Mučenik je teška riječ. Jako teška. Jedna od vrlo rijetkih riječi koja je uspjela postati jednako
jeftina kao riječ smrt.
Otrcana. Potrošena. Izlizana. Jer danas su svi mučenici. Nitko nije sretan, svi imaju probleme i svačiji je problem najgori. Nekome je to krivo urasla dlaka na leđima, drugome stambeni kredit u švicarcu. Ne znam odakle je krenula ta potreba i kada je počeo taj trend da se svi uporno nastojimo prikazati mučenicima? Ali tako je. Kad slušaš danas ljude oko sebe, imaš dojam kao da živimo u srednjem vijeku. Još samo fale Turci da opet dođu i počnu nam nabijat glave na kolac. Najgore mi je kad čujem od drugih „
Ma, uživaj, tebi je lako…“. Nije. Nemaš pojma kako mi je, jer ne kukam o svojim problemima. Iz nekoliko vrlo jednostavnih razloga. Prvo, došao sam na cugu da se opustim i zabavim, da ne mislim o svemu što me muči, već da zaboravim na to. Barem na trenutak. Onda mi dođe netko tko dva sata kukumače o svojim životnim nedaćama. Prvo krene s frazom „
Ma ne pitaj me ništa, dosta mi je svega…ko da me netko ukleo“. Mislio bida su mu rekli da ima
multiplu sklerozu. Na kraju se ispostavi da mu auto nije prošao tehnički. Jer je stavio prozirne žmigavce, koje je kupio na autopijacu za 25 kuna. Nisu tvornički, inspektor ga ne pušta. Zato što noću ti žmigavci umjesto žute boje blinkaju boju dječjeg proljeva. Pa nitko oko njega u prometu ne zna što se događa. Da li skreće nekamo, ili je to samo mobilna reklama za
Pampers?
Drugi razlog zašto
ne kukam o svojim problemima jest taj što znam da mi nitko ne može pomoći, ili neće pomoći. Na kraju dođe naisto. Nebitno. Prema tome, čemu? Popit ću pivo, nastojat se opustit. Problemi će i dalje biti tu. I sutra. I prekosutra. Nitko ih ne može riješiti, osim mene. Ali nisu važni problemi i kakve su prirode. Već što baš svi i svatko imaju tu neku potrebu da se žali, ispovijeda i kuka. „Ma, ne pitaj, gore mi je nego Isusu na križu…“. Kažu. Krista su čavlima zakucali na križ i ostavili da umre na pustinjskom suncu, dok su ga ptice i ostala gamad polako jela. Prije toga su ga mučili. Krvavo mučili. Tebi je
riknio mobitel. Kupljen prije mjesec dana. I sad mora ići na garanciju. Rekli su da je vodootporan. Na kraju se ispostavilo da ipak nije. Sad moraš čekati mjesec dana da se vrati iz servisa s popravka. Ne možeš na instač. I fejs. Ne možeš tvitat. I stavljati one debilne hešteg gluposti tipa #
mojstomaknakonštosamubiokiluprasetineidesetpiva. I dalje ne razumijem taj hešteg? #štajeto? Ne pitaš se zašto si uopće imao potrebu uroniti novi telefon u kadu punu vode i otkucati selfie? Ili ga gurnut u kriglu piva? I tako davi po sat vremena sa svojom idiotskom pričom o v
odootpornom mobitelu koji ipak na kraju to nije. Kako su ga lagali i prevarili. Jadan. Još jedna nevina žrtva
masonsko-židovsko-homo-lgbt-crkveno-lijevičarsko-desničarske-thompsonovsko-cajkaške urote. Nije problem u tome što svi danas kukaju i svi su mučenici. To je urođeno u DNK našeg mentaliteta. Ali postaje sve gore i gore. Danas svi kao da se natječu jedni protiv drugih tko je veći mučenik. Uskoro će početi hodati okolo ulicama noseći ogroman križ i krunu od trnja.
