U potrazi za zanimljivim sugrađanima pokucali smo na vrata stana/ateljea u Strossmayerovoj ulici gdje živi
Tihomir Fischer, profesor crtanja i slikanja u Školi za dizajn i primijenjene umjetnosti u Osijeku, ali i čovjek koji ima veoma zanimljiv hobi: osmislio je i izradio kišobrane i druge suvenire s
osječkim motivima. To je bio dovoljan razlog da malo popričamo s njim...
Iako profesor Fischer nije rođen u Osijeku već u
Slavonskom Brodu, vezan je za Osijek preko djeda i bake koji su se preselili u Osijek i on je redovno, svako ljeto, dolazio ovamo. Osijek mu je prirastao srcu i emocionalno je vezan za njega, tako da se Gradu na Dravi uvijek vraćao. 1989. preselio se u
Varaždin gdje je predavao grafički dizajn, da bi se vratio u Osijek 2009.
Na pitanje odakle mu ideja krene s izradom slika i kišobrana s motivima grada, prof. Fischer odgovara da je ideja vezana uz poznati varaždinski
Špancirfest.
- U Varaždinu sam napravio dosta dobru priču s varaždinskim slikama i varaždinskim kišobranima. Ideja je bila stvoriti drugačiju vizuru grada, Varaždin je bio dosta dugo u jednom sivilu vrlo sličnom kao što je i Osijek danas. Počeo sam sa slikama i 2002. napravio izložbu "Varaždinskih slika" u Varaždinu. Bio sam na poslijediplomskom studiju komunikologije u turizmu u Zadru na Filozofskom fakultetu i odlučio napraviti proizvod za proširenje turističke ponude Varaždina. Kad sam počeo raditi te slike nisam znao koju funkciju bi one mogle imati i što bih s tim trebao napraviti. Tehnologija je tada omogućila print na platnu, nabavili smo Canonov printer i tako je priča krenula. Varaždin ima dugu svilarsku i kišobranarsku tradiciju, postoje ljudi koji rade kišobrane, a pojavila se i tehnologija koja omogućuje štampanje na čemu god hoćete. Sublimacijski tisak je dosta skup jer ide preko folija s bojom, to je jedino bilo moguće da bi kišobran imao funkciju kišobrana, znači da se boja ne ispire. Zbog toga je taj kišobran skup, ali se pokazao iznimno dobrim. To je bio uspješan proizvod prvenstveno jer Varaždin ima Špancirfest na kome se to moglo promovirati i prodati. Na Špancirfestu sam znao prodati dosta ovakvih slika i poprilično kišobrana - zamislite, ljetno vrijeme, a vi prodajete kišobrane! Sve živo na čemu je pisalo Varaždin, sve je išlo. Mislim da sam dao obol tome da je Varaždin danas to što je, s tim slikama, kišobranima i drugim proizvodima.
Profesor kaže da je svojim proizvodima pokušao proširiti turističku ponudu Varaždina, a zatim je isto pokušao napraviti i u Osijeku.
- Nijedan grad osim Dubrovnika i Zagreba nema karakterističan proizvod kojeg ljudi vole nositi, nešto što je korisno i uspomena iz tog grada. Osijeku fali jedan takav festival poput Špancirfesta gdje bi veću količinu ljudi držali stalno na istom mjestu. Mi imamo to Osječko ljeto, ali to je toliko raštrkano da vi ne možete ljude okupiti na jednom mjestu. Obilazeći te naše sajmove, vidio sam da mi nemamo osječke suvenire, nemamo slavonske suvenire. Svi izlažu med, pekmez, bakine kolače, ovo ono, ali nemate neku stvar koju biste ponijeli kao turist. Turistički proizvod nema potrebu samo poslati poruku u svijet, nego i ljudima koji žive u gradu treba promijeniti vizuru vlastitog grada. Kad stavite cvijeće na prozor, onda i najstarija kuća izgleda ljepše.
