski odgoj…kao pandan vjeronauku. Tu je onaj nedostatak stava s početka priče. Ako ti smeta, ukini, pa prihvati posljedice. Ovako, neka mi objasni netko kako uštedjeti uvođenjem novih predmeta, dakle novih ljudi u sustav, što automatski povećava izdvajanja, a da se nismo niti pozabavili tromošću postojećeg sustava, neopremljenošću škola i učionica, koje već sada rade na minimumu potrebnog. A kako će biti sutra? Trebamo fleksibilno školstvo, uskočko, iako neki ne vole taj termin, koje će se brzo prilagođavati tržištu. Ovakvo stanje, gdje postoje tisuće debelokožaca i u osnovnom i u srednjem, a pogotovu u lopovskom visokom školstvu, koji se očito neće tako lako predati. Samo nam je trebao ministar jak na riječima. Sjećam se Primorca, bivšeg, CSI. Njegov brat je odvjetnik RNK Split, dobar sa Žužulima, a oni su svi inteligentni - na državni račun. Taj isti Primorac, predsjednički kandidat, veliki vjernik, je u projektu „besplatni udžbenici“ zavaljao državni proračun za skoro 200 milijuna kuna. Dođe mi da mikroskopom, umjesto fenjerom, tražim ljude.

Uzbuna. Gledati ovu degradaciju HDZ-a više nisu mogli. Najpoznatiji temeljni ogranak više nije mogao šutjeti. Za Boga miloga, čine ga odreda sami osnivači, branitelji do zadnjeg. Poslali su pismo u središnjicu i za svaki slučaj obavili nekoliko telefonskih poziva, kako njihov tajni apel ne bi ostao u previdu. Tajni, jer nisu htjeli preko novina. To im je bila prva zamjerka prema „kandidatima“. Tko bi u ozbiljnoj stranci očekivao ovakvo prepucavanje preko medija, sramota. Uputili su apel neka se gospoda izvole dogovoriti oko kandidatura i neka smanje broj kandidata na dva. Demokracija jest, tobože, aktualno društveno uređenje, ali nećemo pretjerivati. Gdje bi stigli kad bi svaki član imao pravo glasa, užas…misle oni.
Predložili su, a oni nisu tamo neki bezvezni članovi, da se održi sastanak na tajnoj lokaciji i da, pod prijetnjom izbacivanja iz stranke, bez obzira na metodologiju, nazočni ambiciozni HDZ-ovci pokušaju dogovoriti tko će od njih na izbore kao kandidat. Ponovili su, samo dvoje. Kako bi taj cijeli proces imao neku demokratsku proceduru, predložili su da svaki od potencijalnih kandidata dade neki svoj prijedlog, kako bi taj „duel“ trebao izgledati.
Na tajnoj lokaciji, negdje oko 9 ujutro, pojavljuju se redom: Milinović, koji je došao prvi, sav natečen; zatim Milošević, vidno znojan; Prgomet se lupao u prsa i kimao glavom kao neki tenisač prije odlučujućeg poena; Karamarko je po običaju nešto sam sebi govorio u bradu; Kosorica je došla uz pratnju žena i mladeži, ali ih je osiguranje ovog tajnog skupa uklonilo. Pristigle kandidate je iznenadilo pojavljivanje Hebranga, koji je mantrao kako više ne može šutjeti, ne može šutjeti…i još gore, došla je i Vesna Škare-Ožbolt. Pa što će ona ovdje, ona je DC… a onda su se svi sjetili kako je potpisana neka koalicija, koja je mogla biti i ponovna aktivacija ove političarke plave kose. Dvorana je njenim ulaskom zatvorena.
Ono, što je slijedilo, izgledalo je kao Big Brother. Neki glas, poznat, davao je upute i vodio sastanak, a atmosfera je bila mučna. Zauzevši mjesta, kandidati su se pokušali pribrati od uvodnih adrenalinskih bombi, kad uslijedi još veći šok. Ispred njih, kao uskrsnut, prošeta, Tuđman, Franjo, glavom i bradom…i počne: „Djeco, koji vam je…“Milinović izbezumljen skoči da ga zagrli, kad ono prozuji kroz Predsjednika kao kroz zrak. Bio je to Tuđmanov hologram, kao u Zvjezdanim stazama, Doktor. I ovaj bijaše doktor, tako piše na grobu.
Odrljo jadan Milinović koljena, psuje…ostali se smiju…znači, Darko, uvlačiš se mrtvom Predsjedniku, sram da te bude. Karamarko je pribran šutio, a onda pogledao u Škare-Ožbolt. Scena je bila kao iz Maratonaca, kad su, onomad, čitali nekoliko „izvornih“ oporuka. „Sram te bilo, đubre jedno“. Ostali u čudu, što to crni Tomo priča. Ah, hologram je nastavio „trkeljati“, a na kraju za predsjednika „odabrao“ Vesnu, kao Đelo Hadžiselimović. Nastade pljuvačina i psovanje, kao kad Stanimirović ulazi u logor. Dogovorom, izbace oni Vesnu zbog grubog kršenja demokratske procedure. Ona shrvana odvrati Milinoviću da je glupan. Tko bi pretpostavio da će budala htjeti zagrliti Predsjednika. Prgometu je pozlilo, nije jadan naučio na ovakve napore, pa ga hitno odvezoše u bolnicu.
Smire se ipak, svi, , pa nastave. Milinović je poželio, kao uvjet, da to finalno „sučeljavanje“ bude u Gospiću, ili jednom selu u okolici. Ajd dobro, slože se. Milošević zatraži da to sučeljavanje bude kviz znanja. Ajd. Karamarko da to bude „Kviskoteka“, Hebrang da svatko ima dva Kviska, a Kosorica da sve vodi Oliver Mlakar.
