Sjedim u rikši i probijam se kroz subotnje jutro na ulicama mumbaijskog predgrađa. Iako je monsun službeno stigao, vrijeme je prekrasno i kao stvoreno za moje godišnje hodočašće u ured za strance i produženje vize. Regionalni Ured za Registraciju Stranaca nalazi se, naravno,
u centru grada. To znači – spakirati dokumente, pinklec na rame, kišobran u ruke i
30 km prema jugu. Ako krenem dovoljno rano, stići ću za nekih sat vremena. U povratku ću sigurno zapeti u prometu i trebat će mi dvostruko vremena za natrag.
Dan je izgubljen.
Osim ako... Mumbai ima vrlo učinkovit lokalni vlak koji povezuje dijelove grada od kraja do kraja. Karta košta
80 rupija, u odnosu na dobrih 800 koliko ću platiti taksi. Kiša ne pada i zapravo mi ponestaje izgovora da ne idem vlakom. Ostaje samo čisti
kukavičluk. Mumbai lokalni vlakovi su metafora grada: protiv svake logike i razuma, uz mnoštvo ljudi – ipak funkcioniraju. Lokalni vlakovi prevoze dnevno
preko sedam milijuna ljudi koji iz predgrađa idu na posao u centar na duljini željezničke linije od preko stotinu kilometara. Ovi vlakovi imaju rekordnu gužvu. Kapacitet je 1700 ljudi po vagonu – no tijekom prometnih sati,
Mumbai lokalac nosi preko 4500 ljudi . Kažu - to je
16 ljudi po kvadratnom metru vagonskog prostora. Ne želim znati kako.
Glavom mi prolijeće slika koju mi je prijatelj onomad davno poslao prije odlaska na praksu u Colombo – pretrpani vlak gdje su ljudi visili postrance na vratima i sjedili na krovu.
- To ti uopće nije tamo gdje ja idem - fino sam mu odbrusila. To je bila slika lokalnog vlaka u Mumbaiju.
To je upravo tamo gdje sam sada.
Ali opet. Ljudi se u ovom gradu koriste vlakovima na dnevnoj bazi. Zašto bih ja išta bila bolja od njih? Uostalom, nije da su prometni sati radnog dana. Subota je. Vrijeme je lijepo. I fino mogu na spori vlak. Više nije pitanje novca i vremena, već
principa. Najgore je kada sam sebi kreneš dokazivati da možeš.
Proguglala sam gradske linije i stanice i zadnja uputstva: -
Turistima se savjetuje da izbjegavaju lokalne vlakove -aha, aha pa nisam ja turist, treća godina teče, mogu ja to, što bude da bude. Sjećam se prošli put kad smo se dečko i ja okuražili na vlak: došli smo na platformu i kad je brzi vlak stigao, ja sam samo napravila
tri koraka natrag i izjavila da to ipak nije za mene. Ljudi su visili na vratima i čim je vlak usporio, masa je navrla usprkos onima koji su grčevito pokušali izaći. Odustali smo i pokunjeno otišli na platformu sporog vlaka. Spori vlakovi obično imaju manje gužve – međutim, kad je vlak došao na platformu nije baš izgledalo kao da je manje ljudi. Dečko me gurnuo prema
vagonu za žene i ja, nakon što sam vidjela koja je masa muškaraca ušla u njegov vagon, zaključih da to i nije tako loša ideja. Tko šljivi emancipaciju. Uostalom, drugačije su ove okolnosti – na vlakovima se svašta događa. Žene drpaju, kradu im nakit, otimaju - pusti ti to. Dobro je meni među nježnijim spolom. Popela sam se i prilijepila uz jednu štangu.
Znoj je tekao u potocima. Internetska stranica kaže da je plan bio uvesti klimatizirane vlakove u Mumbaiji. Plan nije uspio jer bi klima zahtijevala zatvorena vrata, što jednostavno nije moguće u prenapučenim vagonima. Umjesto klime, svaki vagon ima
ventilatore.
Prva stanica, druga stanica. Iziritirani glas iza mene:
- Silaziš li? Ne silaziš, onda se makni. Joj. Kao da ja znam gdje ja silazim. Uglavnom - nije da nisam prije bila u vlaku.
Al' ovaj put idem sama. Mogu ja to.
