Žene se na kavama
međusobno žale jedna drugoj kako imaju
loše muževe i stalno prepričavaju
nova sranja koje su muževi napravili. „
Onaj moj je takva budala“. Kaže jedna. Druga se odmah nadoveže kako ona sa svojim ne priča već tri dana. Dok muževi s druge strane, nakon što se ožene
postanu biljke koji samo gledaju nogomet kad dođu s posla i odlaze sa svojim društvom u birtije da bi, opet, gledali nogomet. Uglavnom se pretvore u masne mrlje na kauču. I to bi trebali biti sretni brakovi. Nisu toliko sretni, već funkcionalni. Unatoč svim tim problemima. Samo se smatraju sretnima. Odbijaju prihvatiti činjenicu da su se pomirili s time. Kad dođu doma
žene kvocaju svojim muževima o tome kako su loši i kako neka njezina prijateljica ima super muža koji ju voli i svaki dan iznenadi s nekom romantičnom gluposti, dok dotični kojega se trenutno riba, je otvorio već treće pivo i pojačava televizor jer počinje derbi. Na slijedećoj kavi će ta prijateljica koja ima super muža koji ju voli i svako malo iznenadi
romantičnim glupostima, olajavati tog istog savršenog muža i pričati kako je plakala do dva u noći, jer je napravio neku tešku glupost i time ju jako povrijedio. Dok će njezine prijateljice svejedno i dalje misliti kako ipak ima boljeg muža nego sto su njihovi.
Najgora muška osobina je uvjerljivo i najpopularnija kod muškog roda, a to je da muškarci ne misle. I to je činjenica. Odnosno misle, ali ne toliko kao žene, koje misle na sve redom što god im padne napamet. Muškarci to ne čine, već samo puste. Nemaju mišljenje, jer je derbi važniji. Veliki je problem kad muškarac nema mišljenje, jer to navodno pokazuje da mu nije stalo. Iako možda ne želi imati mišljenje, jer mu je tako lakše. Iz razloga što kakvo god mišljenje da ima uvijek će biti krivo. Oni muškarci koji, nekim čudom, imaju
ispravno mišljenje postaju čudni i jako sumnjivi, postavlja se pitanje pa kakav je to pobogu muškarac? Sigurno je gay. Radije će odvesti ženu na operu, nego gledati derbi španjolske lige. Zato se sve žene odlično slažu s tipovima koji su gay. Ali kažem to su funkcionalni brakovi, žene se međusobno žale kako imaju
loše muževe, dok muževi uglavnom znaju kompletnu statistiku engleske i njemačke lige, ali zato nemaju pojma da više nema jaja i mlijeka u frižideru i da bi trebalo otići do dućana. Nekad učine i nešto lijepo za svoje supruge, kada se sasvim slučajno sjete. Ili vide u prolazu u nekom filmu. Nakon toga budu jako ponosni na sebe. I misle da je to dovoljno za ovu godinu. Zašto su takvi brakovi funkcionalni? Jer su svi brakovi oduvijek takvi. Barem oni koje ja vidim svaki dan. Ako je bilo brakova u doba pračovjeka i ti su bili isti kao ovi danas.
Žene
funkcioniraju po emocijama, a muškarci po potrebama. Ako je žena emotivno sretna i zadovoljna i muškarac će biti sretan i zadovoljan. Jer će sve njegove potrebe biti ispunjene. Ako žena nije emotivno sretna i muškarac će ispaštati. Što je sasvim Ok. I tako bi trebalo i biti. Sve žene traže muža koji će biti dobar.
Samo da je dobar čovjek. Najgore što možete reći muškarcu jest da je dobar. Jer to mu je tek znak da ne valja. I nije dobar. Zvuči kao da ga žale. Kao da je mentalno zaostao. Ali svejedno žene traže dobrog muža. Kad ga nađu, onda mu stalno kvocaju kako je loš muž. Kad mužu dojadi i ode, jer više to ne može trpiti, onda plaču za njim, kukaju i mrze same sebe što su ga otjerale. Jer je bio tako dobar prema njima. Muškarci opet traže žene koje će ih usrećiti. I brinuti se o njima kao što se njihova mama brinula o njima. Što zvuči poremećeno i nastrano, ali tako je. I nažalost logično, jer su tako odgojeni dok su odrastali. I misle da sve veze i brakovi moraju tako izgledati. Nema veze što su sve te njihove pretpostavke potpuno debilne i pogrešne, ali tako im je usađeno u mozak. Oni koji na vrijeme skuže da stvari nisu ni blizu takvima kako oni misle se još nekako iskobeljaju i uspiju imati zaista pravi, iskreno sretan brak. Oni koji ne uspiju imaju loš brak, jer su i dalje previše mutavi da odvoje pojmove majke i supruge. No, ponavljam, unatoč svim tim problemima, oni brakovi koji na kraju uspiju opstati su funkcionalni brakovi. Jer će prije onaj savršeni muž, koji voli svoju ženu i iznenadi ju romantikom prevariti tu istu ženu, nego onaj koji s kauča gleda nogomet. Ako svako malo iznenadi svoju ženu romantikom, što ga to točno sprječava da isto tako iznenadi i tajnicu s posla, ili susjedu, kolegicu…kad mu je dosadno. Onaj koji gleda nogomet to neće učinit, jer ako mu je dosadno, uvijek ima nogometa kojeg može pogledati. I glasno podrigivati.
