Osijek je ovoga tjedna bio jedan od gradova-domaćina grupne faze natjecanja
Europskog prvenstva za rukometašice koje zajednički organiziraju
Mađarska i Hrvatska. Velika čast i odgovornost, rekli bi.
Nije mala stvar biti domaćin i prvenstva u pikadu, a kamoli u takvom popularnom i masovnom sportu poput rukometa. U Osijeku su, znamo, igrane
utakmice skupine D, atraktivne već samim time što su u njoj bile i
aktualne prvakinje Crnogorke, te reprezentacija
Srbije, četvrtoplasirana s prošlog prvenstva, a uz njih i sasvim solidne
Slovakinje te Francuskinje koje su na koncu bile i pobjednice skupine. Grad je u domaćinstvu i suoragnizaciji sudjelovao s 350 tisuća kuna. U
Gradskom poglavarstvu uoči ove manifestacije rekoše i pohvališe se kako se Osijek dokazao kao
izuzetan domaćin već na Svjetskom rukometnom prvenstvu 2009., ali i europskim prvenstvima u streljaštvu 2009. i 2013 (EPSO) te organiziranjem čak šest izdanja Svjetskog kupa u gimnastici. Nije bilo niti zrnca sumnje da će Osijek i ovoga puta biti besprijekoran domaćin. To, uostalom, kada se u Hrvatskoj organizira neko veliko međunarodno sportsko natjecanje nikada i ne dolazi u pitanje.
Ovdje je to gotovo
pitanje časti. Spremni smo organizirati i najveća natjecanja, europska i svjetska prvenstva, finala Lige prvaka, mundijale, Olimpijske igre... štogod! Naravno, postoje vremena kada to ima smisla (ona u sportskom smislu beznačajna Univerzijada 1987. bila je upravo takva jer je doslovno preporodila Zagreb), ali i ona vremena kada je krajnje upitno, pa i neodgovorno upustiti se u silne irganizacijske i ine troškove samo zbog čistog sportskog idealizma, promocije u svijetu i, hm... ponešto javno-privatnog interesa.
Znam da se sada izlažem eventualnoj
paljbi kritika, ali zemlji koja je u krizi poput Hrvatske, a naročito gradovima poput Osijeka i regijama poput Slavonije koje se dave u
ekonomskim i socijalnim problemima, ovakve manifestacije
nisu potrebne.
Na utakmicama u dvorani Gradski vrt tribine su bile, blagonaklono govoreći,
poluprazne. Prema izvješćima u
Glasu Slavonije, tek je utakmicu dviju najjačih reprezentacija, Crne Gore i Srbije, gledalo nešto
više od tisuću gledatelja. Na ostalima brojka je izvjestiteljskom rutinom bila
„zaokružena“ na tisuću, na nekima je ošacovano petsto do osamsto duša na tribinama. Znam da je za mnoge demagoško pitanje, no nije li i tih, naizgled nevelikih
350 tisuća iz gradske blagajne, ipak prevelika svota koja se u ovim vremenima mogla razumnije utrošiti? Nikakvog posebnog komešanja u gradu, kamoli nekakvih kohorti navijača i gostiju nije bilo. A baš je to jedan od
„čvršćih“ argumenata prilikom preuzimanja organizacije ovakvih natjecanja. Bio je takav i EPSO, kao svojevrsni osječki brend, i to čak tri puta, od čega dvaput u zadnjih pet godina. Pričalo se da će privući neke silne goste, gledatelje (tko uopće gleda streljaštvo?) i svakojaka čuda da će se dogoditi - pa ništa. Nije stvar u sportu, jer sport, koji god bio, tu je najmanje kriv. Čak ispada i kolateralnom žrtvom. Stvar je u megalomaniji uprogramiranoj u našem mentalitetu. Ne pitaj pošto, samo neka se „vrte“ prvenstva. Jer – e, to je sada ona posebna iluzija – sport je naš najbolji promotor u svijetu.
Uostalom, imamo opipljive dokaze te punokoštajuće sportske grandomanije. Dvorane koje smo gradili za Svjetsko prvenstvo u rukometu 2009. godine danas ili
zjape otužno prazne, poput splitske Spalladium arene ili jedva izdržavaju na rubu isplativosti poput zagrebačke Arene. A građene su prvenstveno za samoreklamerske potrebe jedne sumnjive i, pokazalo se,
kriminalne vlade.
Ali mi ni usprkos svemu tome
ne stajemo. Prije neki dan stigla je vijest da je Hrvatska izabrana za domaćina Europskog prvenstva za rukometaše 2018. godine. Hura! Sportskim fanaticima zvuči sjajno, biti izabran za još jedno takvo veliko natjecanje u sportu u kojem smo neko vrijeme bili velesila, a još uvijek smo sila. Vijest da je Hrvatska dobila domaćinstvo tog EP-a koje će se 2018. godine održati u
Zagrebu, Splitu, Varaždinu i Poreču (a di je Osijek?!) stiglo je s kongresa Europskog rukometnog saveza (EHF) u Dublinu. I tek ju je malo uneredio sitni detalj koji se provukao tek u jednoj rečenici – Hrvatska je bila jedini kandidat!
