Krene
bezveze, ničim izazvano.
Lijep dan, sunce, toplo...pijem kavu vani u dvorištu i čitam vijesti, odnosno pregledavam portale da vidim što ima novoga u
Lijepoj našoj. I sve je isto, sve su vijesti iste na svim portalima u svim medijima, svi su naslovi isti...
ukrao, opljačkao ili opljačkali, ubio, lažirao, prevario i tako dalje... I na svim naslovnicama iste face, isti ološ nam se smije u lice svaki dan i rade budale od cijele nacije, kad kažem ološ mislim na političare naravno. Reforme, investicije, gospodarstvo, pravna država, institucije kao
servis građana i ostale gluposti. Sve redom iste bajke za malu djecu. Samo što se čak u bajkama nešto kroz priču događa i mijenja, dok se kod nas samo priča i priča, ali se ništa ne događa. A ako se nešto i promijeni to obično bude na još lošije. Ne pamtim kad sam zadnji put pročitao neku lijepu i pozitivnu vijest.
Ali
nisam prije toliko obraćao pažnju na naslove, sve dok mi jedan župnik, inače vrlo pametan čovjek,
nije ukazao na zanimljivost samih naslova. Navikao sam, već odavno, da se u tekstovima članaka izvrću vrijednosti, istine, da se prezentira stav koji se suptilno nameće ljudima koji čitaju vijesti, kao što sam navikao na senzacionalizam samih naslova, tipa Severina se opet udaje, ali ovoga puta iz ljubavi ili
Rozga prošetala gradom zakopčana do grla, ali mi je taj župnik ukazao da se i u samom naslovu čitateljima sugerira ustvari, kakav stav i mišljenja moraju imati, a da je tekst članka onda zatim samo potvrda tog
nametnug stava te ga čitatelj tada prirodno, ali nesvjesno prihvaća kao svoje mišljenje i osjeća se ugodno što je informiran o nečemu. A još se bolje osjeća zbog iluzije da je on sam došao do zaključka koji je ponuđen u članku. Zapravo je vrlo zanimljivo do kojega nivoa profinjenosti ide taj PR inženjering i koliko se pazi na detalje.
Evo naprimjer, jedan do naslova može biti
Makedonija odabrala
Balkan i srednji vijek. Da bi se zatim u tekstu kazalo kako je makedonski narod na referendumu odabrao da
ne želi ući u Europsku uniju. I za kraj stave patetičnu i tužnu izjavu premijera koji će reći kako je to težak dan za Makedoniju, ali da se volja naroda mora poštivati te kako se on osobno nada da će se mišljenje građana ubrzo promijeniti i da Makedonija svejedno neće odustati od europskog puta. Sve to skupa se čini i zvuči kao da je doktor pacijentu morao dati vrlo tešku dijagnozu i odredio terapiju, ali pacijent odbija liječenje. I ako se ne liječi, umrijet će. Ljudi pročitaju takav članak uz kavu, onako letimično, opušteno i odmah isti tren zaključe kako su Makedonci budale, kako nisu normalni, jer im EU nudi izlaz iz svih briga i problema, nudi im budućnost kakvu samo mogu sanjati, a oni to odbijaju?! Pa zašto?!? Jesu li na drogama možda?! Ali nitko, baš nitko od tih ljudi nakon što pročitaju članak neće stat i razmislit...čekaj, pa ima puno većih, bogatijih i uspješnijih zemalja koje nisu htjele u EU. Naprimjer Švicarska ili Norveška, recimo. Island također nije bio u EU sve do recesije i sloma njihovog bankarskog sustava, nakon čega ih je Bruxelles izreketario da se priključe. Velika Britanija je samo napola član Unije. Oni jesu dio EU, ali opet nisu. Ne poštuju EU zakone, ne žele uvesti EU propise u svojoj zemlji, a euro kao valutu uporno odbijaju. Zašto? Jer je njihova funta monetarno puno jača od eura, stoga zašto bi si sami sebi pucali u koljena? Pa nisu blesavi! Ali Makedonci jesu, jer ne žele unutra...glasali su protiv i referendum nije prošao. (nap. a. govorimo hipotetski naravno)
Pogledajmo samo nas.