Uzrok svemu tome je, barem se meni tako čini, ono što je danas nusprodukt globalizacije kojom smo izloženi. Ravnodušnost. Sveopća, globalna ravnodušnost. Nikog nije briga, nitko se ne osvrće. I ja imam taj problem. Ratovi, glad i bolesti u svijetu prikazani na televiziji. Kao i svi. Nekad jednostavno kažem „
Ma, boli me k***“. Okrenem se i odem. Ali to više ne vrijedi samo za događaje koji su daleko od nas, tamo negdje na drugom kraju svijeta. Već je postalo i lokalno. Nikoga nije briga što je netko teško bolestan, već pomisle „Ajd dobro je, bar nisam ja… Nije mene strefilo“. Nikoga nije briga što neki profesor nakon 30 godina radnog staža mora skupljati plastične boce. Jer uzdržava bolesnu ženu i nezaposleno dijete s bijednom penzijicom. Noću mora zavirivati u svaki kontejner. Da ga ne vide od sramote. Već pomisle „Sigurno je teški alkos. Propalica“. Svakim danom smo izloženi bujici beskorisnih informacija. Od super tarifa, reklama i ponuda koje ne smijemo propustiti, sve do vijesti, specijalnih javljanja iz središta ratova, smrti i bolesti. Pa onda korupcije, skandala, afera. Sve to uzrokuje jednu opću ravnodušnost. Jer sve te grozne stvari oko nas su danas svakodnevne. A nema ništa ravnodušnije od svakodnevice. Globalizacija nam je približila svaki kutak planete i ponudila nam ga doslovce na dlanu. Dva klika i već si u Japanu, Australiji, pa čak i Sj. Koreji. Sve nam je to postalo svakodnevno. Isto, nezanimljivo. Ono o čemu se prije tračalo po birtijama, sad je na fejsbuku. Ljudi opet svejedno
idu u britije na kave i tamo isto sjede i čačakaju po fejsbuku. Danas se sve tamo odvija i događa. Fejsbuk nam nudi tuđe živote na dlanu. Dva klika i znaš sve o svakome. S kime je, gdje je, što radi, što je jeo, da li ima redovnu stolicu? I sve je na fejsu super dok su drugi u pitanju. A kad je vaša guzica na tapeti, onda je panika. Drž, ne daj.
Govore nam kako smo danas
otuđeni jedni od drugih. Kako se djeca više ne igraju uživo, već pucaju jedni na druge preko online video igrica. Da, jer im više nije zanimljiva lopta, praćka i bicikl. Postali su ravnodušni prema svemu tome. Jer pucnjavu i ratove gledaju svaki dan u vijestima. Ta silna ravnodušnost sa svih strana je uzrok i otuđenosti. I ništa se neće promijeniti. Svi će reći, da tako je. Istina. Kimnut glavom u znak odobravanja i nastaviti dalje po starome. Jer smo postali ravnodušni i na istinu. Tako je kako je. Samo što se onda nemojte čuditi svako malo kako nitko ne reagira na vaše probleme, ne nudi vam utjehu, ne želi vam pomoći. Ne sluša vas. Jer kao i vas i njega nije briga. Ima puno većih problema u životu od vaših tričarija. Pukla mu je cijev u stanu, kao ono
Zoranu Milanoviću kad je posjetio Gunju i Rajevo selo, nakon najgore poplave ikad viđene na tim prostorima. Digli mu se parketi u stanu. I još je imao obraza to ispričati ženi kojoj je poplava odnijela cijeli život pred očima. I sad stanuje u kontejneru.
Nije on kriv. Mi smo. Jer kao i on i svi drugi koji su jahali ovu zemlju, svi smo ravnodušni. Postali smo takvi jer je tako lakše. Svakodnevica je ravnodušna, ali udobna. Komotna. Kava, internet, fejsbuk. I TV. Šta nam više treba? Ali to je ono što nas sve skupa podsvjesno strašno iritira. Ta silna, strašna ravnodušnost prema svemu. I naša i tuđa. Samo što to ne znamo prepoznati. Pa se natječemo tko je veći mučenik. I tako u krug. Dan za danom. Natječemo se tko je veći mučenik da razbijemo krug. I skrenemo pažnju na sebe. Jer nitko drugi neće. Sve dok stvari ne postanu apsurdne, onda svi dobiju pažnju. Pet minuta. Krug bude razbijen na pet minuta. Ali se vrlo brzo ponovno uspostavi. I život ide dalje. Do sljedeće kolumne pozdrav svima. Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.
Tekst i foto: Severus
Živimo u doba
iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta
točnih, netočnih i većinom
besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno
lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržaja iza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne.
Nebitno
