[18.04.2013.] Na e-mail redakcije
portala Osijek031.com smo zaprimili demanti
Nedeljka Bosanca, kojeg prenosimo u cijelosti i u izvornom obliku:
Pročitah tekst i razabrah da se g. Pecnik zadržao na meni svojim pisanjima uporabljujući grube riječi i tumačeći me drugima. Znate, tko o drugom loše zbori sam o sebi govori. Ali riječi:"Ujedno, to govori o i "glasovitom" Vrkićevom "koalicijskom potencijalu", širini političkog kameleonstva, ali istodobno i o prostačkoj besramnosti likova poput dr. Bosanca koji lako i brzo zaboravljaju sve dojučerašnje riječi i trube nam o svom novootkrivenom "domovinskom patriotizmu", nasušnoj potrebi za političkom korektnošću, a iznad svega o potrebi pretvaranja vlastite neprincipijelnosti u političku vjerodostojnost. Dalo bi se tu još štošta reći, ali zadržimo se na konstataciji dobrog, starog Oscara Wildea: "Patriotizam i njemu slične banalnosti uvijek su i to bez izuzetka vrline pokvarenjaka". Red demagogije, potom red (ne)čudorednog domoljublja uvijek su ispod razine elementarne pameti i stida, a u vrijeme izbora (ali i općenito) o tomu malo tko vodi računa".
Znate u životu sam susretao likove tipa g. Pecnika koji su neki od njih naginjali glavu na desno rame, a drugi na lijevo rame ali su uvijek širom otvorenih usta i zmijskim jezikom palacali i blato po drugima bacali. Neću odgovoriti istom mjerom g. Pecniku. Ne zato što ne mogu. Već poradi toga što u njegovom pisanju ne nalazim sebe, usprkos toga što on (ne)vidi mene. Želim mu samo poslati poruku. Na tomu skupu su bili g. Marijanović, g. Rem, g. Cuić, g. Kuzmič i moja malenkost. Pecnik izabire mene kao središnju osobnost te istu tumači u njemu prepoznatljivom stiliu. No, želim podsjetiti g. Pecnika da je pored mene dominirao g. P.Kuzmič, njegov dekan, za kojega nije napisao niti slovo zbog njegove podrške našem(!) zajedničkom prijatelju g. Vrkiću. Moram pitati g. Kuzmiča razlog(?) jer s g. Pecnikom i njegovim pisanjima ne želim tratiti ovaj lijepi sunčani dan. Što se tiče moje uloge u HDSSB-u moram istaknuti g. Pecniku da nisam član Stranke ali mi imponira kada me medijski predstavljaju kao njezinog(!) "visokog dužnbosnika". To što sam tu Stranku napustio iz privatnih razloga tomu čovjeku tiipa i lika g. Pecnika ne želim objašnjavati. Objede na moj račun ostavljam njemu kada jednoga lijepoga osječkog dana "izroni glavu iz mutne mentalne vode" i posve uoči stvarnost u kojoj on sebe nadaje kao jedinoga. Slušajte g. Pecnik želim Vam brz oporavak i svako dobro!
Uz uvažavanje!
[17.04.2013.] Licitiranja (pred)izbornim obećanjima i ponudama zasula su javnost sa svih strana; političke stranke i njihovi kandidati bjesomučno se takmiče u nabrajanju što sve namjeravaju (u)činiti kako bi nas, što je moguće brže i bolje usrećili i omogućili nam novo obilje i lagodan život. Čak se i na dan izborne šutnje (glasovanje za EU-parlament) priređuju književne matineje, u ovom slučaju, formalno posvećene liku i književnom djelu
Ivice Vrkića, a u stvari više kao izravna potpora njegovoj kandidaturi za gradonačelnika Osijeka. Ne bi tu bilo ništa tako strašno, jer takve se nepodopštine (u vrijeme izborne šutnje) u nas podrazumijevaju kao normalna stvar, da glavnu riječ lauda na Vrkićevu predstavljanju nije izgovorio
Nedjeljko Bosanac, profesor na Pravnom fakultetu u Osijeku, ali za ovu priču daleko važnije: donedavni ekonomski glasnogovornik
HDSSB-a, tj. čovjek iz najbliže Bubalove svite.
