„
Ne prepravljajte moje bore…trebalo mi je puno da ih zaradim“. Zadnjih par dana razmišljam o
starosti. Ne znam zašto. Dva pitanja stalno iskaču.
Što je starost? I kada počinjemo stariti? Da krenemo od prvog. Što je starost? Očito jeodmah da je neizbježna. Nema magije koja ju može
spriječiti. Čudotvornih lijekova ieliksira mladosti. Iako stalno pokušavaju pronaći taj famozni eliksir, znanstvenici koji misle da znaju bolje od Boga rade na pokusima produžavanja i regeneracije telomera stanica, što bi, ako uspiju, moglo vremenom dovesti do toga da ljudi zaista budu
vječno mladi. I zdravi. Da li je to dobro? Većina nas bi bili oduševljeni idejom da sa 96. godina starosti imamo mišićava, napeta i zgodna mlada tijela, igramo odbojku na pijesku, rolamo se promenadom i smijemo pojesti jako začinjenu hranu bez da poslije imamo krv u stolici. Umjesto da nosimo pelene za inkontinenciju i čudimo se kako je kupus poskupio na pijacu, dok smo u naše vrijeme nekada davno za
sto kuna mogli kupiti čuda i čudesa. To bi dobili. Ali što bi izgubili? Puno više. Ako ubijemo starost, ubili smo i sve ono što nas izgrađuje. Kao ljude, a još više društvo. U prvom redu mudrost. Iskustvo. Životno iskustvo.
„
Ne prepravljajte moje bore…trebalo mi je puno da ih zaradim“. Nitko ništa u životu i o životu nije naučio tako što je živio divno i bezbrižno. Već zato što se napatio. Namučio i borio se dok ga je život šamarao s obje ruke sa svih strana. I gazio. Ranjene duše, srca, bore na licu su samo ožiljci iz mnogobrojnih borbi. Iz toga proizlazi mudrost. Onda se u trenucima slabosti djedovi i bake povjere svojim unucima. „
Djeco, ne činite ono što sam ja radio…budite pametniji“. „
Trebao sam ovako, a ne onako. Da sam znao, da sam mislio“. „
Da mi je danas ova pamet…“. Kažu. Ako su pametna, djeca će ih poslušati. Shvatiti poruku. Razumjeti ih. No, većinom nisu. Odmahnu rukom. I kažu „
Deda nemaš ti pojma, to je bilo u tvoje vrijeme tako, danas je drukčije…“. Nije. Ali to ćemo shvatiti tek kada dođemo u njihove godine. Kada nas naša djeca i unučad ne budu htjeli poslušati. Pa ćemo tada mi gledati svoju djecu kako srljaju u gluposti i probleme, isto onako kako su naše bake i djedovi gledali nas kako srljamo. I što možemo? Ništa. Najgore je kad ne možeš ništa učiniti. Samo sjedit i gledat.Dakle, izgubili bi mudrost. Jer mudrost se stječe jedino tako što moramo ostariti. Doživjeti starost i slabost. Žaljenje, uspomene. Dobre i loše. Iako se loše stvari u životu zaborave, pamte se one lijepe. Čak i da znanstvenici uspiju u svome naumu i zaista budemo sa 96. godina izgledali kao da imamo 26, nećemo ništa naučiti. Jer ćemo ostati na tih 26. Zato što je mudrost slabost. A slabost je starost. Jedno bez drugog ne ide. Zato svijet i jest takav kakav je danas. Jer se prema starim ljudima odnosimo kao da su zadnje smeće. Šikaniramo ih. Pogotovo ako su slabi ili nepokretni. Postaju nam teret. Jako malo kultura cijeni svoje stare. Recimo Kina, iako je ogromna zemlja s više od milijardu stanovnika jako cijeni svoje stare. Imaju odličan program državne skrbi za stare i nemoćne. Mi nemamo. Već ih bacimo u nekakav kut da ne smetaju previše. Jer imamo ozbiljnijeg posla. I važnijeg. Ponavljam, Kina ima preko milijardu stanovnika. Mi imamo čitavih
0,45 posto od toga. Čak niti pola posto.