- Taj nekakav izvanjski utisak je kod turista strahovito važan. Ako vi dođete u neki grad gdje s fasada pada žbuka, pročelja nisu obnovljena, a ljudi nisu veseli, ne ponesete lijepe dojmove i teško da ćete se vratiti u taj grad. Ali ako vidite grad šaren, ljude vesele kako nose nekakve šarene kišobrane ili imaju lude i šašave slike po kućama ili poslovnim prostorima, to ostavlja potpuno drugačiji utisak o tom gradu i to je ono što sam ja htio napraviti tu u Osijeku jer je grad potonuo. Ratom poharan Osijek je ponio sa sobom sivilo iz rata i umjesto da ga odbaci, skine crninu i krene naprijed u novi život, on se odao tom nekakvom plaču nad samim sobom, nekakvoj kuknjavi "jadni mi" što je teško promijeniti. Ono je više u našem mentalnom sklopu, nego što je uistinu tako i vjerujem da se u dušama ljudi može probuditi ta neka ptica dobre volje pa neka svatko nešto napravi da nam u gradu bude bolje. Umjetnik ima zadaću, ako može i vidi prostora za djelovanje promijeniti svoji radom, da je dužan i obavezan svojim poslom i smislom postojanja napraviti nešto za mjesto u kome živi i za ljude s kojima živi. Izradio sam kišobrane s četiri slike koje prikazuju osječku konkatedralu noću, Bastion, zgradu Prve hrvatske štedionice i Gradsku kuću na Trgu Ante Starčevića. Ti bi kišobrani mogli znatno proširiti turističku ponudu Osijeka.
Mađutim, dok je u Varaždinu osmislio i izradio suvenire koji su vrlo brzo postali službeni gradski suveniri, u Osijeku stvar nije tekla tako glatko.
- Kad sam se vratio i počeo raditi u Školi za primijenjenu umjetnost (moram se zahvaliti upravi škole i kolegama koji su mi dali podršku u ovome što radim), pokušao sam taj proizvod, taj varaždinski kišobran, pretvoriti u osječki kišobran, ali imam osjećaj da to ovdje ne funkcinora jer nije u nečijem interesu. Imam osjećaj da ako netko ne stoji iza vas, ako nemate neki [i]background, struka se ne može probiti. Prvi put sam 2009. godine ponudio suradnju gradu; pročelnik ureda za turizam mi je rekao neka mu pošaljem sve što imam jer on skuplja te informacije i radi na
imidžu grada. Ja sam rekao: - Čovječe, to je autorski rad, nema teorije da vam ja to pošaljem - i na tome je sve ostalo. Prije nekoliko mjeseci sam ih ponovno obavijestio i rekao da su slike i suveniri s motivima Osijeka gotovi i da bih rado napravio prezentaciju i izložbu u gradskoj
galeriji Waldinger i opet ništa od toga. U veljači ove godine pozvao sam ravnatelja Muzeja Slavonije
Grgura Marka Ivankovića da vidi te slike, njemu su se dopale i on je prihvatio da bude autor izložbe, da se ona održi u Waldingeru i da će on o tome razgovarati s gradom. Ja sam i njemu i gradskoj upravi poslao više e-mailova s fotkama gdje sam ih molio za vrijeme i prostor da to prezentiramo ljudima, da bih u konačnici dobio termin koncem sedmog, početkom osmog mjeseca na čemu sam im se zahvalio, prvenstveno jer sam ja tada išao na godišnji a drugo, u Osijeku tada nema nikoga. Sredinom listopada poslao sam
gospođi Hedl u Gradsko poglavarstvo slike kišobrana, motive od kojih su kišobrani napravljeni i nekoliko malih drvenih pločica s sličicama Osijeka i zamolbom da dobijem novi termin da to prezentiram građanima Osijeka. Do danas nemam nikakvu povratnu informaciju. -[/i]
- Gradu je ponuđeno da ne mora ništa ulagati, dobit će gotovu provjereni proizvod, treba samo dati prostor da se to pokaže. Ja sam čak voljan sam sponzorirati izložbu i kataloge, ne tražim i nisam tražio od nikoga jednu jedinu kunu, već da grad vidi svoje kišobrane, svoje slike i to je smisao cijele priče. Hoće li netko netko naći komercijalnog interesa u tome, to me uopće ne zanima. Volio bih dovršiti taj proces započet prije tri i pol godine. Sve radim sam, slikam, skeniram, printam, radim računalnu pripremu za sve proizvode pa i za kišobrane, pilim i obrađujem drvene pločice, lakiram i sl. To je "one man show" izgleda da to nije moderno danas i ovdje.