Ujedno, to govori o i "glasovitom" Vrkićevom "koalicijskom potencijalu", širini političkog kameleonstva, ali istodobno i o prostačkoj
besramnosti likova poput dr. Bosanca koji lako i brzo zaboravljaju sve dojučerašnje riječi i trube nam o svom novootkrivenom "domovinskom patriotizmu", nasušnoj potrebi za političkom korektnošću, a iznad svega o potrebi pretvaranja vlastite neprincipijelnosti u političku vjerodostojnost. Dalo bi se tu još štošta reći, ali zadržimo se na konstataciji dobrog, starog Oscara Wildea: "
Patriotizam i njemu slične banalnosti uvijek su i to bez izuzetka vrline pokvarenjaka". Red demagogije, potom red (ne)čudorednog domoljublja uvijek su ispod razine elementarne pameti i stida, a u vrijeme izbora (ali i općenito) o tomu malo tko vodi računa.
Dakle, nije nikakva tajna kako nas političari u pravilu i bez imalo skrupula
lažu, a što se izbori približavaju količina se bezočnih laži uvećava i umnožava brzinom svijetlosti. Što ih pri tomu tegobna stvarnost, praktički na svakom koraku doslovno demantira, a ujedno i moralno diskreditira, kao da nikoga posebno ne brine. Ni javnost, ni građane, a najmanje političare. Birači uvijek iznova
nasjedaju starim političkim "štosovima" i kao da mazohistički uživaju u tomu da budu prevareni. Iako je Bubalo prije četiri godine obećao da će zaposliti četiri tisuće ljudi (a što naravno nije učinio), uhljebio je samo svoje stranačke prilježnike i pobočnike. Ali, tko se još uopće sjeća tih obećanja?
Prema anketama (rejtinga stranaka i kandidata)
Bubalo evidentno gubi potporu birača, ali usprkos svemu još uvijek ima znatnu prednost pred ostalim kandidatima. Kako protumačiti ovaj fenomen? Zašto je "čovjek bez ikakvih svojstava" (da se poslužim Musilovim riječima) koji poslušno izvršava sve
Glavaševe zapovijedi još uvijek popularan, iako je Osijek za njegove vladavine dostigao najveću stopu
nezaposlenosti, odnosno evidentno propada, bez ikakvih izgleda za skorioporavak? Usprkos bezbrojnim korupcijskim aferama i politikantskim gafovima, više nego očitom nepotizmu i klijentelizmu, HDSSB je još uvijek najjača politička stranka u gradu i županiji. Dio odgovora na postavljeno pitanje krije se svakako i u dubokoj političkoj
korumpiranosti najvećeg dijela aktualne osiječke oporbe.
Podsjetimo se (iako me "dobronamjerni" stalno opominju kako je u vrijeme ovih izbora jedino bitno srušiti Bubala i strogo respektirati tzv. "političku korektnost" , tj. ne "čačkati" po političkim i moralnim nedosljednostima Bubalovih oponenata): sve stranke, od HDZ-a, SDP-a, do HSP-a HSLS-a i HNS-a, participirale su sa Glavašem u lokalnoj vlasti. Doslovno svi, izuzev laburista. A danas, kada Vrkić i
Đapić otkrivaju toplu vodu i tvrde (ono što sam petnaestak godina prije njih javno govorio) kako Osijek u svemu zaostaje i više ne može ostati
taocem zločinačke politike jednoga čovjeka, odnosno pogubne politike njegova HDSSB-a, bezočno zaboravljaju da su i sami aktivno participirali u obnašanju vlasti kao vrijedni politički i poslovni suradnici zla kojeg danas tako prilježno prozivaju. Iznenadna Đapićeva i Vrkićeva kritičnost prema Glavašu i HDSSB-u, bolje rečeno prema koruptivno-kriminalnom sustavu kojeg su i sami servisirali, pokazuje svekoliku bijedu naše aktualne političke scene i ponude. A i samih protagonista.