Kad su se tako lijepo dogovorili, Big Brother je odlučio da će datum sučeljavanja i odluke biti, simbolično, 29.2.2012.

Vjerujem da se s glasačima treba promišljeno. Prvo ih ne treba gledati s visoka, jer to ne voli nitko. Onda im treba lijepo objasniti tko ste i što zastupate. Isto tako vjerujem da treba biti iskren, ali ne do bola, jer bi tako svi skupa mogli počiniti samoubojstvo.
Dakle, neki kompromis. Ako netko ozbiljno misli da s istinom nema kompromisa, onda bolje da se politike ne laća.
Političari koji, kao tobože, vode kampanju za ulazak u EU, preuzevši štafetu, osjećaju bilo naroda. Prvo što su osjetili je blago rečeno frustraciju. „Pa kako mogu biti tako glupavi, neće u EU, pa bilo bi nam bolje…“ E, upravo tu leži ključ prave gluposti koje pokazuju štafetari. Vidi se da nikad nisu čuvali svinje. Oprostite mi usporedbu, ali je vrlo slikovito. Nije cilj nekoga omalovažavati, već oslikati percepciju vladajućih, prema puku. Onaj tko je čuvao svinje mora im prvo priznati da su vrlo inteligentne domaće životinje. Najpametnije od svih. To bi im trebalo reći, makar ne razumiju. Onda, ako ih želiš negdje utjerati moraš znati kako svinja razmišlja. Ne vrijedi ju mlatiti kao sivonja, zato što ne sluša, jer se uvijek, jadna, zbuni. Lupiš ju točno kad treba, i ne prejako, jer ćeš inače morati sve iz početka.
Kad u zube uzme nešto njoj jako sočno, recimo krepano pile, neće ga milom pustiti, koliko god se to tebi činilo strašnim. Dvije su mogućnosti: ili ju polako, iz daljine, pratiš, čekaš da ispusti, pa ju opet u pravom trenutku mlatni, ili ju lovi do iznemoglosti, kad će od umora ispustiti desert. Svatko neka procijeni svoje snage i svoju pamet, pa neka ponese štafetu. Ne vrijedi se natezati, posao treba odraditi.
Postotak od 55% pro, s tendencijom pada nije dobar. Ponajprije što još uvijek ima između 10 i 15% neodlučnih. Ljudi se pravdaju neinformiranošću, a potvrda je potpuno kriva i paušalna kampanja. Ništa se, apsolutno ništa ne smije prepustiti slučaju. Ovi upravo to rade. Spotovi i brzinska kampanja nisu dovoljni. Odgovornost snosi politika, ali će cijenu plaćati građani. Vjerujem današnjoj procjeni Pusićke, da će nam sniziti rejting ako ne glasamo za, a nije sigurno da nam ga neće sniziti ako glasamo protiv. Vidi se da nikada nije čuvala svinje, ali misli da je guske, gušćarica Anka.
Protiv ulaska su uglavnom ljudi koji se boje promjena. Potrebno ih je samo malo pogurati i njih uhvati panika. U Slavoniji referendum neće proći, na knap, ali će u državi proći, na knap. Ovi uplašeni, predmnijevaju da u EU žele političari zbog većih primanja. Nije do kraja netočno, ali je veća korist od pozitivnih pomaka koje ćemo doživjeti boljom provedbom zakona. Daj Bože da se zakoni kod nas provode kao u Njemačkoj, npr. Ništa nam drugo ne treba, samo to. Neki smatraju da je EU želja neradnika i mutikaša. Ima i toga. Kampanja o zapošljavanju mladih vani je već prožvakana i potpuno je pogrešna.
Dio desnice je protiv. Zamišljam Đapića i koji su njegovi motivi za tako nešto. Ne pada mi ni jedan pametan razlog, ako uzmemo u obzir njegovu viziju vladanja Gradom i korištenje proračuna.
Šeks pjeva „Jedan dan, samo jedan dan…“. U mirovini, i nije jedini. Neću o moralu, jer to je u politici bespredmetno. Ipak, želim razumjeti Šeksa. On ne vidi ništa sporno, jer je po zakonu. Ni o tome neću. On je pravi zastupnik onih koji ga biraju. Postoji velika većina ljudi koji državu još uvijek doživljavaju kao onu bivšu, neprijateljicu, koju valja krasti…nije tvoje, što te briga. S tim motom je tisuće ljudi otišlo u prijevremenu, invalidsku, braniteljsku…stotine tisuća šeksova je iskoristilo svoje pravo, i sad se digli na zadnje noge. Ništa neobično, jer je u pitanju iznos, a ne zakonsko pravo. Ipak, na strani sam malog čovjeka. Zabrinjava budućnost HDZ-a, kad je Šeks već spremio odstupnicu. Umjesto da se opire, trebao bi logički objasniti ljudima da njemu treba toliko, jer za vrijeme političkog života nije uspio stvoriti prijateljstva i obitelj koja bi ga trpjela u stare dane. Neće mu biti dovoljno ni 20 tisuća da ga netko trpi i služi takvog. A o razumijevanju, ih, tu je uvijek prijateljica čašica.

Oženio se Rom. Ranije od hrvatskog prosjeka, oko 16-te, kako je već običaj u njih, da ne ostane stari dečko. Kako su prošle već dvije godine, a žena nikako da rodi, rodbina i znanci ga počeli zadirkivati, te kako je „ćorak“, te kako umjesto sekundarnih sirovina kupi rabljene kondome na istim lokacijama i očito ima neki recept kako ih ponovno upotrijebiti…
Zezali ga, zezali, dok mu nije pukao film: „Čekam dok uđemo u EU, ne želim da mi dijete bude Cigo!“
Eh, sad su zašutjeli euroskeptici. Možda je upravo ovo bio glavni razlog ovakvog rezultata referenduma. Kako je rekao predsjednik Josipović: „Glasajmo ZA i budimo optimisti“…ili je rekao: „Budimo optimisti i glasajmo ZA…“ čini se isto, ali nije. Mislim da i on sam nije na čisto. Cigo ipak je.
