Svi moji
prijatelji i poznanici koji rade u
privatnim tvrtkama u Osijeku se žale na
strašne stvari. Od
nerealnih ciljeva koji se postavljaju pred njih, omalovažavanja od strane šefova,
ponižavanja, vrijeđanja, čak i
psihičkog i verbalnog nasilja. Žene doživljavaju često i
seksualno uznemiravanje i napastovanja na poslu. Od strane osječkih privatnika. Ali ono što je vrlo značajno u cijeloj priči je što se radi o
malim tvrtkama. S malim brojem zaposlenih. Od pet pa do nekoliko desetaka. Možda
stotinjak najviše. Ljudima se svakodnevno
prijeti otkazima, namjerno se potiču svađe među zaposlenicima, šire se
lažne glasine kako bi se zaposlenici međusobno mrzili i na taj način šef imao kontrolu. Ljude se optužuje za
krađu, nerad, nisu ispunili ciljeve i targete koje ni Mojsije ne može dosegnuti. Tjera ih se da rade
12 sati na dan, svaki dan, bez
ijednog plaćenog sata prekovremenog, u uvjetima koji su strašni i opremom i alatima koji se raspadaju. Gdje je tu država i sve one
agencije i zakoni o radu? Tamo gdje su uvijek i bili…u k***cu.I uvijek u svakoj firmi postoji
crv, ulizica i smeće koje šefu cinka sve i svaku sitnicu koju vidi i čuje za druge. Ja ih zovem dobermani. Jer će napasti i vlastitu mater i
tužit ju šefu. A šefa obožavaju. Čak se i na misi nedjeljom
mole za njega. Zato se razgovori preko službenih mobitela
redovno snimaju. Svi. Znam jednu tvrtku gdje svi zaposlenici imaju na mobitelima aplikacije za snimanje razgovora. Svatko snima sve. Svaku riječ preko telefona. Snimaju ih sami zaposlenici, da
zaštite same sebe. Kad slušam ljude oko sebe, čini se
nitko nije pošteđen toga. Dok se ne uoči nekoliko pravilnih uzoraka.
Najviše mobbinga trpe radnici tvrtke koja je ili u
financijskoj dubiozi, ili na dobrom putu
ka stečaju. Uglavnom posao ne ide. Tada se vlasnici i šefovi posebno vole
iskaljivati na svojim radnicima, jer krive njih za neuspjeh svoje firme. Žene trpe seksualni mobbing od strane šefova koji su toliko iskompleksirani i potpuno nemoćni ostvariti smislenu i zrelu vezu sa ženom, da se moraju iskaljivati nad svojim zaposlenicama. Kad su pokrenuli firmu, posao ili što već, mislili su da će jednog dana kad firma bude uspješna, imati hrpe love, bijesne aute, skupa odijela, nakit i satove. I žene će ih obožavati, jer ih sada ne primjećuju. Ili bježe čim ih vide. Posao je krenuo, zaradili su hrpe love, ali žene i dalje bježe kad ih vide. Kako sad to odjednom? Pa sve je trebalo biti puno drukčije. Onda jadnik s malim penisom i još manjim mozgom, ne zna kako prići ženi, iako ima hrpe i hrpe love što bi mu barem kod sponzoruša trebalo olakšati posao, pa se stoga služi nasiljem. Jer drukčije ne zna. Odnosno ne razumije da su i te žene nečije majke. Ili nečije dijete. Pokušajte si zamislit, konjine sa skupim nakitom i bijesnim autima, kako bi se vi ponašali da vašu mamu ili kćer neka budala s
eksualno vrijeđa, omalovažava ili napastuje? I što bi učinili?
Također najviše trpe i oni zaposleni u djelatnostima koje svakodnevno rade s
velikim brojem kupaca. Odnosno klijenata.
