Ako, poput mene, volite gledati
Discovery, Nat Geo, History i slične programe, sigurno ste naletjeli na emisiju za koju sam zaboravio kako se zove, ali nešto tipa ljudi u
divljni na Aljasci...Divljaci na
Aljasci, Aljaška divljina, tako nešto...ne znam. Uglavnom, ako niste gledali, radi se o ljudima koji su svojevoljno izabrali živjeti izvan bilo kakve
društvene zajednice, odnosno civilizacije. Odabrali su život u divljini, u šumama i gorama ledene Aljaske, sami sebi dovoljni i prepušteni sami sebi. Jedu ono što ulove, grade si
skloništa od granja, nekih dasaka i sreće, nemaju struje, vode, telefona, ničega. Ako se ozljede ili teško stradaju, slome nogu, najbliža je bolnica udaljena oko 1500km, ali nemaju čime dozvati pomoć, jer
nemaju mobitel...a i da ga imaju, nema signala jer žive u zabiti gdje se i Sunce boji izaći. Čak i da ima jedva nekakvog signalića, nemaju struje da napune mobitel. Emisija prati njihov težak i naporan život, gdje u svakoj epizodi slušamo glavne protagoniste kako kukaju o tome koliko im je teško i ne znaju hoće li dočekati sljedeće jutro...a ja sjedim pred TV-om, gledam i pitam se...Pa ko te tjera??? Ne znam jesam li ja možda lud, pa ne razumijem poantu emisije ili ne kužim smisao njihovog životnog odabira, ali stvarno tko ih tjera?? Neka odu u najbliži grad, nađu posao, rade, unajme stan s grijanjem, strujom, vodom, telefonom i svime što ide uz to. Umjesto da se goloruki bore sa sabljozubim tigrovima za svaki zalogaj, neka odu lijepo u dućan, kao sav normalan svijet i kupe si hranu. U čemu je problem? Pa to i je poanta civilizacije...da se ljudima olakša život i da ne moramo više trčati savanom ganjajući Thomsonovu gazelu za večeru, dok su nam intimni dijelovi tijela pokriveni
listovima lopoča.
Dugo sam se borio da shvatim njihovu želju za takvim
životom u divljini...gledam TV, slušam frajera kako kuka, jer
nije više mlad, svaki dan u divljini mu je mukotrpan, vani je minus 30, sve zamke koje je postavio uokolo su prazne i nije ulovio ništa za jesti, a hrane više nema. I tako on cmizdri kako se jadan pati. A ja si mislim, nisi ti prijatelju bio u
osječkom MUP-u...jesi probao registrirat polovnu Škodu Fabiu, kupljenu u drugoj županiji koja eto, igrom slučaja iako je u istoj državi kao i naša županija, ima sasvim druge zakone i pravila?! A ti moraš imati OS tablicu na autu, a ne
PŽ, ST, DU, VŽ...ili neku drugu? Prijatelju, e to je životna avantura, prvo se znojiš dok čekaš dva i pol sata u redu da dođeš na šalter, jer nisi siguran da li imaš sve papire i da li su, pod uvjetom da ih imaš, svi papiri u redu? Onda nekako dočekaš svoj red, naravno moraš uzeti godišnji taj dan da bi sve riješio, dođeš na onaj prokleti šalter ponizan i pokoran kao da ideš na ispitivanje u glavni
štab Gestapa da bi ti žena koja radi tamo, ljuta na cijeli svijet što uopće mora raditi jer ipak je to državna služba, rekla da moraš kupiti 25kn biljega?!? Još uvijek nisam skužio smisao tih državnih biljega? Čemu to? Zašto jednostavno ne mogu dati 25 kuna toj furiji na šalteru? I onda moram otići van na kiosk, kupiti proklete biljege, jer mi nitko nije odmah u početku rekao da će mi trebati, vratit se natrag, opet čekati dok gospođa na šalteru ne bude hormonalno i biometeorološki spremna prihvatiti moj slučaj i nadati se da sad konačno imam sve da bih mogao dobiti taj jedan, jedini prokleti pečat bez kojeg sav život na zemlji momentalno staje. E to je prava muka, a ne kukanje nekog matorog luđaka koji živi na nekom zaleđenom brdu Aljaske kako nije ulovio zeca dugoprugaša za večeru...jer ipak, na kraju krajeva, njegov je
osobni izbor živjeti u toj nedođiji, dok polagana i bolna smrt u čekaonici MUP-a nije moj osobni izbor. Ako mislite da se šalim i pretjerujem, potražite na netu članak iz Jutarnjeg lista od 12.02.2016 godine. Starac od 77 godina je umro u Zavodu za mirovinsko u Koprivnici, naravno, dok je čekao u redu za šalter...da stvar bude još gora
čekao je potvrdu da je živ! Ne, ne šalim se...to je istinita priča! Čak i naslov članka glasi
Umro dok je čekao potvrdu da je živ. Ova država, nažalost, živi od birokracije. To je tužna, žalosna i bolna istina. I ne znam koliko još staraca mora umrijeti po zavodima mirovinskog dok se konačno nešto ne promijeni? To malo novaca koje ljudi imaju im država uzme, jer eto, svakih par godina moramo vaditi novi model osobne, vozačke, pa nove europske zdravstvene, pa nove putovnice koje imaju sad nekakvu biometrijsku zaštitu protiv krivotvorenja...ko da bi netko uopće htio krivotvoriti našu putovnicu? Moš si mislit, država je toliko korumpirana da je puno jednostavnije dati oglas u novine da trebaš bianco HR putovnicu i kroz par sati će ti se već javiti hrpa ljudi koja će ti vrlo rado pomoći. A jeste li znali da gruntovnica u Osijeku radi samo četiri sata dnevno?? Od osam do podneva!? I to naravno, radnim danima dok je sav pošteni svijet na poslu i nitko ne može izaći s posla da bi ganjao papire koji će ih na kraju koštati života. Odsada ću svaki put kad budem morao opet ići na šalter, sjetit se tog nesretnog starca koji je umro...