Od čitave „kampanje“, ako se tako može nazvati ova vrhunska prijevara državljana RH, ostaje upamćena žestoka retorika nekoliko euroskeptika. Eurofili nisu uspjeli uvjeriti ni sami sebe, osim što su ponavljali mantru, kako nemaju izbora.
Pavuna (ja sam fizičar, ja sam fizičar), inače već 33 godine stanovnik Europe, žestoko se protivio ulasku Hrvatske u EU. Iako mu djeca žive u Francuskoj, on u Švicarskoj, ponavlja kao sada nije vrijeme. Spominje on neko svehrvatsko ujedinjenje, globalno djelovanje, dijasporu koja obnavlja Hrvatsku…vidi se da uopće ne kuži gdje se Hrvatska danas nalazi i tko ju uglavnom vodi. Čudno je što taj isti znanstvenik Pavuna ne želi živjeti u Hrvatskoj, nego joj plasira svoja razmišljanja, kako je jako teško napisati projekt. Naravno da zna koliko je ljudi završilo osnovnu, a koliko srednju školu. Ponaša se kao uvrijeđena frajla, kao kantautor koji već 20 godina nije napisao hit, pa bi htio da mlade nade preko njega dođu do likova koji Hrvatskoj mogu pomoći. Npr., baš bi on mogao, ali nema baš vremena jer je zaokupljen nadgledanjem ekipe koja za njega piše projekte. EU je politička tvorevina, tako da će uskoro Hrvati u dijaspori postati omraženi, zbog onih koji tek stižu. Toga se Pavuna boji, a ne da ulazimo na koljenima, boli njega neka stvar za Domovinu.
Vili Matula, glumac, ljevičar, euroskeptik, zalaže se za neposrednu demokraciju. On bi, neznalica, okupio ljude u ZG Areni, i onda iskoristio tehnologiju, pa na velikim ekranima, SMS chatom, raspravljao o političkim temama. Kaže, svjestan je da 40% Hrvata ima osnovnu školu, ali je siguran da to nije problem.
Zamislimo tribinu o proračunu koju animira isti Matula i uz njega „pripametna“ Anja Šovagović-Despot (čast pokojnom ocu i velikom glumcu, njenom mužu). Pokušavaju njih dvoje punu Arenu nagovoriti da prihvati proračun koji su složili. Moraju rezati stavke, pa su nabrajali: Može socijala? NE (odgovori publika) Može mirovine? NEEE…Može plaće? NEEEEE…Može plaće u državnoj upravi? DAAA…(eh, sad se zamislili, jer to znači gubitak izbora, a i to su mahom obrazovani ljudi, pa su počeli gutati pljuvačku…). Ajd, dogovore oni u Areni da će rezati plaće državnih službenika, i zaključe kako to nije dosta, ali nitko da se sjeti gdje bi još mogli.
Javi se Bandić, koji je sjedio u prvom redu, a on je poznati ljubitelj neposredne demokracije, populist. Prihvati mikrofon i zavapi: Spizdio sam 300 milijuna za „Snježnu kraljicu“ i sarmu, pa predlažem da smanjimo izdvajanja za školstvo i kulturu. DAAAAAAAA…razgali se dvoranom, koja je smatrala da su učitelji ionako neradnici, a o glumcima tipa Matule, to ne želim ni spominjati…bilo je tu vrijeđanja spolne orijentacije, valjanje po daskama koje život znače…da skratim, inicijativa glumaca za neposrednom demokracijom je završila tako da su popili otkaz u HNK-u i ostali bez mirovina koje ionako, po mišljenju publike, nisu zaslužili. Eto zašto političari ne žele okupljanje naroda, a od tog dana i glumci su pazili što govore izvan kazališta.
Koji je onda motiv Gotovine, koji je preko svog tiskovnog ureda u Haagu poručio kako će glasati za ulazak u EU, te kao i Hrvatima preporuča isto? Pusićka bira s kim se druži, eurofile. Kakvu je samo grimasu složila kad su joj priopćili da u svom taboru ima Gotovinu, samo što iz kože nije iskočila, a mora šutjeti, promašena skojevka…Možda on želi namjerno, kao svaki prosječni građanin RH, naškoditi susjedu i onima koji su ga poslali u Haag, da otkupi tuđe grijehe? Uskoro ćemo saznati.

Okladili se Mamić i Gobac, koji će glupljeg trenera vinuti u svjetske visine, pošto smatraju sebe neprikosnovenim vladarima pripadajuće im lige i reprezentacije. Pravilo je jednostavno, da jedan drugom odaberu što „težeg“ pulena. Prvi je birao Gobac, pa odabrao onog, napadački orijentiranog i golu sklonom Jurčića. Taj je i kao igrač pokazivao veliku ambiciju ka suparničkom golu, pa je Gobac mislio zaj… Mamića. Za izbornika reprezentacije je predložio Bilića. Mamić se složio, iako ovaj dolazi sa juga. Htio je dokazati kako može odgovoriti i na velike izazove, kako njegovom autoritetu nitko ne može gaće krojiti.
Mamić je pak odabrao Golužu, i to za izbornika repke. Gobac je poludio. Posvađali su se i na kraju je Gobac ljutit izjurio iz kafića, jer nije htio dozvoliti da Mamić predloži i trenera Zagreba. Ovaj Goluža, pa to je dovoljan izazov sam po sebi. Ne može gore.
