Već znate da je Osijek među
devet hrvatskih gradova koji su istaknuli
kandidature za europsku prijestolnicu kulture 2020. godine. Za to, Hrvatskoj namijenjeno mjesto natječu se još i
Dubrovnik, Đakovo, Pula, Rijeka, Split, Varaždin, Zadar i Zagreb. Pretpostavljam kako već znate da će i naši gradski oci, i vlast i oporba, i svi ovdašnji ljudi, cijeli grad dakle, dati sve od sebe da se Osijek tom titulom ovjenča. Nije mala stvar biti prijestolnicom ičega, a kamoli kulture u Europi koja se, od svih kontinenata, njome najviše diči. Ta ovdje je kolijevka
zapadne civilizacije. Ovdje je začeto gotovo sve humanističko čime se naš svijet kiti. Odavde se odvajkada širila svjetlost svekolokog duhovnog napretka...
Okej, spustimo se sada na zemlju.
Osijek želi biti tom metropolom koja će, dijeleći titulu s jednim gradom iz
Irske (bilo bi idealno kada bi uz Osijek to postao njegov
neslužbeni grad-pobratim Dublin) te
2020. biti središte kulturnih gibanja. Ili barem spominjanja. Naravno, prije tog uzvišenog stanja treba obaviti birokratske formalnosti i proći zahtjevne postupke stručnih provjera, a onda i stroge završne selekcije. Otprilike, kao na natječaju za posao u nekoj državnoj firmi ili agenciji:
puno isticanja vrlina te još više skrivanja mana.
U Hrvatskoj se, inače,
krajnje ozbiljno shvaćaju sve takve internacionalne selekcije i natjecanja:
od Eurosonga do Svjetskog prvenstva u oranju, pri čemu nikada ne manjka ni ambicioznosti ni entuzijazma. Samo neka nam daju da bilo što organiziramo ili bilo kakvu titulu ponesemo, a mi ćemo se toga zdušno dohvatiti i napraviti događaj za
pamćenje. Izvrsni smo kada nam se izvana dodijele zadaci i povjere odgovornosti, tu nam nema ravnih u svijetu! No nevolja nastaje kada ostanemo sami sa svojim zadaćama i problemima. Evo, iskreno vjerujem da će, koji god od ovih devet gradova bude ponio tu časnu titulu, osvjetlatiobraz svima. Nema pritom veze ni što titula Europske prijestolnice kulture (zovimo je dalje EPK) nosi mnoge i velike financijske obaveze, ni što su kriteriji strogi – za početak su to uobličene
kulturne strategije – a ni to što biti prijestolnicom kulture ipak podrazumijeva nešto više od minimuma kulturne infrastrukture. Stvar je prestiža, a i lokalpatriotske taštine, štoviše egocentričnosti, sudjelovati u ovako nečemu. Stoga je, riječima
Miljenka Jergovića u njegovoj kolumni objavljenoj ovih dana na istu temu u Jutarnjem listu „
ganutljiva ideja ljudi iz Đakova da im „okosnica programa“ bude Josip Juraj Strossmayer ... Europi važan i zanimljiv koliko i svaki drugi srednje rangirani crkveni velikodostojnik uposljednja dva stoljeća“.
Glavni problem oko kandidature svih devet gradova osim možda
Zagreba koji, prateći logiku odabira europskih prijestolnica kulture od 2000. naovamo, zapravo ima najmanje šanse to postati, jest -
financijska kosntrukcija. Jer, briselski će birokrati nekome dodijeliti titulu, ali se
neće baš isprsiti s novcem. Tek
pet posto ukupnih troškova pokrit će sredstva
iz EU fondova, 15 posto se predviđa za razna sponzorstva, a preostali teret, bolje rečeno
TERET, past će na leđa države, ministarstava koja budu uključena u priču te, naravno, samog grada koji bude odabran. A da bi taj teret doista mogao biti
TERET govore iskustva nedalekih gradova,
Pečuha a osobito
Maribora, kojima je titula EPK bila preveliki zalogaj i donijela mnogo
financijske štete. Maribor je, primjerice, 2012. godine unatoč ulupanih 20 milijuna eura, svoj mandat EPK okončao bez neke naročito nove infrastrukture, a time i bez očekivanih novih radnih mjesta – štoviše s naraslom nezaposlenošću i proračunskim rupama, što je koncem iste godine rezultiralo uličnim nezadovoljstvom i djelomice nasilnim prosvjedima nakon kojih je tadašnji gradonačelnik podnio ostavku.
Bez obzira što je u
prvi plan isturena kultura, na koncu je ipak riječ o novcu. Bez obzira na velike riječi i još veće geste kada je kultura u pitanju, na koncu ipak treba znati da smo u Hrvatskoj koja za kulturu izdvaja
najmanje u Europi. Ne u Europskoj uniji, nego u Europi sa svim onim nama poluegzotičnim državama poput
Bjelorusije ili
Moldavije. Riječ je o jedva
pola posto godišnjeg državnog proračuna.
