Prvi put nedavno, dobila sam, nisko i
pod rebra, onako na prepad, direktno pitanje postavljeno sa svega četiri riječi. Izrečeno s tendencijom povisivanja glasa, razrogačenih očiju i obrva uzdignutih u obliku velikog upitnika
"Biljo, zašto ostaješ ovdje?". Upitala me to stara poznanica koja se, kako za sebe kaže
"Na vrijeme spasila odlaskom iz ove pripizdine od grada." Bez sekunde promišljanja što reći, onako na prvu,
iskreno i od srca krenula sam s objašnjenjem. Istina, iz početka s tonom opravdavanja i grčem u želucu što moram nešto dokazati, ali iskreno, i s ogromnim strahom o postojanja mogućnost kako zapravo, konkretan
odgovor, nemam.
Na trenutak sam se osjećala kao
superjunak koji ima točno tri sekunde da od pošasti pripizdinstva, spasi svoj grad. Zamislila sam da sam superjunak koji je zaposlen u turističkoj zajednici te u točno tri sekunde mora izbrainstormirati jeeeebenu promotivnu kampanju kojom bi grad svijetu izprezentirao kao mjesto koje vrijedi, jer mu u protivnom slijedi...pa, pošast pripizdinstva, jel'.
"Ovo je divno mjesto za obitelj. Nema puno nasilja." Probila sam led, nema šta, zatim prevrnula očima samoj sebi, a potom udahnula duboko i krenula s obranom.
"Možda će ti biti teško shvatiti moje razloge. Oni su pomalo blesavi, banalni, kako bih rekla...moguće apsolutno nekonstruktivni po tvojim kriterijima ali, kužiš, ja ti ovdje ostajem zato što volim miris dravskog mulja ljeti." Jedna od onih rečenica koja puno bolje zvuče neizgovorene, ali što je tu je. Nastavila sam.
"I boju fasade hotela Osijek. Volim poznato lice tete Marele. Desnu betonsku klupu na početku pješačkog mosta s lijeve strane Drave. Volim Stepinčevu ulicu kada lipe cvatu, i našu Katedralicu, kužiš? I to što me svaku put kada odem u neki od naših parkova, ulove sjećanja. Volim što se u roku od 5 minuta i nakon 25 godina, mogu naći sa svojom prijateljicom iz vrtića, jer i ona još uvijek živi tu. Ma, gledaj, da skratim priču, ja u Osijeku-volim. Kužiš?"
Po njenim obrvama koje su i dalje stajale u
obliku upitnika, bilo mi je jasno kako njoj ništa od ovoga-nije jasno.
"Ne kužiš? Da ti objasnim...taj dravski miris mulja, on me podsjeća na odlaske na Kopiku s roditeljima, i moje ljubičaste kupaće gaćice sa žutom mašnom na jednom boku i roza na drugom. Mašne od kojih sam nešto kasnije Barbikama izrađivala kupaće, da ne budu gole dok ih kupam "kod kompe". Podsjeća me i na one tek posađene breze na Kopiki ispod kojih se nismo mogli sakriti u hlad, već smo to vrijeme provodili u igri, direkt na suncu, namazani Coopertonovim uljem faktora -10 te se u pauzama između plivanja u Dravi prejedali paštetom, mesnim doručkom, bijelim kruhom, smokijima i kojekakvim šećerima. Taj miris dravskog mulja mi dođe kao jedan Apaurin znaš? Onako, smiri me...Uvjerena sam da ga volim jer me asocira na bezbrižnost.
I fasada hotela koja mijenja boju s obzirom na boju neba te je od njega uvijek suprotne boje. Ako je nebo plavo, fasada je siva. Ako je nebo sivo, fasada je plava. Volim je jer dokazuje kako nije sve tako sivo. Hehe, kužiš. Hladno pivo? I teta Marela koja radi u pošti te svaki put, kad dođem poslati pismo, čestitku ili platiti račun, ona pozdravi moje roditelje pa nakon što im ja prenesem pozdrave, tata ispriča onu glupu priču koju ispriča svaki puta kada netko spomene tetu Marelu i bude jako sretan nakon toga. Glupu priču koju svaki, svaki, svaki put poslušam, i koja me podsjeti koliko je važno saslušati drugog.
