Kada bi svojoj
pokojnoj baki, koja je rođena, odrasla, živjela čitav život i umrla u malenome selu, rekao da kupujem
hranu za mačku, ona bi vjerojatno dobila „fras“, kako je to sama nazivala. Još kad bih joj rekao da jedna malena vrećica Frieskiesa košta
2,99 kune, a da moja mačka makne
po dvije dnevno, nazvala bi me luđakom i budalom koja se bolje brine za mačku nego za samoga sebe. Drugim riječima, njoj bi to bio očiti
apsurd i reagirala bi sasvim primjereno na takvu pojavu. I zaista, kad malo bolje promislim, pa za koji k... kupujem tu hranu? Zašto? Svaki dan imam nekakve
ostatke od ručka, kosti, komade mesa, ovog, onog. Na kraju krajeva to je mačka koja je slobodna i kreće se po naselju kad god poželi, uredno
hvata miševe, ptice i svu ostalu živinu i jede ih. Prema tome, zašto uporno idem u dućan i kupujem još hrane kad ionako ima dovoljno za jesti i ovoga što mi jedemo svaki dan...a ako
ne želi, šta me briga, drugo neće dobit. Nek se snađe, ionako se snalazi vani kad krene haračiti po naselju sa svojom ekipom iz kvarta.
Drugim riječima, zašto je danas apsurd potpuno
općeprihvaćen? Moja bi baka znala imati i po pet mačaka, ali iako su joj to bili ljubimci koje
mazila i voljela, isto je tako postojala i granica, odnosno bile su životinje koje je imala zato da joj hvataju štetočine po kući i dvorištu i rade svoj posao. Nije im kupovala specijalnu mačju hranu s
vitaminima i mineralima za ljepše i sjajnije krzno, gipke zglobove i šta ja znam? Tu i tamo bi ima bacila iznutrice kad bi klala piliće, ostatke od ručka, neke kosti s još malo mesa, škrge od ribe ili hranu za koju nije bila sigurna je li pokvarena ili ne, pa nek ih mačke jedu ako hoće...ako neće, nije ju bilo briga. I sve su mačke bile žive, zdrave i nikada im ništa nije falilo. Nikada nisu bile kod veterinara,
nikada nisu bile cijepljene i živjele su po deset i više godina. A nisu imale ni ime, niti je itko razgovarao s njima kao da su male bebe...odnosno tepao im slatka imena.
Zašto smo danas toliko imuni na apsurde??? Zašto ih tako hladnokrvno i sasvim prirodno prihvaćamo?? Upisao sam apsurd u Google i dobio slijedeće naslove: „
Službenik radi 26 sekundi na dan, a ne mogu mu dati otkaz“, pa zatim „
Bolesnoj curici (9) s cerebralnom paralizom oduzeli invalidninu“, ovih dana se vrti vijest po novinama kako Ena Šarac, koju vjerojatno svi znate, mora ići dokazivati nekim tamo budalama koje sjede po šalterima da je bolesna?!? I divim se tim ljudima na strpljenju i živcima, jer da sam ja na njihovom mjestu, već bi bilo mrtvih od prostrijelnih ranjavanja.
Zašto stalno hodamo ulicama i čudimo se govoreći PA DOBRO KOJI K...C?!?! Da bi zatim, minutu poslije, jednostavno to prihvatili i tražili nekakvo obilazno rješenje, umjesto da ne propitujemo dalje zašto je to tako, već kako da što prije to riješimo? OK, razumijem da ljudi
nemaju vremena boriti se s glupim kafkijanskim propisima i zakonima koji jedino imaju smisla ekipi
Monty Pythona, ali nitko da potegne pitanje legitimnosti i elementarne logike koje naravno nema! Stalno se priča o nekakvim reformama u zemlji, ali kako očekivati reforme od strane vlasti i države koja je u samoj svojoj biti aspurdna? I ako se i provedu te reforme, kakve one uopće mogu biti? Zapravo se sad bojim bilo kakvih reformi...da budem iskren. Jer ako su urođenici iz Metkovića za koje nitko nikada nije čuo i koje vodi psihijatar, koji je zapravo sam sebi najveći pacijent, mogli dobiti izbore i zajebavat cijelu zemlju sad već skoro godinu dana otkad je krenuo čitav cirkus, onda stvarno što možemo očekivati od reformi? Danas sam pročitao vijest da je Vlada donijela prve reforme i provela ih...prva je ukidanje pečata, što znači da nijedna pravna osoba više ne treba imati pečat da bi mogli poslovati. OK, to čak i nije tako loše. Iako je sitno i neće promijeniti ništa. Druga reforma je bila osnivanje Odbora za obilježavanje obljetnica...koji...kurac?!? Šta??? Čak će se i sami Odbor zvati „
Za koji k... mi primamo plaću?“. Strašno!
Izreka kaže „
Kakav narod, takva vlast“. I to je možda zapravo i najbolje objašnjenje osnove našeg apsurda. Jer ako svi mi tako mirno i ravnodušno prihvaćano besmislene apsurde sa svih strana i uopće ne reagiramo na to sve...pa zar to onda nije najveći apsurd od svih??
Do sljedećeg tjedna i nove kolumne, pozdrav! Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.
Tekst i foto: Severus
Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržajaiza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne?
Nebitno