Ako je netko mislio da izbornike bira struka, to jest neke njihove kvalitete, nije se prevario. Bitno je da znaju slušati i da nisu pametniji od ove dvojice.
Prava potvrda stigla je u zadnjem kolu Lige prvaka protiv Lyona, a druga u polufinalu rukometnog prvenstva u Srbiji. Pressice koje su potom održali prvi ljudi našeg sporta, doslovno idu ovoj teoriji u prilog. Okladu je na kraju dobio Mamić, jer je uspio dobiti veću lovu na kladionici. Inače, okladili su se u večeru, što i nije tako mali iznos, imajući u vidu što ti likovi inače jedu.
Neki danas spekuliraju o puštanju utakmice u Beogradu. Nije to spekulacija, to je ziher, samo što na kladionici nije bio dovoljno dobar koeficijent, pa da Gobac dobije okladu.

Vuk Jeremić kandidat. Pusićka ga neće podržati jer „se kasno prijavio“. Ne zato što je četnik, ni zato što je balav…ako se tako vodi vanjska politika, bilo bi dobro da nam šefica diplomacije pročita pokoju knjigu.
Tko će koga, ako neće svoj svoga. Tako Josipović muči svoga mentora Mesića. Tko bi se od bljedunjavog srolje nadao takvo što, da će srušiti tako godinama građeni i zasluženi proračun ureda bivšeg predsjednika RH. Tko bi pomislio da će nekome pokušati pasti na pamet da ukine bilo koje pravo, pravdoljubivog Mesića. Kad smo već kod pogrešnih procjena, ne bih se baš složio da je Mesić krivo podržao Gadafija u ime RH. Zna on tko je financirao kampanju, a za razliku od Josipovića, on se ipak osjeća dužan nekome…to bi bila pravda, ili pravednost…
Jovanović, ali srpski, muči Milorada. Opet svoj svoga. Kad svojima ne moš' objasniti što je za njih bolje, pa čemu onda trud. Tako i Hrvati moraju stezati remen, ali kad krene, bojim se da baš neće htjeti krenuti od sebe. Tako je to. Brigo moja prijeđi na drugoga.
Predlažem da RH, prije ulaska u EU bude poligon za ispitivanje europskih zakona. Puste oni nama zakon, a mi ćemo njima pokazati kako i gdje se nalazi rupa. Tako će svi biti sigurni da nešto valja, ili ne valja.
Prirodan proces u HDZ, vinsko vrenje, ušao je u kritičnu fazu. Očekujemo brdo mušica. Nije mi jasno što stari stršljen Šeks pokušava učiniti s ovim ograničavanjem „demokratizacije“. Teško će sam sebi dokazati da je krivo odabrao stranu, po prvi puta u svom turbulentnom javnom djelovanju.

Demokratizacija u HDZ-u ide u krajnost. Zapravo nitko ne smije ništa reći sebi u prilog, dakle neki od kandidata, već samo predsjednica, predsjednica…eventualno Šeks. Tako je na nekoj divljoj privatnoj televiziji organizirano krnje sučeljavanje kandidata, bez Kosorice. Na sva pitanja odgovor je bio: Pitajte predsjednicu!
Za kraj tog smiješnog sučeljavanja gdje nije bilo niti jednog odgovora iz kojeg bi se saznalo bilo što osim da je predsjednica jedina koja smije tumačiti pravovjernost politike HDZ-a, postavljeno je retoričko pitanje: Tko ima veći pen...?
Odgovor je bio isti: Pitajte predsjednicu!
Konačno je odgonetnuto ponašanje Damira Kajina. Čudom se čude svi analitičari, kako je pučki tribun tako gadno zabrljao i postao prvi među jednakima, borac za svoju guzicu. Zapravo je bilo logično da jedan zastupnik postupi jednako kao i njegovi podupirući članovi IDS-a, HDZ-a…
Odgovor je uvijek: S kim si, takav si! Naime, Kajin je tik prije suludog hara-kiri poteza bio na skijanju. Na to skijanje ga je pozvao glavom i bradom Toni Cetinski. Na tom skijanju je jadni Kajin bio pod strašnim pritiskom. Jelo se, pilo, sve na račun tamo nekog tajnog sponzora. Možda mu je podsvjesno bilo jasno da je to Danko Končar, a lova - od muljanja s nekretninama po Istri. Što će, obuzelo ga, taj šarm, u večer pred kaminom gitare i vino, milozvučni stihovi istarske zvijezde koja ga konačno cijeni, njega i njegovo višegodišnje političko djelovanje…i puf…odeeee.
Ponio ga osjećaj da je zaista zadužio sve Hrvate sa svojim trkeljanjem u Saboru. Ponijelo ga šaputanje: Pa nisi valjda lud, ti si to Damire zaslužio, svi će iskoristiti pravo, a ti ćeš budala ostati pošten, svi će ti se smijati…
Prošlo mu je kroz glavu sve ono odricanje, kamuflaža koju je svojim radom pružao Jakovčiću, kako su svi postali bogati, kako su kupili sela i gradove, a on ostao jadnik, kakav je i bio…prošlo mu je kroz glavu sve školovanje, od osnovne, srednje, kad su ga ismijavali i smatrali okatim šmokljanom, kojeg ni žene nisu baš doživljavale, a sve zbog njegovog izrazitog stava i pogleda na poštenje i borba za istinu…
I taj Toni, kako je lijepo biti obožavan, da ti se žene bacaju pod noge, mlade, stare…poželio je biti voljen…i puf…odeeee.