Đapić sada traži od DORH-a da se istraži
privatizacijska pljačka Osijeka početkom 90-ih godina i pri tomu "hrabro" proziva Ali-Babu i četrdeset razbojnika, aludirajući jasno na Glavaša i njegove suradnike. Ali zašto to nije tražio u vrijeme kada je uz pomoć Glavaša obnašao dužnost gradonačelnika, jer sve što zna danas znao je i tada. Ali je šutio. A, kada mu se prigovori (kao što sam to nedavno učinio u jednoj TV emisiji) da je svojim licemjerjem i prevrtljivošću i sam suodgovoran za postojeće shizofreno stanje u gradu, Đapić, bez stida i pameti, izokreće priču prigovarajući mi kako takvim pričama zapravo radim u korist Glavaša, jer ga time stavljam u fokus izborne trke, što samo ide u prilog Bubalu i HDSSB-u. Takav Đapićev stav je zapravo najgora vrsta licemjernog relativiziranja istine i krajnja
zlouporaba i izvrtanje činjenica te ujedno zorno ilustrira pogubno stanje duha koje već godinama sablasno k(r)uži ovim (ne)pokorenim gradom.
Vrkić se, s druge strane, kada ga se dovodi u vezu s Glavašem s kojim je politički i poslovno participirao, pravi bedast i naivan, tvrdeći kako kao direktor "Glasa Slavonije" nije zapravo imao nikakve veze s tim čovjekom; ali kako je to moguće, kada ga je upravo Glavaš doveo na
čelnu funkciju osječkog dnevnika. Svima je uostalom dobro znano da je "Glas Slavonije“ bio i ostao Glavašev politički bilten, u kojem su svi zaposlenici
morali, skoro bez pogovora, izvršavati njegove zamisli. Pa tako i Vrkić. Kako onda, na koncu i zašto, danas vjerovati u
vjerodostojnost jednog Đapića ili Vrkića (i njima sličnim) kada nas zasipaju novim obećanjima, kada bezočno iz vlastite biografije izostavljaju sve kompromitirajuće činjenice i (o)lako, nepodnošljivom lakoćom ignorancije relativiziraju svoje političko ponašanje i djelovanje.
Beskrupulozno i bezobrazno pretvaranje vlastite neprincipijelnosti u program tzv. političke vjerodostojnosti nije ništa drugo do politička prostitucija u cilju stvaranja poželjnog "koalicijskog potencijala". To što Bubalo nesuvislo govori o uspjesima vlastite politike, nepostojećim projektima i sl., nikoga posebno ne čudi, jer dovoljno je okrenuti se oko sebe i vidjeti u kakvoj se bijedi nalazimo. A za nju su upravo Bubalo i HDSSB najodgovorniji.
Ali, kada Đapić, nostalgičan za vremenima svog gradonačelnikovanja traži "nastavak prekinutog", on nas zapravo zasipa novom megalomanijom. Obećava izgradnju nekakvog
Techpolisa, Aviopolisa, nekakve logističke baze (ma šta to značilo), otvaranje novih
19.000 radnih mjesta, a kada tomu još doda
Aquapolis, tada ćemo u Osijeku imati pravi Disneyland. Uz to idu i Đapićeva obećanja o
besplatnim vozačkim ispitima, tako da mislim (tj. nadam se) da svaki razuman čovjek može zaključiti kako se radi o pukom opsjenarstvu i čistom političkom spinu za predizborne potrebe. Zar nas Matkovićeva Nova osječka priča (bajka) ničem nije naučila?