Birokracija financira državni proračun ove zemlje, jer je to jedini način da skupimo lovu za sve uhljebe i parazite nakačene na državnu sisu. Naravno, osim toga država se
bjesmoučno iživljava na privatnom sektoru, silujući privatna poduzeća nametima i porezima koji su toliko besmisleni da je to savršeni materijal za one stare rubrike u novinama tipa Vjerovali, ili ne? Vaš lokalni mesar, frizer, ili urar recimo, mora plaćati naknadu za turistišku zajednicu grada Osijeka??? Ne samo oni, već svi koji obavljaju bilo kakvu gospodarsku djelatnost, odnosno imaju prijavljen d.o.o. Kakve veze moj mesar ima s turizmom?? Nikakve, ali eto...uredno dobije uplatnice i ako ne plati slijedi ovrha. Još je imbecilnija stavka plaćanje doprinosa za Hrvatske šume, to mi je posebno zanimljivo. Kakve veze neka autolimarska radionica ima sa šumama? Nikakve naravno, jednako kao i ja, ali oni moraju plaćati naknadu za šume, dok ja recimo ne moram. A jednako sam vezan za šume poslovno, duhovno i emocionalno kao i oni. Ne znam ni gdje se nalazi najbliža šuma, a kamoli kako izgleda. Jednom davno, dok je još SDP bio na vlasti, bivši je ministar obrta, firmi i poduzeća...onaj mali debeli, ćelavi što izgleda kao monter centralnog grijanja...Maras mislim, rekao da poduzetnici godišnje moraju platiti 247 razno raznih parafiskalnih nameta, naknada, prireza, trošarina i ostalih budalaština! 247!! Pa tko može uopće smisliti tolike silne namete?? Možda je netko fan
Monty Pythona, pa je jedan od nameta i naknada ministarstvu smiješnog hoda, samo što od toliko silnih uplatnica koje im stalno stižu na naplatu, još nijedan poduzetnik nije skužio da plaća i to.
ZAMP je posebna priča, to je baš prava mafijaška institucija koja potpuno legalno reketari svakoga tko ima neki bijedni mali
tranzistor na baterije. Nitko više ne smije slušati radio, nitko više na radnom mjestu ne smije puštati glazbu, čak ni na mobitelu. Iako ne razumijem na koji način ZAMP isplaćuje naknadu za autorska prava recimo..
.Rolling Stonesima? Ili Lady Gagi? To bih volio znati. Uglavnom, u ovoj državi ti treba potvrda za sve, da si živ, mrtav, nekažnjavan, obrazovan, nezaposlen ili zaposlen, da imaš djecu ili da ih nemaš, da si oženjen ili solo, da si crn, plav, visok ili nizak. Potvrdu da si platio, ovjerio, uknjižio, uplatio, legalizirao, registrirao, osigurao, razumio, potpisao, da se slažeš ili ne slažeš, da si primio, pročitao, da si obaviješten, informiran ili ti je dostavljen poziv...što god da misliš, želiš, radiš ili tek misliš raditi treba ti potvrda za to. Birokracija je jedino u čemu je ova zemlja sposobna, zato se iskreno divim ljudima koji otvaraju firme u Hrvatskoj, jer ja to jednostavno ne bih mogao. Ali to mora kad-tad puknuti, ne može trajati dovijeka, jednom će se čaša preliti, ljudi će pošiziti, uhljebi će završiti na ulici...ali to će se desiti kad država propadne, odnosno kao
Grčka, ili Irska, bankrotira, pa nas MMF bude morao vaditi iz blata. Doći će ovamo i odrediti pravila zapošljavanja, utilizirati i sistematizirati radna mjesta, odrediti visinu plaća, odrediti poreze, smanjiti namete s 247 na cca realnih 32 i uvesti nekog reda u javni sektor...jer mi očito to ne želimo. Samo što ćemo im prije nego krenu uvoditi reda, morati donijeti potvrdu da smo bankrot...
Tako da kad malo razmišljam o svemu tome, oni divljaci na Aljasci i nisu toliko mutavi zapravo...možda ne zna što će jesti sutra ujutro, jer nije ništa ulovio večeras, ali barem neće provesti čitavo jutro na šalteru...gladan, žedan, nervozan, na samrti...
dok ne umre.
Do sljedećeg tjedna i nove kolumne, pozdrav! Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.
Tekst i foto: Severus
Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržajaiza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne?
Nebitno