Vratio se kući sav nabrijan. Odlučio je zatražiti ono što mu po zakonu pripada. Pa znati će puk da je to samo ono na što bi i sami pristali. Nije očekivao da će ponovno, kao u srednjoj biti predmetom sprdnje. Ovo ga je koštalo, ni sam nije svjestan koliko. Usput, to skijanje, trebalo je izgledati kao skup prijatelja, a zapravo je bilo lobiranje za dragu mamu i tatu, koji su u stilu Sanadera krali privatnog poduzetnika koji ionako ne zna koliko ima love. Pa ništa se grozno nije dogodilo, što će njemu tolike milijarde, ne zna što će mu. A Cetinski, njima treba, oni znaju…
Tako je Kajin prognan iz političkog raja. Ne zbog ubojstva, već samoubojstva. Označen je na čelu, za kojeg se toliko puta češkao. Označen je da ga nitko ne spasi muka, već da sam mora živjeti svoj grijeh - izdaja onoga što ga je jedino izdvajalo iz gomile.

Svi koji su primijetili opću medijsku hajku na HDZ prije izbora imaju pravo iz toga izvući poneki zaključak. To nije slučajno, ne, ne. Kako je Sanader morao otići, tako je i HDZ morao pasti. Diktat izvana, svesrdna pomoć tajnih službi i medijskih kuća koji rade po njihovom diktatu, sve to je toliko vidljivo, da nema mjesta teoriji urote, već činjeničnom stanju.
Jedino što se iz toga dade zaključiti je upitna autonomija ljudi koji vode državu danas i njihovu upitnu izbornu pobjedu. Kako se osjeća onaj koji zna da nešto nije zaslužio? Vjerujem da mogu spavati.
Kako mogu spavati ljudi koji imaju znanje, a znanje je moć, o svim onim događanjima koji su doveli do današnje dubioze u društvu. Upitna je pravednost predsjednika koji prešutno gleda na organizirani kriminal u društvu, a ne poseže za onim sredstvima koja mu nudi Ustav, pogotovo što svakodnevno na stolu prima izvješća o kretanjima i poslovima takvih skupina.
Glavaš ima najveće šanse postati predsjednikom HDZ-a, samo ako uspije srediti par tehničkih problema. On je očiti jedini kandidat koji bi uspio povezati sve ove frakcije koje su se u HDZ-u pojavile nedavno.

Ako je netko očekivao nešto više od proračuna, neka pričeka još malo. Zapravo, ne nešto više, u našem slučaju je to trebalo biti drastično manje, a od toga se očito odustalo. Nemaju muda, koliko god o tome pričali.
Mislio sam da će ova vlast biti nešto odlučnija, da neće koketirati sa svima kao Račanova, barem ne s onima koji koriste sredstva proračuna bez opravdanja. Čak me i Fred razočarao. S onim najavama oko revizije, pa oko sređivanja stanja u resoru…očito da je važniji opstanak na vlasti, od onoga što bi im trebao biti cilj – gledati kompletnu sliku. Što će nam uopće slika, ako je nemaš na čega objesiti…
Taj Milanović mi se nije nikada sviđao. Još od načina kako je došao na čelo SDP-a. To je bilo klasično oporučno nasljeđivanje. Do dan danas se ničim nije dokazao, čak svakim danom sve više sumnjam u te njegove liderske sposobnosti, kako mu znaju tepati.
Ipak, nešto mu se mora priznati. Uračunljiv je. To je ono kad te na sudu žele izvući od krivnje, pa traže mišljenja psihijatra, kako bi te strpali u ludnicu, koja je opet bolja od zatvora, tako kažu.
Taj Briselac, skoro koliko i građanin Zagreba, nikada neće moći biti premijer svih Hrvata. Neće on to priznati, ali je duboko i bolesno protiv onih koji ne misle kao on, i stidi se onoga što također čini hrvatsko biće. To je onaj dio „za dom spremnih“.
Prvim službenim posjetom Briselu, novinari su pratili svaki njegov pokret, ponašanje, geste. Meni osobno je ostalo u sjećanju odgovor na novinarsko pitanje: „Jeste li spremni?!“ …on proračunato i spremno, bez oklijevanja: „Pripravan!“
Možda netko ne doživljava tu gestu, ali je meni vrlo simbolična. Prvo je vrlo uračunljiv, onda vrlo ideološki zatrovan. Čovjek koji o drugome razmišlja i pokušava ga razumjeti, neće ga unaprijed osuditi za nešto čemu nije kriv. Naš premijer je tvrdo protiv svega „desnog“, iako njemu osobno to desno nije ništa loše učinilo, a da on sam nema ili nije imao utjecaja na razvoj događanja, od Račana na ovamo. Biti determiniran mržnjom, a to zaista iz te njegove jedne riječi jednostavno zaključujem, nije obilježje državnika kakav bi on „htio“ biti.
Kako onda taj naš prokleti jing-jang hrvatski, crveno-crni, može uopće imati šanse, kao ni dan danas vodeći ljudi nemaju ni trunke empatije i razumijevanja za tuđe sudbine. Mene ne zanima njihov intelekt ili njihova naobrazba, samo me zanima kako oni doživljavaju drugačije i druge. Stoga mi je smiješno, da se svi deklarativno zalažu za prava npr. homoseksualaca, ali ne mogu za prava političkih neistomišljenika…meni neshvatljivo.
Možemo se sprdati, svađati, ali se nećemo prije argumentacije „prekrižiti“.
Danijela Trbović, vrlo lajava voditeljica HTV-a, uzima za pravo dirati teme u koje je unaprijed odlučila nametnuti svoje mišljenje. To je svojevremeno činio i neshvaćeni „križar“ Denis Latin. Ova talk voditeljica je javno priznala da nema i ne želi imati ništa sa Crkvom, nekoliko puta. Čudno je što često za teme svojih poslanica hrvatskom puku uzima upravo Crkvu i neke segmente njezinog djelovanja. Ne treba biti previše pametan, pa zaključiti da i ona bira ružne teme, o kojima treba razgovarati, ali ne na način da ta polupismena, do jučer srednjoškolskog obrazovanja, voditeljica tendenciozno, u zanimljivom terminu, unaprijed iznosi zaključke bez ozbiljne analize i kontra argumentacije.
