Teroristički napad na redakciju pariškog satiričkog lista
Charlie Hebdo i pokolj koji su ondje počinila trojica
radikalnih islamista iznova je bolno otvorio niz
fundamentalnih pitanja današnjeg vjerski i civilizacijski raskoljenog svijeta. Jedno od tih pitanja svakako je ono o slobodi govora i
drugačijeg, kritičkog mišljenja. Postoji mnogo načina da se to kritičko mišljenje izrazi, a satira je očito jedno od najsnažnijih. Vidjelo se u
pariškom krvavom piru da na ubojitu karikaturu, britki vic ili duhovitu opasku
izrugana strana obično nema argumentiranog odgovora do rafala iz kalašnjikova. U srazu lucidnih karikaturista i sumanutih terorista pobjedu će, naizgled, odnijeti potonji. Ne samo time što će, kao u Parizu, oduzeti živote onima koji su se
„narugali Proroku“ (ne videći da se u stvari rugaju onima koji militantnim prakticiranjem vjere istog tog Proroka izdaju) već i dugoročnije i dalekosežnije – širenjem netrpeljivosti i sijanjem straha. Takve satira fatalno pogađa jer funkcionira upravo suprotnim principom: smijehom, ruganjem i pokazivanjem
„dugog nosa“ iracionalnim dogmama, idejama i interesima koji počivaju na isključivosti. Satira je neprijatelj svima koji ne prežu od nasilja, fizičkog i(li) duhovnog, kako bi tobože branili neupitnost svoje vjere, nacije ili politike.
Budući da je o ovome proteklih dana već rečeno toliko toga i smislenog i ispraznog, spustimo tu tešku temu u naše domaće plićake. I zapitajmo se je li danas u nas moguć nekakav „Charlie Hebdo“, satirički
oštra i beskompromisna kritička misao koja se ne obraća akademskim nego isplaženim jezikom. No, prije pitanja o mogućnosti satire u domaćim koordinatama, vrijedi zapitati se je li danas u nas moguće i u kojoj mjeri
slobodno i slobodoumno novinarstvo. Satiričko novinarstvo hebdoovskog tipa teško da može postojati ako nema zdravih korijena u mainstream novinarstvu oslobođenom, u najvećoj mogućoj
mjeri, straha i pritisaka odnosno cenzure i autocenzure. Nažalost, na takva pitanja ne nudi nam se mnogo potvrdnih odgovora. I ovdje imamo na djelu snažan fundamentalizam onih koji nespremni na raspravu, što zbog isključivosti i nedostatka argumenata, a što zbog golih materijalnih interesa ne trpe i ne priznaju druga(čija) mišljenja, naročito kritiku ili, nedajbože,
ruganje. Ovdje se, doduše, ne puca na novinare, ali s vremena na vrijeme ponekom bude razbijena glava, u boljem slučaju fotoaparat. Nisu ni ovdje, konkretno - u našem gradu,
nepoznati upadi s oružjem u novinske redakcije. Iz nekih drugih pobuda i bez krvoprolića, ali po otprilike istom principu.
U vrijeme kada su novinari većinom
ponižena čeljad koja, ljudski ustrašena za svoja klimava radna mjesta lako pristaje na uredničke i vlasničke diktate; dok u medijima dominiraju jednostrani i navijački tekstovi, podilazeće kolumne, nekritički komentari i unaprijed aranžirani intervjui; kada prostora za objektivnu, nepristranu vijest nema mnogo i kada se u određene tabu-teme naprosto ne dira, teško je očekivati neku oštru društveno-političku satiru. Umjesto novina s britkim karikaturama imamo karikaturalno, snishodljivo, gotovo konobarsko novinarstvo koje
„donosi ono što je naručeno“. U nas je politička satira preozbiljna i preopasna stvar da bi se njome netko profesionalno i bez ostatka bavio kao hebdoovci u Francuskoj ili svojevremeno u nas feralovci. Kakva nam je politička satira i koliko je ima govori i to što se još i danas kao primjer gura i najkontroverznijom smatra ona fotomontaža s naslovnice Feral Tribunea otprije dvadesetak godina na kojoj su
Tuđman i Milošević osvanuli strasno zagrljeni u postelji. Ako pak krenemo čeprkati po memoriji, možemo se sjetiti i kako je prije desetak godina Matija Babić, pokretač i urednik portala Index.hr, nakratko sjeo u stolicu glavnog urednika tabloida 24 sata. Babić je ekspresno maknut nakon što je na naslovnicu stavio također montiranu sliku ondašnjeg nedodirljivog premijera s pikadima zabodenima u čelo i uz vrišteći naslov
„Sanadera svi mrze!“. To govori da su kod nas
„talibanske“ metode suptilnije. U nas se talibanstvo kao zajednički nazivnik duhovnog, a nerijetko i fizičkog nasilja u raznim ideološkim i političkim bojama, posreduje kroz društvenu klimu. Kada se okuražiš ismijati „najdražeg vođu“ ili dirnuti u neku „svetinju“ (sjetimo se maknutog plakata za predstavu
„Fine mrtve djevojke“ u Gavelli) ne dobiješ baš metak u glavu, ali dobiješ nogu u guzicu ili ti odrape
neizdrživi porez. U potrazi za suprotnim primjerima opet ne moramo ići daleko van našeg grada. Eto nam lokalnog dnevnika i njegovog podaničkog odnosa spram jednog „vođe“ i jedne stranke. Pa makar se to pravdalo diskrecijskim pravima privatnog vlasnika, smisao novinarstva ipak nije u tetošenju „svetih krava“.
S obzirom kakvo nam je novinarstvo, ne treba čuditi da na obzoru (talibanski rečeno - na puškometu) danas nema
prave političke i društvene satire. Pođimo od toga da su iz novina posljednjih godina gotovo iščezle karikature. Ima taj
Puntarićev Felix u Večernjem listu koji je, nakon dvadeset i nešto godina, već prilično umoran. Na portalima je tek nešto bolje:
Nik Titanik, Stiv Cinik, pa i
Dubravko Mataković sa svojim strip-komentarima čemerne svakidašnjice. Ali, karikaturâ ili fotomontaža koje bi nekog
„istresle iz gaća“ baš i nema. Postoji i satirički protal News Bar, koji se gotovo ravnopravno nosi s tzv. ozbiljnim news-portalima otkrivajući kako između lica i naličja domaće stvarnosti, između zbilje i vodvilja nema puno razlike. Govori nam i to što dobar dio čitatelja News Bara tu političku satiru doživljava
smrtno ozbiljno, bez ironijskog odmaka, reagirajući na njihove vijesti kao da su posve istinite. Nemamo ni satiričnih talk-showova. Mediji nisu stvorili nekog tko bi bio bar oponašatelj čuvenih televizijskih zvijezda koji se bave političkom satirom poput Stephena Colberta ili Johna Olivera. Istina, pokušale su nešto Bijele udovice. Jedan od njih bavio se onim diverzantskim cimanjem političara u eteru koje bi zivkao telefonom i „navlačio“ ih lažnim predstavljanjem.
Na koncu, pitajući se
„jesmo li i mi Charlie?“ recimo da ona dvanaestorica mučki ubijenih novinara i karikaturista u Parizu nisu bili
„mučki provokatori“ već istinski junaci koji nisu pristali, kao većina, mrmljati sebi u bradu već glasno i duhovito propitivati „neupitne stvari“ i „konačne istine“. Takvih junaka nama nedostaje!
Tekst: Jaroslav Bradica
Pročitajte i ostale tekstove
Jaroslava Bradice u kolumni
Lijeva obala