Supermarketi, kladionice, kafići, pekare i slično. Osim što trpe užasan mobbing od strane šefova, rade u strašnim uvjetima s radnim vremenom koje je skrojeno kao da jedan dan ima
38 sati, još uz to sve moraju trpiti užasne uvrede i istresanje frustracija od strane kupaca. Kakve sam sve priče čuo od ljudi koji rade u supermarketima to je zaista za zatvor. Od strašnog psovanja, vrijeđanja, bacanja artikala namjerno po podu, urlanja nasred trgovine na zaposlene, do naravno seksualnog uznemiravanja. A moraju šutjeti. Nitko ne smije pisnuti. A kamoli odgovoriti toj budali. Tu se većinom radi o najgorem smeću od ljudi, koji ironično, radi isti taj posao, u istim uvjetima, za istu ili lošiju plaću, samo na drugome mjestu. U drugoj firmi. Pa se dođu izderavati na zaposlene u ovoj firmi. Da izliječe svoje komplekse i frustracije. Jer u svojoj firmi
ne smiju, dobili bi otkaz. Cure koje rade u kladionicama se uredno smatra sponzorušama, jer u kladionice idu većinom one iste budale s malim penisom i još manjim mozgom koji misle da će cura biti impresionirama njihovim novim mobitelom i zlatnim lancem od pol kile. Dok se konobarice u kafićima uredno smatra i precipira kao kurve. Samo je pitanje koliko traži. Zaključak cijele priče je zasada, da je najgore u životu nešto raditi. Pokušavaš si zaradit za život, za obitelj, za djecu, platit porez i nahranit ovu prokletu, lopovsku državu i uz to sve te još maltretiraju sa svih strana. Psihički, a i fizički. Jer na kraju budeš slomljen i iscrpljen. A ti se samo pitaš „Pa dobro kome sam ja nešto skrivio? I što?“. Dolaziš na posao svaki dan s grčem u želucu i mučninom čim ugledaš vrata fime kroz koja moraš ući. Kad vidiš da dolazi šef, moliš Boga da ga netko nazove da samo ode nekamo i ne bude u firmi. A kad vidiš da ti je poslao mejl, bude ti muka čim pročitaš naslov. A moraš odgovoriti odmah.
Primjera je puno. I priča. Previše za ovu
malu kolumnicu.
Jedini koji ne trpe nikakav mobbing su ljudi zaposleni u malim tvrtkama koje su vrlo uspješne i posluju odlično. No takvih je jako malo. Pogotovo u Osijeku. I oni koji su zaposleni u jako velikim sustavima, gdje su samo broj i ništa više. Firme poput
HEP-a, HŽ-a, državne uprave i slično. Oni nemaju apsolutno
nikakvog stresa. Ni briga. Prošli sam tjedan, utorak ili srijeda, na parkingu Kauflanda vidio dvije Dacije HEP-a, a unutra ekipa u radnim odijelima nešto iza 13 sati kupuje
banane, paštete, deterdžent i slično. Puna kolica. Takvi se najviše žale. I kukaju kako im je
užasno na poslu. Rade od jutra do sutra. Stoga ako želite raditi u
stress free okruženju, nađite posao u nekom velikom sustavu.
Postanite broj bez imena, dron bez kreativnosti, ambicije ili radnih navika. Bit će vam super. No, s druge strane ako želite biti najbolji u poslu koji radite, onda morate trpitimobbing privatnika. Jer jedino u prvatnim firmama možete
naučiti raditi i napredovati. U velikim sustavima to ide puno teže. Istini za volju, mora se priznati da je danas i vlasnicima tvrtki postalo jako teško pronaći vrijednu radnu snagu i dobre radnike. Istina je. Ima i toga. Ali za kraj, ajmo biti realni i priznati da je vjerojatnost i statistika debelo na strani radnika. Jer ipak ima puno više dobrih i kvalitetnih radnika nego što ima dobrih i kvalitetnih šefova. Do sljedeće kolumne pozdrav svima. Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.
Tekst i foto: Severus
Živimo u doba
iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta
točnih, netočnih i većinom
besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno
lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržaja iza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne?
Nebitno