Mi smo u Uniji od ljeta 2013, bit će uskoro tri godine i što smo to konkretno dobili ili benefitirali? Ništa, osim što možemo u Mađarsku, Sloveniju i Italiju bez putovnice, samo sa osobnom iskaznicom. Sve one silne milijarde eura koje smo trebali dobiti odjednom ih nema, sva ona silna tržišta na koje su naše
tvrtke, obrtnici i OPG-ovi trebali izaći, odjednom su nestala, jer naša domaća paprika ili mrkva ipak i dalje ne udovoljava EU standardima, iako smo i mi sad dio EU, ali još uvijek to nije to. Previše je crvena, valjda? Jedina korist koju su naši ljudi izvukli od Unije je masovan uvoz polovnih auta iz Njemačke, ljudi su pokupovali
mečke, bembare, audije i folcike iz Švabije i to se uvozilo dan i noć, rijeke šlepera su stizale. I opet nismo zaradili ništa, već je sav taj novac završio u Njemačkoj. A naši su domaći autosaloni propali i gomile ljudi ostali bez posla.
Tako da, kad se malo razmisli u dubinu, stvari nisu tako jednostavne kako se prezentira u tom članku i Makedonci nisu baš toliko blesavi kako se govori. Imaju svoje razloge zašto su glasali protiv i to vrlo vjerovatno odlične razloge za koje mi nikada nećemo znati koji su. No, to sad nije važno, već sam samo htio dati banalan primjer kako se svaka
vijest frizira i kako mediji vrlo aktivno svaki dan formiraju javno mišljenje. Ne postoji neutralan medij, koji će samo jednostavno napisati da spomenuti referendum nije prošao s postotkom od 61 posto protiv i točka. Toga više nema, svaki naslov je osuda unaprijed, svaki naslov je zaključak već sam po sebi i prije nego što pročitate članak. Čak je i vremenska prognoza na TV-u postala osuda. Ženska mi u 23:55 prvih pet minuta emisije govori o tome kakvo je vrijeme bilo taj dan, kao da je to više uopće bitno jer dan je gotov. Kaže da je puhalo tu i tu, da je kišilo tamo i onamo, kao da čita optužnicu za zločine. I za kraj mi onda još kaže da ću se sutradan osjećati loše jer će biometeorološka prognoza biti loša...pusti me na miru da ja sam za sebe odlučim hoću li, ili neću se loše osjećati! Nemoj mi ti govorit kako ću se sutra osjećati, nisam debil! A da ne spominjem neke daleko veće i ozbiljnjije stvari, kao što su političke osude. Kad vidite na naslovnicama sve one političke njuške kako vam se kese u lice i to je također unaprijed smišljeno i ciljano plasirano baš tada, baš u tim novinama, baš taj dan. Sve s ciljem da se odrade neki zadaci i planovi u pozadini, jer diverzija je uvijek bila najbolja metoda da se nešto odradi. Svaki mađioničarski trik se temelji na diverziji. Prevari oko promatrača i odvuci mu pažnju, dok ruka dolje zamijeni loptice, stavi zeca u šešir, strpa bijelu grlicu u gaće i slično.
Kada recimo, isto tako vidite u novinama bezazleni članak da je neka bijesno poznata i bogata svjetska elita donirala lovu u dobrotvorne svrhe. Naprimjer, Angelina Jolie, Madonna, Bill Gates ili neko drugo licemjerno strašilo koje vozi električni auto, jede mahovinu i kupa se u kišnici, jer su tobože ekološki osviješteni, a s druge strane
nose šminku i koriste kozmetiku koja se redovno testira na životinjama ili dijamante iskopane u najodvratnijim i najprljavijim rudnicima Južne Afrike u kojima svakodnevno ginu jadni robovi, doniraju neku bijesnu lovu, tipa...ne znam,
milijun dolara za istraživanje i liječenje neke boleštine, svi prvo pomisle Super, svaka čast! Da je barem više takvih. I to je zaista super. Ja sam prvi koji će uvijek pozdraviti takve poteze, no isto tako u pozadini te priče stoji nešto sasvim drugo.
