Zanimljivo je kako su danas svima puna usta
Vukovara, a oči pune
suza za tisućama
mučenih i ubijenih u tom nesretnom gradu, a već sutra će se sve
zaboraviti i Vukovar će nastaviti mučiti svoju muku, koju muči zadnjih 20 godina. Do prije samo godinu dana, novine su bile
pune članaka o zgradama koje će ostati
bez grijanja zbog neke tipično apsurdne administrativne gluposti.
Najsiromašniji grad na istoku zemlje u kojemu nema ni posla, ni života. Grad na socijalnoj pomoći. Centar Vukovara je još uvijek
pun ožiljaka od šrapnela i granata, jer je problem dati neku sitnu lovu da se to popravi.
Njemačkoj je poslije 1945. godine trebalo samo pet godina da obnovi sve svoje razrušene gradove, a mi ni za 20. godina ne možemo ožbukati pet zgrada. Ali
najžalosnije je to što najviše posla u Vukovaru imaju
pučke kuhinje.
Dok se političko
smeće i ološ tamo slika za novine i na račun pobijene djece skuplja publicitet da bi se što lakše ovom
kvazikatoličkom narodu prodala fora da trebamo glasati baš za njih, brojni saborski uglednici broje lovu skrivenu na Kajmanskim otocima, Sanader će biti pušten zbog "problema sa zdravljem", a evo kažu i da se sprema hapšenje Kalmete. Malo će džogirati po Remetincu kao Polančec i Vidošević, zatim će ga pustit zbog uzornog vladanja, ili će možda guliti krumpire kao Čobanković. A nakon što ga puste van, opet nitko neće pitati gdje je lova. Jer eto, ipak imamo najljepše obojane tunele u Europi. Prava umjetnost.
Psihodelija.
Vjerojatno će ponovno biti
šest kolona u Vukovaru od kojih svaka tjera neku svoju politiku i neki svoj interes, a
najmanje od svega ih zanima Vukovar. Naguravat će se međusobno i jedni drugima braniti da prođu. Zar je to stvarno vrijeme i mjesto za takve nakaradne travestije? Jedni će opet početi međusobno
nahuškavati vukovarce u gradu uz pomoć dvojezičnih ploča, dok će drugi početi i toj pučkoj kuhinji naplaćivati harač da skupi dovoljno love za sve svoje uhljebe, a onaj imbecil Josipović će opet lupetati bajke o vjeri, jednakosti, ljudskim pravima i svojim inače klasičnim sranjima, Kolinda će samo biti lijepa, a ostali stajati mirno u skupim odijelima i čekati da prođe procesija, jer se prasetina hladi.
Al sve je to politika koju mali čovjek
ne razumije i ne shvaća, jer nitko se nije niti zapitao kako to da je Šešelj pušten iz Haaga baš par dana uoči obljetnice Vukovara, točnije 12.11.2014. godine, isto kao što je bio slučaj s
Gotovinom i Markačem? Stigli su u Zagreb 16.11.2012. godine. No poanta svega je da se ništa neće promijeniti, a Vukovar će i dalje biti i gladan i žedan i služiti samo kao politički instrument kada narodu bude trebalo bacit prašinu u oči, a na sljedećoj obljetnici će u koloni biti i
Kalmeta i Vidošević i Bandić i naravno
Čobanković, koji će poslužiti odličan pomfrit. Milanović će također opet prepričavati svoju muku kad mu je pukla cijev u stanu, jer je to bilo isto kao da je bio na prvoj crti fronte, Josipović lupetati kako treba poštivati ljudsko dostojanstvo, Mesić pričati viceve, Kerum lijepiti fete pršuta po čelu, a Ćiro Blažević ponovno najaviti još jednu svoju kandidaturu za predsjednika RH. Zato što Kolinda ne zna šta je to ofsajd. Dok će se Pernar ustati i naprasno otići usred govora žrtve koja će prepričavati svoju potresnu sudbinu, jer se njemu opet nije dozvolilo govoriti o etničkom ćišćenju u Palestini od prije 70. godina.
Oni ljudi kojima je zaista stalo do Vukovara su već bili odati počast, ili će otići sutra nakon što sva ta politika ode...ali opet se vraćamo na onu staru: kakav narod, takva vlast.
Tekst i foto: Severus
Živimo u doba
iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta
točnih, netočnih i većinom
besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno
lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržaja iza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne.
Nebitno