Također Crkvi ne ide u prilog nemogućnost odricanja od proračunskih sredstava. To je temelj ružnih napada, od kojih se teško braniti, a uskoro neće biti dovoljno i samo šutjeti. Da je prije bilo teško, je, ali se bez kune proračunskog novca živjelo isto, ako ne i bolje nego danas. Ne bih želio zbog bilo kakvog novca da me netko proziva i vrijeđa. Očito da je taktika podrivanja Crkve nova, ali je cilj isti. Dok se ne prepozna ovaj novi način djelovanja protiv Crkve, za razliku od progona i ubijanja, mislim da će proći još podosta vremena.
Josipović u Izraelu. Eh kad se vrati pa kad postroji ustaše. Zbog njih se morao crvenjeti, a on i njegovi preci nisu nikad, apsolutno nikad imali ništa s tom vrstom zločina. Oni su oduvijek intelektualci, koji probleme znaju rješavati prije nego dođe do propasti…štedionice. Čudno je kao mu upravo židovski mediji imputiraju izjednačavanje zločina u Jasenovcu s onim na Bleiburgu. Pa on je idejni začetnik pomirenja Hrvata, Srba i ostalih na ovim prostorima upravo po načelu izjednačavanja krivnje. Kako ga oni ne razumiju, ni podneblje u kojem živi? Da znaju, ne bi mu zamjerili ni zareza. Čim dođe, mora napisati skladbu tom nerazumijevanju u čast.

Reklame su, naravno one vrhunske i skupe, vrhunac inteligencije i sposobnosti. Koliko novaca, toliko muzike je pravilo, ali se dogodi i na našem tržištu pokoja vrlo zanimljiva reklama, a da nije puno plaćena. Neću o onim, tobožnjim, reklamama, koje su trebale motivirati građane za pozitivan ishod referenduma o ulasku u EU, jer su primjer preplaćene reklame bez ikakve ideje i smisla. Obraduju me poneki izuzeci, koji ponajprije odišu zanimljivošću, pa makar i ne pogodile bit - prodaju reklamirane „robe“. Takva je relativno nova Iskonova reklama. Nasmije me, ne zbog zvučnog signala koji prikriva psovku, već što se zbog te reklame sjetim naše vanjske politike. Sjetim se i… „mom malom iskonovcu se plače.“
Trebalo bi poduzeti opsežno znanstveno istraživanje, na čemu to točno leži RH. Sumnjam da postoji neka, još neistražena i nepoznata ruda ili mineral, koja čini ljude koji ovdje žive, takvima kakvi jesu. Eto na primjer, kad isti ljudi žive ovdje i kad odu negdje dalje, totalno se promijeni njihovo ponašanje. Primjer su svakako bivša premijerka, koja je, ako se sjećate, u Americi smijenila nekoliko ministara. Izgledala je svježije, rasterećenije…za sumnju u utjecaj nekog čudnog zračenja, kada se vratila, sve je bilo po starom. Isto tako predsjednik, već u avionu proziva HNS: „znate, ima vam tamo jedna mafija“. Da ne govorimo o ponašanju naših građana na privremenom radu u inozemstvu, koji dožive metamorfozu neobjašnjivih razmjera: hvale ih da su vrijedni, ne kasne na posao niti bježe prije kraja radnog vremena, ne varaju na bolovanju ni na putnim troškovima, čak štite i okoliš…sigurno su u Domovini izloženi nekom čudnom zračenju, pa im takvo ponašanje ostaje blokirano.
Čudno je kako taj strani zrak utječe na ljude. Eto predsjednika, bio u Izraelu. Posjetio on sve što je i Đapić, tako da nije pokazao ništa neobično. Ipak, ostaje za pamćenje njegovo izlaganje u Knessetu. Kao rasterećen od briga i problema domaće politike, glasno je i bez ustezanja objasnio Židovima, kako žali zbog zločina koji su se dogodili za vrijeme Drugog svjetskog rata, u kojem on nije sudjelovao, ali se ispričao u ime jednog lošeg dijela naše nacije koja je izgubila orijentaciju u svakom pogledu. Nije propustio, međutim, da poentira kako nisu svi Hrvati takvi. Eto recimo, njegov tata je bio partizan. Pa kud ćeš bolje od toga. Nisam sklon osudi ljudi zbog porijekla, ali me čudi razlika u predsjednikovom ponašanju u vrijeme vlastite predsjedničke kampanje i ovo koje je prikazao u Izraelu. Dokazao je on, kao uostalom i njegovi prethodnici, kako se za potrebe vremena u kojem žive, može biti i ustaša i partizan. Dobro, ne baš tako očito, ali dati do znanja kako svi građani mogu računati na nepristranost i jednakost u njegovim očima, ali samo ako ga izaberu. Ostaje za odgonetnuti, tko je zapravo podvojen, politika ili građani, opterećeni prošlošću ili kreditima. Mislim da svatko ima svoj odgovor, a većina bi ponudila isti.
Premijer se nije htio slikati na područjima koje je pogodilo snježno nevrijeme. Opravdao je to riječima, kako ne želi populistički skupljati poene kod građana. Nije međutim on, a pogotovo njegova PR služba, propustio naglasiti kako je za bal unajmio frak. Nije to neka ušteda, ali je zanimljivo da je isto tako naglašeno kako je Sanader naručivao po mjeri. Ostaje za odgonetnuti, je li Sanader trebao naručiti veći broj, ako se udeblja, ili on, Milanović, trebao posuditi od prijatelja rabljeni, pa da u očima građana ova gesta postane simbolom empatije premijera prema građanima u krizi. Znam da bi svaki roditelj dao litru krvi i bubreg za svoje dijete, da mu priušti ono što mu je potrebno. Pa što nam premijer nije rekao da nema, skupili bi. Nije važno treba li taj frak za jednokratnu uporabu, ili će ga obući još koji put.