Ako su to sretni brakovi, koji su onda nesretni? Jednostavno, oni u kojima si ljudi svjesno dozvole da im netko čini zlo u vidu prijevare, alkohola, kocke i zlostavljanja, psihičkog ili fizičkog i to trpe godinama i godinama. Zbog djece, egzistencije, mira u kući, tko zna? Ali imaju svoje razloge. Ni jedno ni drugo ne zvuči baš sretno. Nije. Oni brakovi koji su zaista sretni, su sretni iz jednog vrlo jednostavnog razloga. Poštovanja. Kažu da osim ljubavi za brak treba isto tako mnogo međusobnog poštovanja. I povjerenja. To je istina. Jer kada skupa prođete život, odgoj djece, sve moguće muke i probleme, tada razvijete ono pravo, istinsko poštovanje prema toj osobi što je bila uz vas kad je bilo najgore i najteže. I znate da će uvijek biti tu kad bude još gore i još teže. Tada sve one beznačajne sitnice koje vam smetaju padaju u zaborav, jer ona žena koja ima savršenog muža upravo prolazi kroz brakorazvodnu parnicu, a vaš kakav god da je, iako po cijeli dan gleda nogomet, je uvijek tu za vas. I bit će tu za vas. Isto vrijedi i u obrnutom smjeru. Koliko god da muškarci zamjerali nešto svojim ženama, one su uvijek tu za njih. I uz njih. Ali prije toga treba naći nekoga tko će vas voljeti i biti voljan s vama proći kroz sav taj pakao da bi se domogli malenog djelića raja na kraju. Tu je problem. Proces selekcije. Danas je to puno, puno teže. Jer svi prvo gledaju samo sebe. Isključivo sebe. I uglavnom bježe na prvi znak nečeg što im se ne sviđa, ili ne odgovara.
Muškarci opet s druge strane, najviše od svega
mrze kada im žene prigovaraju. I najlakše im se
ustati i otići. Ali to ne čine, trpe i dalje to prigovaranje, čak i ako su im žene baš zlobne oštrokondže, iako većinom nemaju pojma zbog čega im se prigovara? Što su to opet krivo učinili? Zato što zaista to nemogu shvatiti. Nisu u stanju. Oni pravi muškarci će uvijek biti uz svoje supruge i neće ih nikada iznevjeriti ili prevariti. Takvih je malo. Jako, jako malo. Tih nekoliko koji jesu pravi će trpjeti prigovore i šutjeti, ali će svejedno unatoč svemu, učinit sve za svoje supruge. I obitelj. Problem zbog kojega je većina nesretna jesu nerealna očekivanja. Svi očekuju da će im suprug, ili supruga biti onakvi kako su si oni zamislili u svojoj glavi. Neće. Zato što nikad nije. Kad shvate da to ipak nije tako divno i idealno, dolazi do razočaranja. Pa problema. Koji su nerealni, kao i ta njihova nerealna očekivanja. Oni koji iskreno vole ustraju i dalje, oni koji ne, odlaze. I tu je odgovor na sve. Ako nekog iskreno i svim srcem volite, onda ćete ga prihvatiti takvima kakvi jesu. I to je sve. Sva mudrost. Rijetki to mogu, zaista rijetki. I nekada nije lako. Ni najmanje. Nitko neće nikada u braku imati sve što god poželi i neće sve biti savršeno svaki dan. No, ako imate nekoga kome možete povjeriti svoje najdublje tajne, probleme, pa čak i život, onda je to puno više nego što ima većina oko vas. Ni žene, ni muškarci nisu idealni. Nećete nikada upoznati savršenu ženu, ili savršenog muža. Nećete ih nikada naći, ni imati. Ono što stvara sretan brak je borba. Prvo da svog supruga, odnosno suprugu učinite sretnima, a zatim zajednička borba da stvorite sretan i stabilan brak. Sva sreća u životu je rezultat borbe. Isto tako i bračna. Do sljedeće kolumne pozdrav svima. Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.
Tekst i foto: Severus
Živimo u doba
iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta
točnih, netočnih i većinom
besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno
lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržaja iza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne.
Nebitno
