Na parkiralištu kod
Kafulanda sam ju ugledao. Oko
60 godina, možda i više.
Raščerupana, neuredna, sivo-sijeda kosa, poput potrošene metle.
Mutan pogled u daljinu, neodređen, tup i prazan. Tamna, naborana koža na licu
ne odaje dojam osobe koja drži do sebe. Već osobe koja većinom
drži pivo u ruci. I to već od pola devet ujutro. Tamnocrveni džemper, preko kojeg je navukla debeli prsluk od Peveca. Bez rukava. Nije tamo zaposlena, već ga je dobila negdje. Možda od muža. Trenerka donji dio, siva i neke tenisice stare. Bijele. Stoji pored Opel Kadeta starog oko 30 godina, za kojeg uporno misli da je Škoda. Stoji i
puši cigaretu. Dok muž, pretpostavljam, kupuje u Kauflandu. Ili je odnio prazne, plastične boce na onaj aparat. Vidi se da rijetko izlazi iz svog sela. Dođe u grad, kupiti stvari kojih u selu nema. Poput Milerama. Koji joj je jako fin. Zna doći samo do Kauflanda, jer je odmah pored obilaznice, pa ne mora autom ući u grad koji ju plaši. Jer su ceste široke, neke i po četiri trake. Imaju i semafore.
Mutan pogled. Maglovit. Osobe koja misli ono što joj se kaže. I ono što pročita u novinama. Vidi na TV-u.
Prvo što mi je palo napamet je bilo da je
glasala za Živi zid. Sad je lako biti pametan znam, uvijek je lako nakon svega biti pametan. I kad kažem da sam odmah od početka taj Živi zid smatrao
nakaradnim cirkusom, nitko mi od neće vjerovati. Nije ni bitno. Ono zbog čega sam ih smatrao lakrdijom jesu njihove debilne izjave i strašno neozbiljni program, koji su valjda sastavili u svome selu u birtiji s lokalnim kronerima. Ljuti na cijeli svijet kao i obično.Izjave nezrelih, nedoraslih i neostvarenih karikatura u liku Sinčića, Pernara te drugih. O tome kako će nacionalizirati INA-u, banke. Kako će tražiti izlazak države iz EU i NATO-a. Kako će blokiranima oprostit dugove, kako će deložiranima vratiti domove. Nedostajala je još samo jedna parola. Da je ovo danas još uvijek 1945. godina. Jer 1945. godine su se nacionalizirala obiteljska poduzeća. Ono što su generacije stvarale, ono što je nečiji djed pokrenuo svojim neprestanim, mukotrpnim radom, trudom, idejama i vizijom je nestalo iz ruku njegove obitelji i prešlo u ruke države. Preko noći. Zamislite sebe u takvoj situaciji. Da je vaš djed osnovao i digao na noge tvrtku koja je postala uspješna i zapošljava 200 ljudi. Zatim je vaš otac preuzeo posao, nakon njega vi. Onda vam dođe nepismena bagra, koja je donedavno u rukama imala motike, srp i ćekić. Danas imaju srp i ćekić, ali kao emblem na majicama. Furaju se na Che Guevaru. A u rukama umjesto motike imaju puške. I otmu vam sve što ste gradili za života. Vama i vašoj djeci za koju ste sve to gradili. Upadnu vam u kuću, odnesu unikatni namještaj, antikni, rađen posebno za nekoga tko je u životu uspio i tko zna cijeniti ručni rad i trud. Vi završite na ulici. Ili uspijete nekamo pobjeći na sigurno, jer ste pametan čovjek, pa ste sakrili neku lovu za crne dane.
To imamo danas. Vapaj nekakvih kvazirevolucionara koji koriste
blokirane, prezadužene, deložirane i druge tuđe nesretne sudbine za svoj vlastiti probitak i korist.Pokušavaju navući narod da izađe na ulice i bori se. Bori se da im se preko noći da sve ono što nisu zaradili. I zaslužili. Da im se daju poduzeća. Banke. Telekom. Brodogradilišta. Da narod bude gazda, odnosno država. A tko će upravljati svime time? Tko će sve voditi? Tko će držati sve konce u rukama? Sinčić, Pernar i ona nekakva šefica čitave parade Palfi.