Ono što starost donosi osim mudrosti je i
neopterećenost. Ja sam se uspio nekako dotaljigati do polovice svog života. Nemam pojma hoću li doživjeti drugu polovicu. I koliko uopće? Ali mi je izuzetno drago vidjeti na ulici djedicu kako hoda obučen u staru košulju, stari sako, donji dio trenirke i papuče. I još na glavi nosi nekakvu staru šiltericu od Mio Standarda. Većina ga doživljava kao sirotinju koji nema za kruh. Nije. Već ga jednostavno nije briga. Boli ga ona stvar više za modu. I izgled. On je svoje odradio. I zaradio. Dogurao do penzije. Ono što velika većina nas neće, kako je danas krenulo. Ne zanima ga više ništa. Osim da živi mirno. I lijepo. To malo što mu je ostalo. Djeca su zbrinuta,
penzija zarađena. Ostavite me samo na miru. Misli si u sebi. Nije poput nas mladih opterećen nepotrebnim glupostima u životu.
Drugo pitanje je kada počinjemo stariti? Koji je to trenutak u životu koji bude prekretnica? Mislim da je to trenutak kada nas život gadno ošamari. Toliko gadno da boli ostatak života. Na bilo koji način. Svi ga dožive. Svi dobiju šamarčinu. Neki prije, neki kasnije. Rekao bih da su naši životi poput vatrometa. Prvo se vine u zrak svom silom u punom sjaju, šarenih boja, doživi vrhunac na velikoj visini da bi ga zatim gravitacija, odnosno realnost, naglo zviznula i uputila natrag u tlo. Sve dok ne završi dva metra ispod zemlje. Tražio sam odgovore na to pitanje. Kada počinjemo stariti? Nisam našao ništa pametno, sve dok mi jedna slika nije zapela za oko. Ova stara žena ispod teksta na slici. I poruka. „
Poanta je umrijeti mlad, što kasnije…“. I to je to. Sve rečeno u jednoj rečenici. Počinjemo stariti u onome trenu kad nas život toliko gadno ošamari da izgubimo naivnost, zaigranost, dječju maštu koju imamo svi urođenu. Kad prestanemo vjerovati ne samo u ljude oko sebe, već i sebe same. Kad odustanemo od onoga što želimo, a postanemo ono što moramo. Kada nas više ne vesele svakodnevne sitnice oko nas, već postanemo opsjednuti nerealnim, nekada čak i megalomanskim željama koje nećemo nikada ispuniti. Naravno, život ima jako puno veze sa svime.
Težak, naporan i iscrpljujuć život i borba će vas puno prije potrošiti i ugasiti. Divan i lak život bez brige i stresa vas neće potrošiti, ali isto tako neće vas ništa ni naučiti. Normalan život kakav bi svi mi htjeli će vas na kraju dovesti pred jednostavan izbor. Ostati ukalupljen u društvo i ono što vam se nameće, ili živjeti onako kako bi stvarno htjeli? Stara žena na slici je sretna, veseli se životu i izgleda kao da živi točno onako kako želi.
Punim plućima. Neopterećena. Svima bi bilo lijepo da je tako. No, oprez. Ako uspijete u tome da uživate u svojoj starosti na način na koji ona uživa, vrlo vjerojatno će vas svi oko vas smatrati ludima. Govoriti kako ste prolupali. Imali težak život, jako gadan brak, bolne ljubavne brodolome. Ogovarat će vas iza leđa. Smijati vam se. Da ste pod stare dane poludjeli. Sa 67. godina idete na ples, planinarite, upisali ste tečaj joge. Možda se i zaljubili? Što ako slomite kuk? A imate osteoporozu. Luda baba, govorit će za vas. Ili čiča? Ali to je uvijek cijena koju morate platiti ako se odbijate uklopiti u bilo kakav društveni kalup. Bit ćete izopćeni. No, s druge strane vjerojatno puno sretniji. Poanta je umrijeti mlad što kasnije…i zato ne prepravljajte moje bore, jer je trebalo puno da ih zaradim. Drugim riječima, pustite me da živim ono što želim…ako ste imalo pametni, naučit ćete nešto od moje starosti.
Do sljedeće kolumne pozdrav svima. Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.
Tekst i foto: Severus
Živimo u doba
iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta
točnih, netočnih i većinom
besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno
lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržaja iza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne.
Nebitno