Vozač rikše me ostavio točno ispred reda za karte. Dala sam mu 10 rupija više. Čisto za moju dobru karmu. Stala sam u red. Kupujem prvi razred, ne briga me. Dovoljan je jedan izazov po danu. Piše:
"Putnici prve klase ne trebaju čekati red". Ja svejedno čekam, neugodno mi je da se trpam preko reda. Skužila me mala prosjakinja.
- Evo je, stiže, bijela, ima para, sigurno će dati. Ali u mene srce tvrdo, nakon tri godine prosjačkog terora. Zakleh se da ću kupnju karte smatrati uspješnom jedino ako mala ne uspije iskamčiti pare od mene. Iskusno sam uzela samo jednu novčanicu iz novčanika, zatvorila torbu i stegnula ju pod rukom. Ajd' sad probaj.
- Viktorija Centralna Stanica. Jedan smjer. Prvi razred - rekoh ja. Sve znam. Gledam malu krajičkom lijevog oka. Dajem 100 rupija, izvraća mi 20. Mala već diže ruku, al' ja sam brža, grabim kartu i kusur, okrećem se na peti, izbjegavam drugog prosjaka s jednom nogom i pravac most prema platformama. Svaka čast, dobro sam to napravila. Sad samo koja platforma? Je li problem napisati koji vlak gdje ide? Nema natpisa, nema smjernica. Srećom, sjećam se gdje smo se vrzmali prošli put. Silazim dolje s čvrstom namjerom da ću se popeti u vlak.
Aha, evo ga piše – brzi vlak. Au pa ne valja brzi, brzi je natrpan. Ipak da pitam. Hitrim pogledom identificiram momka i dvije djevojke koji su čavrljali na engleskom:
- Je li ovo ide na Centralnu stanicu? - Da, ide. - A je li brzi? - Brzi je. Ne valja - mislim ja.
- A je li natrpan? - Danas je subota. Evo djevojke će ti pomoći da uđeš u ženski vagon. I tu mi padne cijeli gard i prilijepim se uz dvije srednjoškolke.
Prokleti turist, to je to - nikad neću biti ništa više u ovom gradu.
Gledam jednog mladića kako
preskače tračnice. Zalijeće se među paltforme i našao je prečicu do našeg kolosijeka. Samozadovoljno je skočio na rub i pljunuo ustranu. Koji si ti frajer... Idiote! Preskakanje tračnica je najčešći razlog smrti na mumbaijskim željeznicama. Jos jedan rekord - Mumbai ima
najsmrtonosniju željeznicu na svijetu. Navodno je 2008. godine 17 ljudi tjedno pogibalo na tračnicama (2008., tješim se ja, bilo je ono kad je bio teroristički napad na Centralnoj pa kontam da je to pokvarilo prosjek). Sljedeći razlog smrtnosti je ispadanje (ili izgurivanje) putnika iz vagona, a potom oni koji su nastradali od električnih stupova dok su visili iz vagona ili dok su sjedili na krovu. Napokon je željeznica
zabranila sjedenje na krovu.
Nervira me što je u Mumbaiju ljudski život tako jeftin.
Stiže moj brzi vlak. Ispalo je da je danas četvrta subota u mjesecu i da su državne institucije zatvorene i da stvarno nije gužva.
Sad sam se jos gluplje osjećala. I cure i ja smo ušle, sasvim smireno i komotno. Brzo sam tutnula slušalice mobitela u uho, kad sam vidjela da su moje cure vodičice napravile isto. Kao, uklapam se. Balašević je zapjevao:
- Ja nisam luzer, ma naprotiv...
Tekst: Katarina Karalić - Katty
Pročitajte i ostale Kattyne priče iz Indije i Šri Lanke...
Skitam i pišem: Indija, Šri Lanka
Katarina Karalić je diplomirani psiholog sa Sveučilišta u Zagrebu. U studentskim danima proputovala je veći dio Europe kroz
AIESEC radionice i treninge. Nakon diplome, godinu i pol dana radila je u Colombu,
Šri Lanka, u firmi dizajnerskog nakita kao osoba odgovorna za ljudske resurse. Zadnje tri godine živi sa suprugom
Abhishekom u
Mumbaiju i radi kao trening menadžer za
Procter&Gamble India.
Katarinine kolumne o Šri Lanci s portala Osijek031.com su objavljene u izdanju šrilankanskog konzulata u Zagrebu, 2009.
Žensko
Nebitno
)