Rijetko kada imate priliku vidjeti
cijelu dvoranu kako se na kraju predstave ustaje te
ovacijama i dugotrajnim pljeskom nagrađuje glumce.
Upravo to se dogodilo sinoć u sportskoj dvorani Gradski vrt gdje je ansambl Drame Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada izveo predstavu nobelovca Ive Andrića „
Na Drini ćuprija“.
Galerija 031: Osječko ljeto kulture - OLJK - [dan #02] - 'Na Drini ćuprija'
[Foto: Osječko jeto kulture, 30.6.2016.]
Napomena: Fotke pregledavate KLIKOM na fotku ili strelicama lijevo-desno, kao na Facebooku ;-)
Dvoipolsatni spektakl (
bez pauze!) jedna je od
najvećih i najzahtjevnijih kazališnih predstava prikazanih u Osijeku i jedan je od najvećih hitova ovogodišnjeg izdanja
Osječkog ljeta kulture. Predstava je postavljena u sportskoj dvorani kao jedinom mjestu koje je moglo „udomiti“ ovako produkcijski zahtjevno i kompleksno djelo.
Redatelj
Kokan Mladenović i dramaturg
Svetislav Jovanov hrabro su se upustili u težak posao obrađivanja i prevođenja legendarnog Andrićevog djela na kazališne daske. „Na Drini ćuprija“ je
kronika zabačene višegradske kasabe koja se proteže na četiri stoljeća, nema radnju u klasičnom smislu, nema glavnog lika ili likova, osim ako se kao glavni lik ne uzme sam most kao nijemi svjedok tragedija lokalnog stanovništva od osmanlijskih osvajanja u 16. Stoljeću, preko Austrugarske monarhije, razdoblja
Drugog svjetskog rata i rata u BiH, završavajući s potpisivanjem Daytonskog sporazuma.
Scenografija je jednostavna ali impresivna, binom dominiraju visoke metalne stijenke koje odcrtavaju korito rijeke Drine i njezine dvije obale, glumci glume u vodi, u plitkom bazenu do gležnja, a sam most vrlo se funkcionalno sklapa i rasklapa maštovitom upotrebom stolova i stolica. Najveći problem, kako
složenu narativnu strukturu Andrićevog romana prenijeti u dramsku formu, Mladenović i Jovanov su riješili oslanjući se najvećim dijelom na
monologe glumaca koji opisuju svoju tragičnu sudbinu od gradnje mosta po naredbi Mehmed Paše Sokolovića sve do današnjih dana.
Ovakav način monološke strukture predstave pružio je priliku svim glumcima, njih 20-ak, da dobiju svojih „
pet minuta“ pod svjetlima reflektora. Treba istaknuti odličnu
fizičku pripremljenost cijelog ansambla koji je tijekom dva i pol sata bio konstantno u pokretu, te posebice glazbu koja se izvodi uživo, a sastoji se od cijelog niza solo i zbornih pjesama uglavnom naslonjenih na narodne pjesme višegradskog kraja spojenih s modernim elementima.
Bilo je primjedbi tehničke prirode. Obzirom da se u predstavi osim na
našim jezicima govori i na
turskom, njemačkom i mađarskom, na video zidu iznad pozornice išli su titlovi koji su bili veoma nečitki i neusklađeni sa zbivanjima na pozornici, što je brojnim gledateljima donekle pokvarilo užitak gledanja.
Ipak, stajaće ovacije na kraju izvedbe pokazale su da je osječka publika prepoznala poruku predstave (i knjige): zlo nikada ne spava. Predstava nas tjera na razmišljanje i propitkivanje jesmo li mi doista osuđeni da iz generacije u generaciju ponavljamo greške i propuste naših predaka i kako to da uvijek uspijemo mostove, koji služe kao mjesto spajanja naroda i kultura, pretvoriti u mjesta koja dijele,
razdvajaju i unesrećuju?
Tekst: Osijek031.com
Foto: Osječko ljeto kulture
Najava: Osječko ljeto kulture 2016. [OLJK] [program]
Nebitno