Nisu u stanju završiti fakultete, ali se žele dokopati INA-e. Jedina stvar kojom se stalno ponose je broj vlastitih uhićenja. Kao da je to nekakvo postignuće. Ponos. Imati što deblji policijski dosje. To je trenutno glavna kvalifikacija u Živom zidu. Sinčić uporno viče jadan po medijima kako je dosta više trabunjanja o ustašama i partizanima. A ponaša se kao Bata Živojinović u filmu Neretva. Baca se goloruk na njemačke tenkove i grize gusjenice zubima. Dobrodošli dragi građani u 1945. godinu. Izabrali ste bataljun Kozara da uđe u Sabor. Komandanti Pernar i Sinčić se javljaju na dužnost. Otet će INA-u iz ruku neprijatelja i vratit je narodu. Gorivo će biti dvije kune za litru. Oslobodit će banke, poništit vam sve dugove, ovrhe i kredite. I time potpuno obezvrijediti svu vašu i državnu imovinu. Onda će ekonomija uzvratit ofenzivom s lijevog boka. Inflacijom. Poput njemačke ofenzive u Ardenima, udarit će nas i razoriti. Brzo i silovito. Više nećemo imati ništa. Ni INA-u, ni banke, ni telekom. Ostat ćemo na podu, u lokvama krvi i suza. Dok će Pernar i Sinčić vikati „
U napad! Šta ste stali stoko! Borite se!!“ Ali inflacija će biti jača. I nećemo ju nikako moći zaustaviti. Jer nećemo imati niti jednog saveznika u tom ratu. Zato što će Pernar i Sinčić tražiti isključenje zemlje iz NATO-a i EU čim dođu na vlast. Pametno. Ne treba nam nitko. Mala smo zemlja, beznačajna u svijetu, nismo nikakva sila. I možemo sasvim dobro opstati ostavljeni sami na brisanom prostoru ničije zemlje. 300 tisuća ljudi je popušilo retoriku klinaca iz drugog srednje. I lokalne birtije. Gdje su im pijani jebivjetri govorili da su u pravu. Pametna su to djeca. Dat će nam sve. Otet će njima i dati nama. Ono što nismo mogli sami steći i zaraditi svojim radom i trudom, dat će nam ta pametna djeca. Bit ćemo gazde. Ne znamo kako, ali netko će se već i za to pobrinuti. 300 tisuća budala je dalo glas putujućem cirkusu Sinčića, čiji kvocijent intelignencije počinje s decimalom. Jedna od tih 300 tisuća duša je bila i ona žena na parkingu Kauflanda. Jer ako Sinčić nacionalizira Dukat, neće morati plaćati Mileram. Već će ga dobiti za džabe. I to je jedini motiv zbog kojeg je dala glas Sinčiću. Obećao joj je Mileram.
Na svu sreću netko je obratio pažnju. Netko od
jačih igrača je prvo pustio Živi zid da se iživljava i izvodi parade po državi.
Zabavlja narod. Koristio ga je kao privremenu diverziju. Za svoje neke radnje u pozadini. Da povuče neke poteze iz mraka. No, onda je postalo ozbiljno. Živi zid se izdigao više nego je smio. Ušao u Sabor. Da su dobili jedan ili dva mandata ostali bi živi. Nitko im ne bi zamjerio i cirkus bi se nastavio. Ali nisu. Dobili su puno više od jednog. A to se ne smije. Jer nemaju sklopljen pakt s nijednim velikim igračem koji će ih štitit. Stoga su vrlo brzo razmontirani. Raščerupani u medijima. Otkriveni. Jer kako ne znaju sklopiti pakt s velikima, isto tako ne znaju sakriti svoj prljavi veš. Još jedan dokaz da im ukupni IQ počinje s decimalom. Umjesto da uče od velikih…poput Bandića recimo, oni su velike htjeli rušiti. Na kraju se ipak ne može ignorirati činjenica da je 300 tisuća naših građana dalo glas toj paradi jada. Da se čovjek zapita, pa tko je tu onda zapravo budala i dalje? Ona žena mutnog pogleda na parkingu Kauflanda, ili Sinčić i Pernar koji su si izvukli lijepe saborske plaće i mirovine. Pernar je postao opasan, moralna dijabola u rukama ljudi koji bi to mogli vrlo podlo iskoristit. Jer nema dlake na jeziku, priča što god mu padne napamet, optužuje neke tajkune da su masoni. Možda i jesu, ali se to onda ne govori javno. Pernar si je zaista umislio da je Che Guevara, tko zna možda planira i
državni udar? Neki puno veći igrači bi ga mogli iskorisiti, davati mu kojekakve opasne informacije koje žele da javnost sazna, ali ne od njih samih. Pernar je idealan za tu ulogu dežurnog redikula, jer će se on sam osjećati super i moćno što okolo priča javnosti sve najtajnije detalje hrvatske politike, a s druge strane neće biti ni svjestan da odrađuje prljavi posao za ekipu koja drma iz sjene. Dok se ne nađe u „slučajnoj“ optužbi za nešto. Monitranom procesu kad ga odluče maknuti jer laprda malo previše i preopasno. Taman dok bude ulazio u Remetinec na odsluženje kazne će mu sinuti…“ Pa jbte, koji sam ja idiot!“. Ali onda će biti kasno za sve. No svejedno, nama malim ljudima i dalje ostaje veliko i važno pitanje…tko je na kraju ispao budala u cijeloj priči? 300 tisuća ljudi koji su im dali glas, ili Sinčić i Pernar koji su se dovukli do Sabora? Do sljedeće kolumne pozdrav svima. Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.
Tekst i foto: Severus
Živimo u doba
iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta
točnih, netočnih i većinom
besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno
lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržaja iza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne.
Nebitno