Na pitanje ima li proizvodni pogon koji te kišobrane može izraditi te je li razmišljao o mogućnosti da se ti proizvodi stave na tržište, profesor Fischer odgovara:
- Postoji tvrtka koji će odštampati onoliko kišobrana koliko bude trebalo. Tiskanje i konfekcioniranje kišobrana je dosta skupo. Na koncu konca, ako sam ja mogao ulagati novce od plaće koju zaradim, zašto Grad ne bi uložio pa neka kišobran košta koliko košta? Grad ne plaća porez, oni bi ga mogli proizvesti za znatno manju cijenu. Ja bih htio barem pokriti one troškove koje sam i sam imao. Ne vjerujem da će tvrtka koja to štampa ići ispod svoje cijene. Znam da je to cijeli jedan proces, cijela tehnologija koju je ta firma usvojila i ne znam radi li to netko drugi osim te tvrtke i varaždisnkog VIS-a. Uostalom, ti kao grad ili županija ne moraš zaraditi na tom kišobranu, omogući građanima da grad ima svoj suvenir. Ja mogu prodati gradu autorska prava, ali i to treba platiti. Dakle, postoji tvrtka koja to radi pa ako govorimo o nekim većim količinama, recimo ako se naruči 1000 komada, onda postoji i prostor za nižu cijenu kišobrana. -
Osim kišobrana, tu je i cijela paleta drugih proizvoda...
- Imam proizvode koji su gotovi. Imam tih pločica s motivima Osijeka k'o u priči, izlagao sam ih na Sajmu antikviteta da vidim da li to ide i vidio sam da ide. Ljudi to kupuju, žele to imati, pogotovo ove male magnete za frižider, to je medeno, to svatko hoće imati. Imam i neke veće pločice i slike otisnute na platno, koje mogu ići na zid. No, Sajam antikviteta nije mjesto za ovakve proizvode, ti suveniri imaju svoje mjesto, ali negdje drugdje, ne na tržnici.
Na pitanje kakvi su mu planovi za budućnost sad kada je izgleda
zapelo s Gradom Osijekom, prof. Fischer odgovara da će početi raditi za neke druge slavonske gradove. Već je imao neke razgovore s gradom
Vukovarom, što je u startu propalo radi pomanjkanja interesa ključnih ljudi, a trenutno je u pregovorima da radi ovakve kišobrane za
Vinkovce pa će se vidjeti što će od svega biti. Inače, prof. Fischer je zaštitio autorsko pravo na ovakve kišobrane, a svaki kišobran nosit će njegov
diskretan potpis.
A da su njegovi varaždinski kišobrani dospjeli i u daleke krajeve svijeta, potvrđuje sljedeća anegdota koju nam je ispričao za kraj:
- Jedan prijatelj koji plovi po svijetu javio mi se s broda i veli: - Prije dva dana smo bili u nekom japanskom gradu i krenuli smo u shopping nas 4-5 s broda i počinje kiša. I u svom onom sivilu, plavilu i crnilu kišobrana, odjedanput se digne neki sladoled. Gledam i ne mogu vjerovati, varaždinski kišobran u pol' Japana!
A nama ostaje nada da Grad Osijek neće propustiti ovakvu priliku da izradi koristan i autentičan gradski suvenir koji mu je
nadohvat ruke...
Tekst: M.M./Osijek031.com
Foto: Tihomir Fischer
Nebitno
Žensko
Muško
