Odgledali smo u ponedjeljak navečer, nakon HTV-ovog gnjavatorski dugog Dnevnika, izvrstan dokumentarni film uvijek izvrsnog Josipa Šarića o sve brojnijoj hrvatskoj dijaspori u Irskoj. „
Lijepa naša Irska“ ironični je naziv dokumentarca u kojem su većina
Šarićevih sugovornika bili
Osječani i Slavonci. Kako i ne bi kada je velika većina te
friške dijaspore pristigla iz ove tužne provincije od koje svi dižu ruke, a zbog koje bi se na koncu i
Zoranu Milanoviću mogla osušiti ruka koju je svojedobno biblijski zavjetovao.
Čujem da su mnogima knedle
zapinjale u grlu dok su
dublinski Slavonci zavičajnu sjetu u svojim riječima potiskivali osjećajem zadovoljstva i ispunjenosti što tamo gore, na dalekom zelenom otoku, napokon dostojanstveno rade za prosječnu plaću i pritom se iznova osjećaju ljudski. Čak se i smiju. Iskreno i zadovoljno, nakon dugo vremena. Čujem da su mnogima
zarosile oči, a neki čak i nacijedili punu kantu suza kada je na kraju mlada žena iz Osijeka zaplakala kazavši da joj tamo najviše nedostaju roditelji, e da bi odmah zatim, na Šarićevo pitanje namjereva li se vratiti, kroz iste one suze grcajući rekla: Ne! Pa još jednom odlučnije ponovila isto:
Ne!
Ne sjećam se kada je neka izjava jednog
običnog malog čovjeka emitirana u domaćem prime timeu tako bolno i oštro rasporila onu debelu crnu zavjesu koja zaklanja skroz rasklimanu kulisu države kojoj sve više ljudi iz pristojne udaljenosti tepa „
Lijepa naša“. Dok sam gledao tu mladu ženu kako izgovara drhtavo, a tako odlučno „
Ne!“, kroz suze koje se i meni nahvataše, pred oči mi je navrla mutna slika onog kukastog križa od prošle subote na travnjaku splitskog Poljuda.
Bože, pomislio sam, blago toj curi i svima onima koji iz
Dublina, Londona, Münchena, Kopenhagena, Stockholma i otkud sve već poručuju Lijepoj našoj to svoje historijsko „Ne“. Blago njima jer su daleko od ovdašnjih bezizlaznih muka i problema koje su prošle subote kulminirale kada je pod svjetlima reflektora na kiselinom izgriženoj travi Poljuda
zabljesnula ta svastika i učas nam svima skupa, htjeli to ili ne htjeli, otela i vrijeme i pažnju i emocije. Živote općenito. Dok sam u nevjerici, uvjeren da je u pitanju neko kolektivno bunilo, punih
48 sati kasnije bezuspješno bježao od mučne
poljudske scene, svih onih politikantskih trvenja koja su uslijedila i brojnih mudraca koji su tumačili što se, kako i zašto dogodilo – u ušima mi je ono bolno, dvaput zaredom izgovoreno odlučno „Ne“ Osječanke iz Dublina zvučalo kao
nestvarni glas razuma iz nedokučive daljine.
Licemjeran kakav je s tim svojim
paradnim mentalitetom, naš se kolektiv silno zgrčio kada su u svijet otišle slike i snimke poljudske svastike (koju, s obzirom na značenje koje je u kratko vrijeme stekla, slobodno možeo pisati velikim početnim slovima –
Poljudska Svastika). Uh sramote li, šoka, nevjerice, a i bijesa! Svastika je očito bila diverzantsko djelo, završni čin obračuna navijača i Hrvatskog nogometnog saveza nakon kojeg ništa više neće biti isto. Ali, to zgražanje, taj šok i ta nevjerica finale su licemjerne predstave u kojoj su ustašluci i fašistluci dugo bili tolerirani. Pred njima su se oči same zatvarale, a uši samozačepljivale dok bi se iz „
veličanstvene atmosfere“ na tribinama porađali namračniji hukovi i pozdravi.
I sada
nije stvar u samom
kukastom križu, već u tome što će nam reprezentacija biti drastično kažnjena, možda i izbačena iz službenih natjecanja i što će jedan uhodani sumnjivi biznis zapeti u kaljuži. I naravno da je toliko šoka i nevjerice i bijesa izbilo na površinu jer nogomet je naš brend – nekog drugog i boljeg očito nemamo - a na njega se stalno lijepe te zloćudne fašističke etikete. Jer kako kaže onaj infantilni mit: i domoroci na
Papui – Novoj Gvineji kada čuju za Hrvatsku odmah ushićeno viču „
Suker, Suker!“ Da smo imalo pametniji, imali bi drugih brendova po kojima bi nas prepoznavali. Možda bi tada i neki mladi Irci s knedlom u grlu poručivali iz Osijeka da se – ne i ne! – ne namjeravaju vratiti u svoju zemlju. Ovako nam ostaju nogomet opterećen politikom i ideologijom, grobnice pune raznih vojski i naroda otvorene od 0 do 24 te kukasti križevi i uhati U-ovi nažvrljani na svakom trećem zidu od Prevlake do Dunava.
Ne sjećam se, recimo, da je netko doživljavao kao silnu sramotu sve te svastike i uhate
U-ove po fasadama Lijepe naše. Ne sjećam se da se netko službeno i s visoka sablaznio nad, na primjer, kukastim križevima koji su nedavno osvanuli na Vodovodnoj stanici na osječkoj Promenadi. (Potiho su izbrisani dok ih netko opet ne nažrvlja.) Ne sjećam se, jer su postali gotovo svakodnevnom pojavom. I jer ne prijete nekom
mjerljivom štetom kakvu će izazvati Poljudska Svastika kada UEFA uskoro odrapi HNS novčano, a možda i natjecateljski. Svastike su tako naše svagdašnje, znakovi kojima se legitimiramo pred svijetom. I baš stoga je pomalo bizarno što se najdalje u svijetu vidjela upravo ona koja se jedva dala primjetiti.
Rekao bi ironično naš sugrađanin B. Glavaš da je ta splitska svastika bila „
halucinacija“. Čak ju je usporedio s „
bijelim miševima“ (ta mu je metafora očito zaostala u folderu iz vremena dok je svakodnevno ružio po Šeksu) koje vidi jedino „
banda komunistička i Titova jugoslavenska“. Pa se još kunsthistoričarski osvrnuo na „neponovljivo dizajnersko savršenstvo“ nacističke svastike, neusporedivo s onom brljotinom iz Splita.
Izvjesno je da bi ova tumačenja mogla dodatno inspirirati mlade „ulične umjetnike“ da to remekdjelo staroindijskog dizajna, koje je kleptomanski maznuo jedan osrednji slikar i frustrirani kaplar iz
Oberösterreicha, još više i češće apliciraju po gradskim pročeljima i na najistaknutijim mjestima u gradu. Možda bi i na konto njih
Osijek mogao postati europskom prijestolnicom kulture 2020. godine? A možda bi tada i ona legica iz Dublina preispitala svoje nepokolebljivo „ne“?
Oprostite, uhvatilo me bunilo.
Tekst: Jaroslav Bradica
Pročitajte i ostale tekstove
Jaroslava Bradice u kolumni
Lijeva obala
Pročitajte i..
[VIDEO] HRT: Lijepa naša Irska - obećana za hrvatske građane
Nebitno