Madonna ima IQ otprilike kao glavica salate i vjerovatno misli da je
Aspergerov sindrom pomoćni aerodrom kod Glasgowa, ali ima svoje računovođe i odvjetnike koji će joj reći da su dobrotvorne donacije odlična porezna olakšica. I onda malo Madonče donira 2 milijuna dolara za istraživanje neke grozne bolesti, dok se njezin PR tim pobrine da to sve bude pomno preneseno u svim medijima i novinama na svijetu. Ona tada ispada brižni heroj koji se brine i bori za ljepšu budućnost svih nas. Ali neće napisati da je Madonče te godine zaradila 10 milijuna dolara i zahvaljujući donaciji umjesto 5 miljuna poreza, platila samo jedan miljun. Tako da je još zaradila i na porezu. Ne kažem da je to loše, neka, tko god može neka se snađe i svaka joj čast što je donirala lovu, ali nemoj mi se onda kesit u facu iz svih novina i pričat kako si super i brineš se za dobrobit čovječanstva. Jer da se zaista brineš za našu dobrobit ne bi se bavila glazbom.
Zato cijenim staru gardu,
Clinta Eastwooda, De Nira, Led Zepp, The Who i ostalu ekipu, jer šute i rade i to rade izuzetno kvalitetne stvari i ne pretvaraju se da su zabrinuti sa svako živo stvorenje koje obitava na ovom svijetu i da nekontrolirano plaču po cijelu noć svaki put kada ugine još jedan novozelandski voćni leptir. Jako malo ljudi zna da recimo, Cristiano Ronaldo redovito svake godine donira hrpe i hrpe love i plaća liječenja za siromašnu i teško oboljelu djecu. Svi ga manje-više preziru i smatraju narcisoidnim klaunom, ali čovjek uredno pomaže i donira hrpu love i ne hvali se okolo s time. I to je ono što izuzetno cijenim kod njega.
Vjerovatno i on izvlači gomile
poreznih olakšica zbog svojih donacija, ali neka! Barem to radi u tišini i ne pravi spektakl od toga. Ja osobno, recimo ne doniram lovu ni UNICEF-u, niti zovem one telefone 060 ili koje već...jer, iskreno, čisto sumnjam u cijelu tu priču. Carlos Slim, koji je inače jedan od najbogatijih ljudi, je jednom upitan od strane nekog novinara zašto nikada ne donira novac za siromašne u Africi, preko UN-a, UNICEF-a? On je rekao da to ne čini, jer od svakih sto dolara koje bi donirao, onaj jadni, mali, gladni Afrikanac će dobiti možda samo deset. A ostalo će nestati na mjestima poput Kajmanskih otoka i drugih offshore oaza. I zašto mu ne bih vjerovao? Pa pogledajte samo FIFA-u. S kolikim milijardama raspolažu i to na tajnim računima i koliko je bilo korupcijskih afera u zadnje dvije godine, a najsmješnije od svega je što je FIFA i službeno registrirana kao neprofitna organizacija?!?
No dobro, uglavnom da zaključim tekst, jer ću se zakopati još dublje i otići još više u širinu...kada ljudi kažu da se puno bolje osjećaju jer
ne gledaju više vijesti n TV-u, ne gledaju Dnevnik, ne čitaju novine, ne zanima ih politika, iskreno vjerujem da i jest tako. Jer uvijek vrijedi zlatno pravilo što manje pameti, više sreće. Ali zatvaranje u svoja četiri zida nije rješenje, već nemojte svaku vijest i svaki članak uzeti zdravo za gotovo. Danas više nema novina ili bilo kojeg drugog medija koji neće imat osuđujuće i unaprijed afirmativne naslove za neku temu. Ali baš zato što ih nema, treba puno opreznije i pomnije promatrati svaku vijest. Pokušajte promisliti prvo zašto je taj članak napisan, zbog koga i za koga, tko ga je naručio i što se krije u pozadini tog članka ili što bi se moglo kriti. Jer tako ćete znati tko vas to točno laže i koliko vas to točno laže. Uvijek gledajte cinično na vijesti, jer je to danas najjače sredstvo za ispiranje mozga široj populaciji, da ne kažem naciji...i koliko god je to moguće, nastojte biti objektivni, jer ako niste, onda ćete najviše lagati sami sebe.
Do sljedećeg tjedna i nove kolumne, pozdrav! Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.
Tekst i foto: Severus
Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržajaiza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne?
Nebitno