I klupa na pješačkom mostu jer me svaki put sjeti na jednu fotografiju mojih roditelja koji na putu za kupanje poziraju odjeveni u prugice, sa špagericama na nogama, fotku na kojoj mama nosi bijelu suknju koju je sama šila, a tata prekratke, ali tada vrlo popularne svilene Adidas hlačice plave boje te pod rukom drži mamin ceker. Tu klupu jednostavno, volim.
Stepinčeva i lipe što cvatu i onaj pogled s početka ulice, i to nedjeljom popodne kada je cesta prazna pa vidiš sve do pješačkog mosta? Pa s dečkom popiješ dva piva u Kestenu i onda lagano kreneš u šetnju do samog kraja ulice, ali dok dođete do mosta, već padne mrak jer ste kod svake lipe stali i radili ono što uglavnom rade cura i dečko, a nije pak kažnjivo zakonom. Volim je jer izgleda i miriši kao ljubav.
I naša Katedralica jer me uvijek sjeti na povratke s mora i mog brata koji bi, čim bismo je s udaljenosti od nekoliko kilometara vidjeli, rekao "Eno naše Katedralice", i onaj osjećaja ponosa i uzbuđenja što se vraćam kući. Volim je jer je za mene sinonim doma.
I parkove u kojima sam učila hodati i socijalizirati se, i penjalice i klackalice i ljulje na kojima sam provela vrijeme igrajući se i ljubeći se, u filozofskim raspravama i ispijanju piva s ekipom dok to još nije bilo kažnjivo, pričajući o starim, novim i budućim ljubavima. Volim i parkove i sjećanja jer su zaslužni za ono što danas jesam.
U 5 minuta i nakon 25 godina? Kada s prijateljicom iz vrtića odem u posjet trećoj prijateljici u bolnicu pa onako pokunjene krenemo koračati prema autu, i to po jednom od najvećih nevrijemena koje je sve kante KBC-a napunilo pokidanim kišobranima pa skužimo drvo trešanja, stanemo pod njega ne mareći ni za mjesto ni vrijeme ni primjerenost, i krenemo ga brstiti kao da nema sutra, s kišobranom u drugoj ruci i hlačama blatnim do guzice. Volim svoje prijatelje s kojima mogu činiti šašavoće jer me podsjećaju na to kako život čine male stvari.
Ma, gledaj, da skratim priču, ja ti u Osijeku ostajem zbog ljubavi."
Kratko mi se obratila uz tri pitanja
"Teški lokalpatriotizam Biljo. Pripizdina, da, dobro sam ja rekla. I jebala te više ta ljubav. Misliš da će ove godine biti komaraca više nego inače? Hoćemo popiti još jedno pivo, i da, kakva je ono priča s tetom Mirelom?"
"(Mirelom??!?!)" poželjela sam je ispraviti, ali ipak, odlučila sam joj ispričati priču o teti Mareli jer, tko zna, možda konačno i ona nauči slušati. A što se tiče pripizdine...želim vjerovati da je život u pripizdini rezerviran za ljude kojima jednostavno prestane biti-stalo, gdje god da živjeli.
Nakon ispričane priče, koja njoj nije bila nimalo simpatična, kurtoazno i od srca, na odlasku sam joj rekla
"Doviđenja draga prijateljice, a ako se ne vidimo ranije jer, put do Osijeka košta, očekuj moju čestitku za Božić. Čestitku poslanu sa šaltera tete Marele.", dok sam iskreno i od srca, u sebi mislila
"Jebise".
Tekst i foto: Biba
Nebitno
Muško
