Francuska izreka. Navodno. Stalno srećem ljude koji
govore svašta. Da će otići u
Sabor s bejzbol palicom i svima tamo polomit kosti. Ali
nikad ne odu. Da je ovo lopovska zemlja iz koje treba bježati. Ali nitko ne pobjegne. Da treba tužiti HEP za namjernu pljačku sumnjivim obračunima plina. Ali nitko ne tuži. Da treba zakonom ukinuti Big Brother. A svi ga gledaju. Da je benzin skup i da će kupiti bicikl i ići biciklom na posao. Ali ga nitko ne kupi. Da
ne treba plaćati TV pretplatu. A svi ju i
dalje plaćaju. Jer ionako
nema ništa za gledat na tom TV-u. I opet ga svi gledaju. I da ih je Crkva sve pokrala. U koju nikada ne idu.
Stalno slušam priče o beskonačnom
broju autobusa punih Slavonaca koji svaki dan odlaze za Njemačku. Odlaze
trbuhom za kruhom. Jer su ovdje gladni. Nitko ne govori koliko ih se vrati.
Vrlo brzo. Jer ako
ne znaš njemački i nisi obrazovan, nećeš ni tamo raditi. I oni imaju šljakere. Ali njihovi šljakeri govore njemački. Naši ne. Ako jesi obrazovan i govoriš jezik, opet nećeš biti direktor. I imati
bijesnu plaću. I tajnicu. Jer si stranac koji je tek stigao u zemlju. I moraš se dokazat. A to traje. A stranac je uvijek stranac. Kao što naši ljudi ne bi htjeli da ih liječi doktor koji je tek stigao iz Pakistana, isto tako Nijemci ne žele da im pamet soli neki nesretnik iz tamo neke malene, bijedne Hrvatske. Koja je stalno u njihovim vijestima i medijima. Zbog afera i uhićenja. Od poduzetnika, članova Uprave, sve do premijera. Nema nijednog čovjeka na visokoj funkciji u ovoj zemlji da nije bio uhapšen. I da nije završio na svim vijestima. Od Aljaske do Tokija. Nijemci to isto vide. A oni nisu glup narod. Da jesu, ne bi imali to što imaju.
Mercedes, VW, Porsche, Bosch, Siemens...i mnoge druge. A što mi imamo?
More. Plaže. Apartmane u Rogoznici. Na kojima gulimo Nijemce. I varamo ih. Kila breskvi je 25 kuna. Za Nijemce je 25 eura. Ako hoće i vrećicu, onda je 30. Ako nasjednu i plate, Njemačka je onda sređena i ozbiljna država, kojoj se svi trebamo divit. I ugledat se u njih. A ako
provale prijevaru i pobune se, onda su Nijemci škrta stoka. Toliko love imaju i dižu paniku zbog jebenih 20 eura. Ko da će propast zbog 20 eura. Gamad. Šta uopće dolaze? Ne moraju ako im je skupo. Neka idu u Tunis. Pa poginu od terorista tamo. Nijemci će na kraju i otići u Tunis. Jer su naši ugostitelji gori od bilo kojeg terorista. Jer osim Švaba, varaju i svoje. Prvo državu. Vode duple knjige. I svi radnici im rade na crno. Po 12 sati svaki dan. Ni fiskalizacija nije pomogla. I to su uspjeli zaobići. Nema sistema kojeg Balkanac ne može zajebat.
Svi samo pričaju, puna su im usta
mudrosti i pametnih ideja. Što treba napraviti. Kako treba napraviti. I kome sve treba polomiti noge da bi se ova država konačno dovela u red. Nitko ne vidi korijen problema. A to su oni sami. Svatko za sebe. Svi stalno govore kako se ne mogu načuditi lopovluku u ovoj zemlji. I kako se stalno pitaju jesu li oni jedini još normalni ovdje. A kradu gdje god stignu. Varaju na vagama u supermarektima. Natrpaju dvije kile u vrećicu, a izvažu kilu. Stisnu enter. I nalijepe onu naljepnicu. Jer tko će na blagajni provjeravat? Gužva je, nemaju vremena. Ili voze službene aute u privatne svrhe. Djecu u vrtić, školu. Voze punicu kod doktora ili ženu na frizuru. Firma plaća benzin. Šta ih briga, ionako su im dali
najlošiji službeni auto u firmi. Skoro je tri godine star. A drugi su dobili nove. Svi hoće živjet u sređenoj i ozbiljnoj zemlji. A nitko nije sređen i ozbiljan.
Utorak prijepodne, oko 11 sati. Sve
birtije pune. U cijelom gradu. T
vrđa, centar, sunce, lijepo vrijeme. Svi su na kavama. I zaposleni i nezaposleni. Oni koji rade u državnoj upravi, odmah nakon kave idu na pijac. Kupiti što treba za ručak. Pa oko 13 sati doma. Treba skuhat ručak. Zaposleni trkeljaju na kavama kako ih ubijaju na poslu. Za sitnu lovu. Nezaposleni trkeljaju
kako nema posla. Oni neće s fakultetom radit za bijedne
tri tisuće kuna. Radije će sjedit na kavi i kukat kak nema posla u ovom gradu. Svi kukaju. Bez obzira kako im je u životu. Svi kukaju i žale se.
A kad treba nešto
promijeniti ili početi raditi, nigdje nikoga. Nitko se neće boriti da nam sutra bude bolje. Nama. Pa onda i našoj djeci. Unucima. Zašto? Jer im je i sada dobro. Još mi odlično i živimo s obzirom koliko radimo i stvaramo. Na prosvjedu protiv nezaposlenosti se pojavi 30 ljudi. Na prosvjedu protiv korupcije čak 12. Ostali su u birtijama. Na kavama. Laprdaju kako nema posla i kako je država pokvarena. Jedni drugima se ulizuju mišljenjima i stavovima. Govore što moraju. Da se uklope u ekipu. A misle tko zna što? Vjerojatno ni sami ne znaju. Misli što hoćeš, govori što moraš... I dok ti je dobro samo šuti. Baš te briga što je drugima loše. Važno da je tebi dobro. Ali isto tako kad tebi bude loše, druge neće biti briga. I samo će šutjeti. Kao ti sada. Misli što hoćeš, govori što moraš...
Do sljedećeg tjedna i nove kolumne, pozdrav! Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.
Tekst i foto: Severus
Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržajaiza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne?