Čak i ako ovotjedni
Globus okreće
"pilu naopako", priča o paktu "nepomirljivih neprijatelja"
Glavaša i Karamarka odnosno
HDSSB-a i HDZ-a zapravo "drži vodu". Iako je puno toga u hrvatskom političkom zvjerinjaku
nelogično, taj pakt je ipak logičan. Višestruko i obostrano.
Nastavi li ovim putem (a za bilo koji drugi već je prekasno) vladajuća
Kukuriku koalicija past će kao
trula kruška i na izborima pobijediti samu sebe, baš kao što se na onim prošlima sam dotukao
Kosoričin HDZ. Budući da stranke koje su u međuvremenu zabljesnule nisu ni dovoljno zrele ni osobito snažne (Hrvatski laburisti) niti o njihovoj snazi izvan anketa išta znamo (
OraH, Nacionalni forum), neke druge političke snage, osim pakta HDZ-HDSSB, koja bi na idućim parlamentarnim izborima osvojila stabilnu većinu –
zasad nema.
HDZ mora pošto-poto
dobiti izbore jer bi dva mandata u oporbi bila pogubna po tu stranku. Karamarko je na njezino čelo došao kao
obnovitelj i ujedinitelj, a malo mu fali da postane stečajni upravitelj. Dok on uporno izbjegava sabornicu, stranka mu luta po oporbenim bespućima i osim ideoloških papazjanija poput ideje za zabranom crvene petokrake ništa naročito konkretnog zasad ne nudi. Osim ako pod konkretnim i ozbiljnim ne računamo projekt gradnje tunela do
jadranskih otoka! Karamarko može postati uvjerljiv izvan svoje stranačke središnjice tek ako dobije izbore i mandat za sastavljanje vlade jer golemo, ali frustrirano desno biračko tijelo već opasno kipi.
HDZ je već sklopio partnerstva s nekim tobože jakim strankama. U HSS-u se, recimo, hvale velikim članstvom i još uvijek dubokom
ukorijenjenošću u hrvatskom selu. No, za značajniji izborni rezultat treba imati više od velikog članstva, a oslanjati se na umiruće hrvatsko selo više i nije neki politički adut. Ima HDZ u svojoj orbiti i Tomašićkin
HSP dr. Ante Starčević, no i ta stranka još je jedna u nizu onih koje traju dok radikalna retorika njihovih lidera ne počne ići na
živce svima. Političke stranke u Hrvatskoj, sve odreda, zapravo, nikada nisu bile slabije nego sada. Za svaku su idući izbori lutrija za koju uopće ne znaju hoće li nakon nje rasti ili pasti.
HDSSB također mora pošto-poto odgoditi pad. Lanjski lokalni izbori već su opasno dali naslutiti da je ta stranka prošla svoj zenit. Pritom im je pomogla i autističnost većine domaćih medija koji iz svojih zagrebačkih centrala površno i jednoznačno gledaju zbivanja na periferiji. Previđajući činjenicu da u četiri od pet županija istočno od Ilove ta stranka nije postigla nikakav značajniji rezultat, a u Osječko-baranjskoj čak i izgubila vlast u
"glavnom gradu", zagrebocentrični mediji uporno su tada ponavljali kako je HDSSB
"dobio" odnosno "zadržao" Slavoniju. Bez obzira na sedam saborskih zastupnika, snaga HDSSB-a faktički se jedva prebacuje preko
granica Osječko-baranjske županije. U stranci su toga svjesni pa su brže-bolje sklepali koaliciju nekih polupoznatih i napola propalih stranaka te je pompozno predstavili kao Savez za Hrvatsku. Očito je da je taj savez u prvom redu
"Savez za HDSSB". Uostalom, načelno gledajući, zar nije paradoksalno da stranka koja se definira kao regionalistička staje na čelo Saveza za Hrvatsku?!
Mimo tog saveza, HDSSB-u je nasušno potreban pakt s HDZ-om kao jamstvo političkog opstanka. Četiri mandata u oporbi jedino ne bi uništila nakadašnji Račanov SDP. Svima ostalima obilo bi se o glavu toliko saborske galame
"u prazno". Baš zato HDSSB napokon mora baciti pred svoje birače nešto konkretno, neki resor u vladi ili neki veliki projekt budući da i nakon deset godina njihovog inaćenja Slavoniji i Baranji nije ništa bolje nego onda.
Stoga je za HDSSB jedino logično ući u
predizborno partnerstvo, premda ono koje Glavašu i njegovima najmanje odgovara – u kojem će biti
manji i slabiji partner.
Toga su, čini se, svjesni u obje stranke pa otud i toliko verbalnog bombardiranja jednih po drugima. Radi dimne zavjese iza koje se mirnije dâ pregovarati.
Tekst: Jaroslav Bradica
Foto: Goran Flauder/Foto-arhiv031
Pročitajte i ostale tekstove
Jaroslava Bradice u kolumni
Lijeva obala
Nebitno
Muško