„Hrvatska ima dvorane koje su nam omogućile dobijanje novog natjecanja i siguran sam da opet možemo pokazati svijetu da smo dobri domaćini“, kazao je nakon dobijanja Europsko prvenstva predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza
Sandi Šola. On je, inače, skupa s majkom Marijom i bratom Petrom među devetoro osumnjičenih protiv kojih je ovih dana podignuta optužnica za izvlačenje novca iz Karlovačke banke.
Dakle, Šola je euforično objasnio narodu kako
"europska i svjetska rukometna prvenstva gleda preko milijardu ljudi, pa je značenje ovog prvenstva za Hrvatsku, ne samo u sportskom smislu, praktički nemjerljiv“. I još je poentirao:
„Rukomet je drugi sport po gledanosti u Europi, a nadam se da će EURO u Hrvatskoj pomoći i našem gospodarstvu“. Ne znam kako vama, ali meni je zapela knedla u grlu.
Koliko je Svjetsko prvenstvo održano 2009. pomoglo
hrvatskom gospodarstvu govori i to što je praktički u isto vrijeme kada je EHF dodjeljivao organizaciju EP-a jedinoj kandidatkinji, Hrvatskoj, splitska Spalladium arena, spomenik onom prošlom takvom prvenstvu - ponuđena na dražbu. Ta je dvorana ekskluzivno građena za pogtrebe onog prvenstva ubrzo krahirala pod teretom dugova i nagomilanih troškova, a bez dovoljno isplativih sadržaja. Potraživanja vjerovnika dosegla su 700 milijuna kuna, i bilo je jasno da se kroz netom otvoreni stečajni postupak novci neće moći namaknuti samo redovitim poslovanjem (čitaj:
Rozga, Thompson i još par koncerata godišnje). Ta dvorana je betonska grobnica nečijih prevelikih političkih, sportskih i nadasve financijskih apetita. Otkud onda pravo Šoli da znajući sve to predviđa korist za gospodarstvo od predstojećeg EP-a?
Sjetimo se, pisale s novine, kako su, kada je 2009. počelo to
famozno prvenstvo, u Hravtsku stigli
njemački novinari pa se redom snebivali nad time kako se država, koja se davi(la) u dugu od 35 milijardi eura, uopće odlučila kanididrati se takvo veliko i skupo natjecanje. Pa još za njega graditi pet-šest dvorana od kojih dvije i za njemačke prilike grandiozne. Ista ta Njemačka, koja je također rukometna sila i ima najjaču ligu na svijetu sa svom
nužnom infrastrukturom, od 2000. naovamo organizirala je tek jedno veliko rukometno ntjecanje (SP 2007. godine) dok je Hrvatska, što u muškoj što u ženskoj rukometnoj konkurenciji, u istom razdoblju organizirala čak četiri! Podsjetimo: europsko 2000. za muške i ovo sada za rukometašice, te svjetsko 2003. za rukometašice i već ovo, mnogo puta spomenuto 2009. godine za rukometaše.
Sjetimo se samo još jedne,
srećom nerealizirane fiks-ideje iz Sanaderovog vremena, kada je 2005. njegova vlada skupa s mađarskom vladom podnijela kandidaturu za domaćinstvo Europskog prvenstva u nogometu 2012. godine. Domaćinstvo je, na koncu, povjereno Poljskoj i Ukrajini. Prva je na nj spiskala 25, a potonja 14 milijardi eura (milijardi, halo!!!) a još i danas ne znaju jesu li na pozitivnoj nuli. To je prvenstvo (koje se trebalo igrati i na osječkom Gradskom vrtu!) srećom izbjegnuto i to što se nije dogodilo vjerojatno je najbolje što se domaćem gospodarstvu u zadnjih deset godina dogodilo.
I eto, imamo to
aktualno Europsko prvenstvo za rukometašice kojemu je svoj obol dao i Osijek, a
lošom igrom slučaja postalo je obesmišljeno već nakon par dana jer se hrvatska reprezentacija, umjesto neskromno najavljivanog lova na zlatnu medalju, oprostila od natjecanja već u grupnoj fazi natjecanja. Imamo tako još jednu veliku manifestaciju sporta koja se stjecajem okolnosti pretvara u nezanimljivu lokalnu priredbu. Ali zato i dalje njegujemo imidž zemlje koja je za domaćinstvo uvijek spremna, čak i kada su u pitanju natjecanja koja drugi ne žele. Pa nek' nas košta kol'ko košta!
Tekst: Jaroslav Bradica
Foto: teuta Stazić/Osijek031.com
Pročitajte i ostale tekstove
Jaroslava Bradice u kolumni
Lijeva obala
Nebitno