Stoga je jedino u što se možemo pouzdati taj naš razmetljivi mentalitet koji ne pita
„pošto je nešto“ kada treba organizirati razne parade, makar i kulturne kad već nisu sportske.
Dakle, puno novca treba uložiti i puno truda, a s neizvjesnim ishodom.
Ima li Osijek šanse u toj priči? Lokalpatriotski ćemo reći da ima, jer naša nam je trava uvijek zelenija. No, drugo i mnogo važnije pitanje glasi: ima li Osijek kulturu, odnosno institucije, infrastrukturu i prateću financijsku konstrukciju, scenu, festivale i
last but not least – ljude za takvo što? Čak i da ne postane prijestolnicom kulture, ako do početka iduće godine kada će biti donešena odluka, Osijek bude poletno radio na sebi, već može napraviti mnogo.
Premda pompozna, Osijeku bi trebala ta titula radi sebe samoga i zbog
memljive klime koja se poput magle povlači nad gradom od svršetka rata naovamo. Ili, da zaoštrim, riječ je o tome da
rat kao svojevrsno duhovno stanje ovdje još uvijek
sporo jenjava. Stoga bi možda - kažem to možda uz veliku ogradu - baš ta mogućnost da Osijek postane EPK mogla čak i službeno označiti
kraj jednog depresivnog razdoblja ibiti najavom
paradigmatski novog Osijeka. Sama ideja da se krene u ovu avanturu, da se njome, čak i ako ne uspije, započne proces temeljitog pretresanja ovdašnje kulture (također i visokog obrazovanja, znanosti i dr.) već je dobra polazna točka. Ona na kojoj valja postaviti
pitanja poput: Jesmo li retrogradna palanka ili usnuli postmoderni grad? Imamo li snage gubitke pretvoriti u prednosti i svoju industrijsku prošlost preinačiti u postinidustrijski kulturni koncept? Možemo li prostore(i ljude)propale i uništene kroz ratnotranzicijski proces uključiti u spomenuti kreativni koncept? Može li se na ovdašnjim industrijskim ruševinama stvoriti lokalna kultura šireg zamaha koja će preispitati sebe prije nego krene dalje, pod uvjetom da se uopće probudi? Jer, božesačuvaj ako se eventualno dobivena titula EPK pokuša uokviriti isključivo konzerviranom tradicijom kakva se sada uglavnom nudi.
Nadalje, sve do unatrag
25 ili 50 godina Osijek je kroz svoju dugu povijest bio
važno geopolitičko, industrijsko i kulturno središte i sjecište. Pitanje glasi:
zašto je to prestao biti? Pa rat je dobiven, Osijek nije nikamo izmješten i sve je, manje-više, na svome mjestu, osim što nas ima poprilično manje nego prije. U čemu je onda problem?
Slično je, zapravo, i s cijelom Hrvatskom koja nema neke osmišljene dugoročne kulturne strategije, niti mreže koja ju povezuje, već je svedena na sporadične, mahom individualne pokušaje i
„ekscese“. Osijek je jedan od izraženijih simptoma te domaće
kultur-boljke, i čini se da svojom kandidaturom i eventualnim izborom nastoji nadoknaditi mnogo toga što je prethodno ostalo rasuto, zaboravljeno, dignuto u zrak ili nasilno gurnuto u zapećak.
U predstavljanju osječke kandidature, na web-stranici
Osijek – grad kulture, ovako stoji: „
Titula Europska prijestolnica kulture može donijeti ogromne dobitke za grad u kulturnom, društvenom i gospodarskom smislu tijekom aktualne godine, a i nakon nje. To je jedinstvena prilika da se obnove gradovi, promijeni njihov imidž i učini ih se bolje poznatima na europskoj i međunarodnoj razini, što uvelike može pridonijeti razvoju turizma.“
Imamo, tako,
neizostavno u priči i
zlatno tele turizma. Kultura je, na kraju, opet samo ambalaža za turistički proizvod jer od nje same se ne živi, pa ni od nekakve EPK-titule. Treba to, očito, turistički ušušuriti, pa ako nakon svega bude uz pokoju tisućicu više na kontu
turističkih posjeta i noćenja u gradu i koja desetica više na kontu kulturnih zbivanja – svi sretni i zadovoljni.
Ali nije poanta u tome, već u prilici da grad
iskoristi mogućnost same kandidature, ako ne i dodijeljene titule, da se napokon suoči sa sobom i napravi hrabri, po potrebi i ekscentrični iskorak, da se sam makne od svoje nataložene provincijalnosti. Ako se u svom tom kolopletu netko naglavačke baci u izdavački posao, ako se bar nakratko pojavi neki intendant ili kustos s idejama svježijima od trideset godina, itko tko bi ovdje započeo nešto novo mobilizirajući postojeće resurse i budeći usnule
aktere i publiku, pa da se iskobeljamo iz ove memle, onda će već i sam pokušaj
kandidature za EPK imati smisla.
Tekst: Jaroslav Bradica
Foto: Josip Andračić - Antonov /Foto-arhiv031
Pročitajte i ostale tekstove
Jaroslava Bradice u kolumni
Lijeva obala
Nebitno
Muško
