U Osijeku i dalje
traje rat. Osijek je
pokoreni grad.
Znam, dosta vam je već priča o
ovdašnjem stanju svijesti koje nikako da se makne iz ratne
'91. eventualno '92 ili '93..No ovoga ću puta o jednom drugom,
bespoštednom ratu. Onom kojem se
kraj ne nazire, a bitke se dobivaju teško i uz mnogo žrtava. Riječ je o ratu
protiv komaraca. Možda nekome zvuči smiješno, no taj rat ima sva obilježja onog pravog, počevši od diskursa pa nadalje.
Evo... najčešće se govori o invaziji, ponekad i o
agresiji komaraca. Svake godine osniva se
Stožer za obranu grada. U sustavu obrane - kako ga običavaju nazivati gradski oci (zapovjednici obrane) – osim konvencionalnog koristi se i nekonvencionalno oružje. Sjetimo se „
bombardiranja“ pesticidima (kemijsko oružje) koji su ponekih godina vjerojatno više naštetili civilima nego komarcima. Napadalo se komarce i biološkim oružjem u obliku ledenih granula. Kretalo je na njih i pješaštvo. Građane se, kao civilnu zaštitu, pozivalo da se i sami uključuju u borbu protiv letećih krvopija. Tuklo se krvopije „
teškom artiljerijom“ sa zemlje, a presudnu ulogu u ovome ratu, u toj našoj Bitci na Dravi, imalo je zrakoplovstvo. Do sada su za zračna djelovanja korišteni avioni i helikopteri, a odskora bi, prema pričama koje dopiru iz Grada, mogla biti upotrijebljena i najsuvremenija tehnologija kakvom se već rutinski koriste najmoćnije vojske –
bespilotne letjelice iliti dronovi. Time bi ovaj naš osječki rat protiv komaraca doista obuhvatio sve segmente: od sabotaža (npr. pražnjenja bačvi s ustajalom vodom u kojima se razvijaju ličinke komaraca) i uličnih borbi dozračnih napada.
Prema rezultatima obavljenih promatranja (po naški - monitoringa) prošle je godine u agresiji na Osijek sudjelovalo oko 304 tisuće komaraca. Od tri najbrojnije vrste, najopasnijima se smatraju oni obični „
domaći“ (kvislinzi!) mada su uočeni i „
strani plaćenici“ poput azijskih tigrastih komaraca.
Ako ovo nije ratno stanje, onda
ne znam što je.
A svako ratno stanje iziskuje veliki
vojni budžet. U zadnjih deset godina Grad je za ovaj rat u prosjeku trošio desetak milijuna kuna godišnje. Otprilike trećina godišnjeg proračunskog iznosa za zdravstvo odlazilla je na monitoring i tretiranje komaraca. Bilo je godina kada je taj iznos bio manji – po sedam ili osam milijuna – a bilo je i godina kada se za borbu protiv komaraca izdvajalo i po 12-13 milijuna. Bilo je i godina kada bi druga nepogoda, suša, ublažila agresiju, pa su i ljeta bila mirnija. Tada bi se i uštedjelo ponešto na tim „ratnim“ stavkama. Bilo je i godina kada bi odozgo, iz Zagreba, stigla neka izdašnija proračunska pomoć. Recimo, u one dvije godine dok je bio gradonačelnik,
Anto Đapić se oko toga lijepo dogovorio s tadašnjim premijerom
Ivom Sanaderom. I prošle godine je
Milanovićeva vlada priskočila s interventnih pet milijuna kuna prištedjevši gradu istu toliku svotu.
No, kada se sve zbroji i oduzme te
podvuče crta – potrošeni su silni milijuni, isprobano raznovrsno oružje, iskušane mnoge ratne taktike, da bi na koncu opet konstatirali kako čitavo vrijeme komarci odnose pobjede. Jer, eto ih, svakog se kasnog proljeća vraćaju još brojniji, a kako se čini -
i otporniji.
Možemo se svijunački zakleti da Osijek nikada neće biti Komarčevo, ali bogme neće biti ni mirnodopskih ljeta.Rat će biti
dug, iscrpljujuć i neizvjestan. I nije to neko zloguko proricanje. Eto, još je prije pet godina onaj koji ovdje najbolje poznaje neprijatelja, vodeći osječkistručnjak za komarce, profesor Enrih Merdić, upozorio da je Osijek „
grad koji nikada neće biti bez komaraca“.
Glavni razlog je svima poznat. Ogromne su
količine stajaćih voda u blizini, u prvom redu
Kopački rit. Sva ta poplavna područja oko Osijeka ukupne površine od skoro
33.000 hektara idealna su legla i staništa komaraca. Tomu treba dodati i prirodne, ali i društvene faktore. Prema prvom, zbog zaštite bogate flore i fauneu parku prirode Kopački rit nisu dozvoljeni najagresivniji tretmani komaraca koji su, naravno, i najučinkovitiji. Prema drugom, susjedni gradovi i općine uglavnom ne slijede Osijek jer financijski ne mogu ili ne žele, pa je Osijek u borbi protiv komaraca zapravo usamljen. A kao što to još davno, za svog mandata, reče bivši gradonačelnik
Zlatko Kramarić bivajući prozvan zbog najezde krvopija – komarci nemaju putovnice i ne znaju gdje su granice između dvije države, kamoli dvije općine ili grada.
Za voditi bilo kakav rat, pa tako i ovaj protiv komaraca, danas treba imati veliki budžet. Već spomenuti
profesor Merdić jedne je godine izračunao kako za uspješnu borbu protiv komaraca (i monitoring i tretiranje) treba tridesetak milijuna kuna. Budući da Osijek uvijekfinancijsku muku muči, bez pomoći sa strane, a to će reći iz državnog proračuna ili iz europskih fondova, nema puno izgleda za uspješnu borbu s komarcima. Spomenuti dronovi, koji izbodenim Osječanima vjerojatno djeluju iritantno, možda su dio rješenja ili načina da se nakon niza izgubljenih bitki rat preokrene u
našu korist. Ako su komarci koji nas napadaju već uznapredovali do četvrte, pete ili koje već mutant-generacije, onda bi trebalo povestitoj činjenici adekvatan način ratovanja protiv njih. Barem bi u Osijeku trebalo biti ratnika i vojskovođa koji znaju kako pobijediti brojnijeg neprijatelja.
A trebalo bi biti i vještih pregovarača koji će namaknuti potrebne novce. Neko učinkovito sofisticirano „oružje“ sigurno postoji. Političara koji će obećavati „oslobađanje“ grada od komaraca „
čim dođu na vlast“ ionako će uvijek biti.
Na koncu stoji činjenica da koliko god se potroši(lo), komarci se uvijek iznova vraćaju, pa se ljudi s pravom pitaju jesu li dosadašnji načini ratovanja protiv komaraca doista bili pravi. Jesu li zakazali „
vojni stratezi“, valja li logistika ili je neprijatelj naprosto
toliko moćan?
Tekst: Jaroslav Bradica
Foto: Drazen Jakabfi/Foto-arhiv031
Pročitajte i ostale tekstove
Jaroslava Bradice u kolumni
Lijeva obala
Nebitno
