Stigli smo do kraja -
četiri godine sreće i tuge, uspona i padova. Nema tu puno riječi, samo uspomena.
Odličnih i onih
manje odličnih ocjena. Ali, ostavimo to sad sa strane.
Maturanti smo, godina traje kraće, a obaveza je sve više. Prijavljuj predmete, razbijaj glavu danonoćnim razmišljanjem što ćeš upisati i u čemu se vidiš u bliskoj budućnosti, a uz sve to mjesečno pišeš 20+ testova.
Apsolutni kaos u glavi.
Ispijajući kavu u razrednoj bazi, svakodnevno razmišljam što ovo meni treba u životu.
E da mi je
otići negdje daleko od svih i biti pastir! Majke mi.
Ogorčen životom i svim obavezama ustajem se i viknem Bokiju: „
Lega jel tražite konobara?!“ Ja u školu
više ne želim! Budimo realni, da s ovakvim prijedlogom dođem roditeljima razgovor bi završio s
nekoliko uvreda na moj račun, par
psovki pa možda čak i s kojim šamarom (naravno zbog odličnog prijedloga).
Kada malo
bolje razmislim, nisu učenja i moja budućnost trenutno jedini problemi. To ustvari
nisu trebali biti problemi, ali smo toliko zakomplicirali da ni sami ne znamo što želimo. Pogađate, radi se o sloganu za
maturantske majice. Lakše smo organizirali
maturalnu zabavu nego što smo se dogovorili za majice i natpis s kojima smo htjeli pobijediti da barem malo naplatimo sav svoj trud i nespavanje zbog učenja te
financiranje kojekakvih poklona za profesore i maturalnu.
Ne dišem više od obaveza. I onda oni misle da je biti maturant mala stvar. E pa malo ste se za*ebali.
Tekst: Luka Jakić
Foto: Daniel Antunović, Steam/Foto-arhiv031
Nebitno
