Znamo već dobro sve one
humanističke floskule o djeci: ona su
našenajveće blago i naša budućnost; njihovo zdravo, sretno i sigurno odrastanje je najvažnije; njima moramo omogućiti bezbrižno djetinjstvo... I neka se igraju do mile volje i što više borave na svježem zraku u radosti
nesputanog kretanja. Zato djecu odmalena učimo da
bavljenje sportom snaži tijelo i oplemenuje duh. Učimo ih odmalena u obitelsjkom domu i školi koja im je drugi dom, i ostalim vrijednostima i vrlinama kojih su nama starijima puna usta. Ukratko, djeca su nam na prvom mjestu. Toliko su nam važna i toliko nam je do njih stalo da je možda najbolje smjestiti ihna sigurno, u kakavprozračni kavez.
Znate sada o čemu ću. O onom pravno čistom, ali moralno
neshvatljivom sporu nastalom između vodstva
Filozofskog fakulteta i Osnovne škole Franje Krežme. Dvorišni prostor koji spaja, a odskora i dijelite
dvije obrazovne ustanove asfaltirano je
igralište kojim se koristi škola i na kojem većinom borave učenici nižih razreda za vrijeme produženog boravka, nakon što im završe redovni nastavni sati, a prije nego što po njih dođu roditelji. Za školu u samom središtu grada prava je sreća imati takav prostor – nekoć je
bio i veći, s onim drugim igralištem prema Ulici Hrvatske Republike – gdje najmlađi učenici mogu
provoditi vrijeme u igri i gdje se za lijepog vremena može održavati i nastava tjelesnog odgoja. Sve to bez većih opasnosti po djecu jer ulice i ceste su s onu
stranu ograde.
I bilo je ondje tako punih pedeset godina, sve dok nedavno Filozofski fakultet nije odlučio „
aktivirati“ svoju parcelu i na njoj, za početak, urediti parkiralište za vozila svojih djelatnika, a u dugoročnom planu izgraditi ondje
još jedan fakultetski objekt. Treba reći da se školsko igralište nalazi nafakultetskoj čestici i škola ga je bez naknade punih pola stoljeća koristila zahvaljujući dobroj volji uprava nekadašnjeg Učiteljskog odnosno Pedagoškog, a današnjeg Filozofskog fakulteta. Formalnopravno gledajući, u nastalom sporu nema ničeg spornog – dekanica Filozofskog fakulteta
Loretana Farkaš Brekalo donijela je odluku da Fakultet iskoristi ono što mu pripada.
No iz
neformalnog, ljudskog, neki bi rekli moralnog ugla gledajući, čovjeku ipak postane mučnokada čuje kako će nauštrb školske djece dio tog njihovog prostora za nastavne i izvannastavne aktivnosti koristiti zaposlenici fakulteta za parkiranje svojih, kako se ono kaže –
limenih ljubimaca. Tu-tu, mičite se djeco, ovdje
profesori parkiraju!
Dosta je čvorova u ovoj priči. Dekanica tvrdi da je dogovor oko prenamjene dvorišnog prostora već ranije najavljen i dogovoren s vodstvom osnovne škole. U školi se, međutim, digla
prava mala buna. Ravnateljica i roditelji djece nižih razreda već su više puta
prosvjedovali, a djeca su - na nagovor starijih ili spontano – narisala mnogedirljive crteže na kojima se, iz dječjeg rakursa, prikazuje novonastala situacija u kojoj se djeca „gužvaju“ s automobilima. Crteže i peticiju s tri tisuće potpisa ravnateljica, roditelji i djeca su odnijeli u
Poglavarstvo i Rektorat Sveučilišta gdje ih
nitko nije primio već samo zaprimio ono što su ponijeli sa sobom. I dok su se pokisli žalili na tretman, gradonačelnik i dogradonačelnik objašnjavali su da će ispitati stvar u kojoj baš i ne mogu učiniti mnogo jer je, jelte, parcela oko koje je izbio spor u neupitnom vlasništvu Filozofskog fakulteta. U međuvremenu je dekanica Filozofskog u znak dobre volje obećala da će fakultet dati 200 tisuća kuna kako bi se na preostalom dijelu dvorišta djeci napravilo – kavezno igralište. Kavez!
Nije to kavezno igralište nikakva dekaničina konstrukcija
ni umotvorina. Radi se o vrsti igrališta, obično košarkaškom ili rukometno-malonogometnom, opasanom visokom žičanom ogradom. Ima takvih i po Osijeku i drugdje, štono bi rekli,u urbanim sredinama. Bit će to, dakle, jedan
lijepi i urbani kavez dimenzija 14x20 metara u koji će moći stati puno školske djece.
Ako formalnopravno nema ičeg spornog u svemu ovome, potjerajmo mak na konac pa se zapitajmo, makar lingvistički, kakva se to poruka šalje iz ustanove koja mlade ljude obrazujekako bi jednoga dana izvodili drugu djecu (među njima sigurno i poneko dijete iz Franje Krežme) na valjane
vrijednosne i spoznajne puteve.
Nije li ružno u takvoj raspravi koja se izravno tiče djece čak i uzgred spomenuti riječ „kavez“? Nije kavezno igralište nikakav bauk, ali u ovom kontekstu, gdje su u pitanju najmlađi osmoškolci, kavez je
bezobzirno izabran izraz. Riječ koja naprosto ne bi smjela kliznuti iz ičijih, pa ni dekaničinih usta. Malo obzira nije na odmet kada se već, da bi se napravilo mjesta limenim ljubimcima, djeci velikodušno daruje sigurni i prozračni, žicom opasani prostor.
Upravo ta riječ „kavez“ dekodira i ovaj
konkretan slučaj, a i širi fenomen. Guranje djece „u kavez“ tek je prva etapa do njihovog potpunog istiskivanja s igrališta. Da je ostalo na tome kako se na toj fakultetskoj parceli namjerava graditi novi objekt, još bi čovjek nekako i slegnuo ramenima. Dobro je da se fakultet širi, da vrelo znanja ne preshne (iako bi se, vjerojatno, i tu daleiznaći druge kombinacije) no je li u prijelaznom periodu trebalo naguravati u dvorište automobile profesora i drugih zaposlenika kojima je komotnije tako nego plaćati parkiranje na okolnim ulicama kao svih ovih prijašnjih godna?
U ovoj priči o parcelizaciji morala imamo i pomičnu rampu te nadzornu kameru kao istaknute artefakte ovih bešćutnih vremena u kojima sebično ograđujemo svoje. A imat ćemo i „kavez“ koji će ne samo biti sigurniji od postojećeg igrališta,nego će, kažu, biti „
lijep i urban“. Ma milina jedna! K'o u pitomim njujorškim kvartovima poput
Harlema ili Bronxa.
Tekst: Jaroslav Bradica
Foto: Radio Osijek
Pročitajte i ostale tekstove
Jaroslava Bradice u kolumni
Lijeva obala
Pročitajte i..
Igralište OŠ Franje Krežme pretvara se u parkiralište?
Održan još jedan prosvjed "Igralište, a ne parkiralište"
Peticija roditelja i učenika OŠ F. Krežma za školsko igralište
Nebitno
Muško