Vrkić je obećanjima nešto suzdržaniji; obećava
besplatne vrtiće, ali i njega zna ponijeti, pa za rješenje prometnih čepova planira
izgradnju kojekakvih tunela ispod centra grada. Zahvat dostojan faraonskih ambicija, posebice u vrijeme sveopće besparice. Istodobno naglašava svoju bliskost s vladajućom koalicijom i posebno računa na pomoć aktualnog
ministra Vrdoljaka (dojučerašnjeg vjernog Bubalovog partnera u gradskoj vlasti), koji bi navodno za sve Vrkićeve projekte trebao odriješiti (našu) kesu. Samo kako da nam Vrdoljak pomogne, kako da nam Vlada pomogne, kada, kako vidimo, ne mogu pomoći ni samima sebi? I Vrkić i Đapić napominju kako su u kontaktu sa
investitorima koji samo čekaju da ulože novac, ali kako to ide s javnim i privatnim investicijama u našoj državi, mislim da je svima posvema razvidno. Nikako. Ali, ova priča ima zadaću posvjedočiti i dokazati širinu i snagu Vrkićeva "koalicijskog potencijala", a u stvarnosti se radi o trulom kompromiserstvu bez presedana u našoj novijoj političkoj praksi.
Da nije tragično sve ovo o čemu pišem, bilo bi komično; prava lakrdija u kojoj kao
kandidat laburista za gradonačelnika na takav način, jednostavno ne želim sudjelovati. Vrijeme je preozbiljno da bi se davala takva nesuvisla obećanja, jer nigdje ničega nikada nije bilo niti će biti besplatnog; na koncu sve to "besplatno" moraju
platiti sami građani. Gradu i građanima može se pomoći, ali ne silnim obećanjima i primitivnim politikanstvom, već kako je to svojedobno pokazao i dokazao veliki čehoslovački predsjednik Masaryk
"samo sitnim, svakodnevnim, upornim i poštenim radom na poboljšanju života građana i društva". Bez velikih obećanja, relativno siromašnu Čehoslovačku Masaryk je između dva svjetska rata pretvorio u "radionicu Europe"; zemlju pristojnog životnog standarda, gdje su i ljudi iz naših krajeva išli u potrazi za boljim životom. Dakle, moguće je poboljšati situaciju i u nas, samo za to treba
odgovornosti i znanja, ali prije svega odgovornosti i poštenja. A na Đapićevim i Vrkićevim političkim tezgama toga nema previše.
Svi ozbiljni ekonomisti predviđaju da u narednih četiri do pet godina
gospodarska kriza u nas neće biti svladana, stoga svekoliko znanje i financijska sredstva treba uložiti u, istina skromni, ali poticajni razvoj; prije svega otvarati što je moguće više radnih mjesta, a time i perspektivu za građane, posebice
mladu populaciju. Kroz sustav osmišljene socijalne politike treba pokazati socijalnu osjetiljivost i solidarnost s najugroženijim građanima. To je danas jedini mogući put; odnosno kako bi rekao naš glasoviti teolog Šagi-Bunić: "
Drugog puta nema.". Tko obećava brda i doline jednostavno svjesno obmanjuje javnost.
Svi pričaju o socijalnoj osjetljivosti, žele pomoći siromašnima i neuposlenima, ali nitko ni da riječi zucne o
socijalnoj pravednosti; nitko da se priupita što to treba (u)činiti na smanjivanju galopirajuće bijede oko nas. Reafirmacija socijalne pravednosti primarna je zadaća aktualne politike. Stoga, nije dovoljno promijeniti samo vlast, o čemu se danas jedino intenzivno razmišlja u tzv. oporbenim redovima, jer ukoliko se ne promijeni i
politička paradigma, tj. kvaliteta vlasti, tada se ništa bitno neće dogoditi ni promijeniti. Eventualno će se promijeniti samo čelni ljudi i stranke, koji neće unijeti nikakve nove sadržaje. Ako o tomu ne budemo vodili računa, onda će i nakon ovih izbora sve ostati po starom, a to je upravo ono na što mi laburisti stalno upozoravamo i što mislimo da je suština ovih izbora.
Tekst: Jaroslav Pecnik
Foto: Goran Flauder/Foto-arhiv 031
[Sponzorirani članak]
Nebitno
Muško
Žensko