Anđa i Rade. Kakav par, u nedostatku Brada. Čak ju je uspio nagovoriti da i ona kupi kuću u Istri. To je valjda ona ugrožena skupina građana, koje brani Kajin, kad vapi protiv poreza na nekretnine. Tko je skoro bio u Istri, zna o čemu se ovdje radi.
U Srbiji je zabranjen njezin film. Trebali bi shvatiti da film nije ništa osobno, već umjetnost. Ona je to tako doživjela, i gotovo. Čak se mislila uključiti u zapošljavanje mladih ljudi u Hrvatskoj, ali će na nagovor Đurđin, razminirati nekoliko hektara u ličko-senjskoj. Ponudio se Milinović da će sam fingirati mungosima, sa članovima HDZ-a, gdje se nalazi koja mina, a nije sigurno da će zbog načina potrage svi ostati živi.
Brad je primijetio kako se na Balkanu lijepo živi. Pjeva se, pije do kasno u noć…lijep način života. Baš me zanima kako je onda Anđa postala Bosanka u duši, te shvatila svu patnju naroda i narodnosti bivše Jugoslavije u nedavnom ratu. Dođi nam opet, damo ti Brijune.

Damir Bajs, čovjek koji je u mandatu prošle vlade uživao ugled najuspješnijeg ministra, ili ako ćemo baš biti fer, upravljao je resorom koji je bio donekle uspješan. Nije se gledalo konju u zube, pa se šutjelo o postavljanju sumnjivih kadrova, poslovanju sa Fimi mediom ili gomilu preplaćenih računa kojih bi se postidio i ministar financija neke manje državice. Ipak, tom Bajsu, berdi ili basu, se ne piše dobro. Nije zbog količina janjetine koje može pojesti (a izvori tvrde da može pojesti više čak i od Šukera, ali na državni račun), već zbog post-izbora u HSS-u. Čak je neki dan i don Grubišić predložio HSS-u osnivanje kluba, ali pod uvjetom da mandat ne preuzme Bajs. Čime se to Bajs zamjerio don Ivanu? Nije valjda umjetnom oplodnjom? Ili je neki veći nečastivi u igri? Nije sad važno. Bajsa spominjem i zbog rezultata stranke kojoj je htio biti na čelu, i u smislu predizbornih stranačkih aktivnosti unutar stranke između Jožinog sina, Bajsa i Hrga. Bajs je spočitnuo najvećem seljaku u Hrvata, da je bijegom iz ministarstva poljoprivrede uništio izglede HSS-a na parlamentarnim izborima. Tako su u međusobnom prepucavanju dali Hrgu dovoljnu prednost. Nije Bajs pogriješio, ali nije ni HSS. Tko je kriv? Seljaci, naravno. Oni ne razumiju, oni su neobrazovani, oni ne znaju, nisu konkurentni…
Turizam je vodio čovjek koji nije u stanju voditi gradski turistički ured, a ipak, poljoprivredu ne želi nitko. Čak i Milanović žali što taj resor nije ostao HDZ-u. Eh, kad bi tako moglo.
Prosvjed mljekara je čisti politički potez HDZ-a. Nadali su se dići branitelje, ali im komunisti nisu skinuli prava. Na sastanku HVIDR-e uskoro će biti sami Đakić i Kosorica. U nedostatku municije, posegnulo se do seljačke bune. Nije to ništa novo, seljaci uvijek imaju razloga. Ekipa koja se skupila je reprezentativna. Sve sami članovi HDZ-a, koji su (dobar dio, čast iznimkama) postali seljaci preko noći. Uz nagovor politike, postali su bogataši. Mahom su to ljudi koji se do „demokratskih promjena“ nisu bavili poljoprivredom. Kako od klošara postati milijunaš u pet godina, oni jako dobro znaju. Bilo bi dobro ispitati količinu poticaja koje su prosvjednici dobili i po kojem osnovu. Zemlju su kupovali, krivo prikazujući, uz pomoć insidera, cijenu zemlje, pa su prilikom povrata kapitalnih ulaganja još i zaradili. Nije Sanader sam krao. Da bi se zadovoljio monstrum korupcije, koji uključuje sve slojeve društva, pa i seljake, trebale su milijarde, taman koliko ih i nema.
Nitko od tih prosvjednika zapravo ne radi u štali. To su menadžeri. Neki novi seljaci. Oni stari, njih će biologija…kako se ovih dana bacaju kletve na mnoge, redom…
Jakovina je nesposobnjaković koji ne zna što ga je snašlo. Uostalom i on zna kako dići poticaj i prevariti državu. Kod nas je teško naći i u poreznoj upravi čovjeka koji nije utajio neku paricu.
Ovako, Milanoviću ostaje filozofskim dosjetkama ublažavati prosvjede i zabavljati narod. Ono o cipelama i traktorima, samo je on shvatio, a Zdravčević, samoprozvani seljački vođa je odmah udovoljio premijeru, pa se teatralno izuo na obilaznici zakrčenoj prosvjedima. Ne razumije premijer s kim ima posla. S njima se pregovara po principu zavadi, pa vladaj, nešto tutni vođama pod stol, pa ćeš imati koji mjesec mira. Tako se to radi već desetljećima, a pravi majstor je HDZ.
Država nam je sprdnja, koju bi znao voditi sposobniji gradonačelnik, ali ne onaj, sklon korupciji. Čemu toliko rasipanje, toliki ljudi u upravi, toliki iznosi…žali Bože uplate.
Balkanski princ Aleksandar. Što god kažem na ovu temu, čini mi se, biti će teško remećenje javnog reda i mira, pa ću se suzdržati.
Bilo bi dobro, javno objaviti, ne samo registar branitelja i popis iznosa i dužnika poreza, već i korisnika i iznosa poticaja u poljoprivredi. Ne selektivno, kako sada radi Vlada preko medija, pokušavajući diskreditirati pojedine prosvjednike, već sve. To nije problem, nikakav. Pa da svi skupa sjednete na dupe kad vidite s kojim parama Hrvatska podupire Todorića.

registar korisnika poljoprivrednih poticaja uredno se objavljuje od 2009. i koliko znam to je jedini registar korisnika državnih sredstava koji se objavljuje

Nogomet i reprezentacija. Uvijek vjerni. Samo što pod tim vjerni, pod tu čudesnu kapu, čovjek navijač (ne)mora progutati gorku pilulu korupcije i kriminala koja je sastavni dio nogometnog folklora. Kada bi se društvo željelo riješiti dobrog dijela mafijaša i sumnjivih tipova, dovoljno bi bilo sazvati izvanredne sjednice uprava nogometnih klubova svih razina natjecanja, u neko prikladno doba, možda dopodne. Takvi kriminalci vam uvijek imaju vremena za neke dogovore i pregovore, jer su redom oslobođeni tegobe rada. Uhititi sve koji se nađu u takvim prostorijama, i pogurati u mrak, bilo bi jeftinije i korisnije za društvo, nego li sve istrage o korupciji zajedno. Takvi su redovito u svim kombinacijama za brzu (nogometnu) lovu.
Eto Hajduka. Trinaest godina sudskog spora, nekako izvan javnosti, između menadžera i kluba. Iznos od 2,5 milijuna eura, koji se sada tumači kao 15 milijuna kuna, po Hajdukovom tečaju, a iz nekog čudnog razloga sve u zastari i pod upitnikom o zateznim kamatama…sve to garantira zapomaganje cile Dalmacije da se spasi Hajduka.
Novca nema, a bilo ga je. Sve o tome znaju Vidošević, Rožić i ekipa, ali iz nekog razloga oni nisu nikom dužni objašnjavati išta. Čovjek se zapita, tko je tu lud? Kao šlag na tortu, novinar Edo, kojeg svi znaju kao kroničara Hajduka i velikog znalca, slavodobitno zaključuje kako se sigurno neće saznati gdje je novac ispario. Zaista nam u mnogo čemu, kao narodu nema premca, a ponajprije u glupim izjavama. Kako se nikad neće saznati? Pa nije valjda da je lova završila u humanitarnoj zakladi, ili je možda kupljeno oružje koje je Vidošević koristio za naoružavanje Hrvatske, na račun Mornara i Hibića po Europi. Jadno. Nije čudno što se prije ukidanja CEFTE povukao iz Kraša, a ostao u HGK. Lakše je pametovati na članarini, nego se boriti na tržištu. Jedan od najvećih iluzionista na našem tržištu je upravo don Vidošević.
Od sinoćnje utakmice, ostade mi u pamćenju raskoš, ali ne talenta, već balkanskog mentaliteta. Od svih poteza naših igrača, jedini za respekt bijaše start Vide nad Ibrahimovićem i greška suca kod penala. Ostaje za raspravu koliko još sudaca treba angažirati na utakmici da se spriječi očigledna prijevara navijača kod krive procjene „djelitelja“ pravde. Također, ostaje za proniknuti, što to u glavama nogometnih bogova mora kliknuti, pa da se sjete uključiti pod normalno – pogledati snimku. Danas se po selima snimaju utakmice, kako onda ne dolazi u obzir koristiti blagodati tehnologije u nečem tako skupom kao što je „vrhunski“ nogomet?
Olimpski bogovi su jeli ambrosiu i pili nektar gledajući igre, a naši, nogometni, jedu govna i piju pivo cereći se navijačima i svojoj neizmjernoj moći „slučajnosti“.
Još jedan, novokomponirani hrvatski bog je naš predsjednik. On je i doktor i svećenik hrvatskog naroda. Samoprozvani „antibiotik širokog spektra“ postaje faktor bez kojeg ni jedno sranje nema mirisa. Nije toliko bitna slika i prilika, koliko njegova želja da prozirnim, njemu dopadljivim i narodu razumljivim dosjetkama (u nešto drugačijem obliku nego Mesić), animira narod kojemu je obećao nešto sasvim drugo u odnosu na ono što radi.
Možda mu je omča oko vrata vlastiti ZAMP, ali sumnjam. Tek kada budu ukinuli udruge građana u nogometu, doći će na red i udruga građana skladatelja, a to nije za očekivati tako skoro.
U međuvremenu, podaci o prekomjernom korištenju antibiotika širokog spektra u svemu i svačemu čine bolesnim naše društvo. Dokazano je da su antibiotici direktno povezani s povećanjem broja alergija i slabljenjem imuniteta. Predsjedniče, trećina djece je alergična zbog Vas, a polovina odraslih sve više osjeća tegobe od vaših premudrih poslanica i poteza. Tobožnji doktori su opasniji od onih nesposobnih.
Počinje suđenje Paravinji. Bez tijela, osuda baš nije izgledna. Ipak, možda netko u tajnosti zna što se dogodilo sa nesretnom djevojkom, pa će naći neku rupu u zakonu i ipak osuditi krivca. To zasigurno neće vratiti djevojku njenim roditeljima, koja ili je mrtva ili mrtva drogirana donosi profit mafijašima koji kao ugledni građani društva financiraju predsjedničke i ine kampanje.