Svaka
pošast i društveni virus koji zahvati Ameriku s vremenom se prevali preko
Atlantika i dođe do nas. Što
nije tragedija. Ali ono što jest tragedija je da zarazi i nas. Nažalost.
Imbecilni lifestyle trendovi, pa zatim Oprah i ostale budaletine. Reality emisije o ničemu, odnosno ljudima koji ništa nisu postigli i ništa ne vrijede…poput recimo…
Kardashiana. Smeće od emisija koje su osmišljene samo za jednu stvar. Da zarade novac tog istog trena, taj isti čas kada se emitiraju. Samo to. Ništa više. No, sve su to bezazlene pošasti, ono što se sprema je puno gore. Ono što će doći kod nas je već počelo postupno uništavati američko društvo. Javljaju se i skupine ljudi koji se već otvoreno protive i bore protiv te užasne pošasti. Radi se o fenomenu
političke korektnosti.
Amerika je zemlja s ogromnim problemima, čak štoviše
nezamislivim. Trećina stanovništva si ne može priuštiti niti osnovno
zdravstveno osiguranje. Slika koju šalju o sebi u svijet je potpuno nerealna i ne odražava pravo stanje stvari. Da bi se sakrili, prikrili i ignorirali svi ti silni problemi koje imaju smišljena je vrlo podla taktika. Mehanizam zvan politička korektnost. Jer tada se događa nešto što je kažnjivo čak i zakonom. Istina postaje uvreda. Danas u Americi crncu ne smijete reći da je crnac. Jer je to odjednom iznenada postala uvreda. „
Black man“ je potpuno legitiman i pristojan izraz, nema ništa loše u tome. Ali se više ne smije koristiti, već se crnce u Americi mora nazivati afroamerikancima. Hispanci su postali latinoamerikanci, dok se čak i stanovnike talijanskog porijekla naziva italoamerikanci. Bijelcu smijete bez problema reći da je bijelac, nitko se neće uvrijediti, dok crncu morate reći da je afroamerikanac. Portorikancu ne smijete reći da je portorikanac, iako je to naziv njegove domovine, dok englezu slobodno možete reći da je Englez…odnosno „English man“.
Politička korektnost je otišla toliko daleko i postala toliko
apsurdna da se invalide više ne smije nazivati invalidima. Jer je to također odjedanput postalo uvredljivo. Već su smislili izraz „
Physically challenged“. Grubi prijevod bi bio fizički, odnosno tjelesno osporeni, ajmo to tako nazvati. Meni osobno taj izraz zvuči daleko gore i uvredljivije nego riječ invalid. Jer riječ invalid izaziva empatiju i suosjećanje, dok taj imbecilni izraz „Physically challenged“, odaje dojam da se radi o nekakvoj robi s greškom. Ako imate račun, možete ju vratiti. Mentalno zaostale ljude nazivaju „
Mentally challenged“. Još gore.
Razlog zašto su osmišljeni ti umobolni izrazi koji
zadovoljaju kriterije političke korektnosti su zbog toga što manjine ne žele da im njihova boja kože, nacionalnost, seksualna orijentacija ili invalidnost budu karakterisitka koja ih definira. Istina nije važna. Iako će crnac uvijek biti crnac, bez obzira zvali ga crncem ili afroamerikancem. Kao što će dva homoseksualca koji žive zajedno kao par, uvijek biti par homoseksualaca.
Nevažno je zovete li ih homoseksualni par, ili „
alternativna obitelj“. Još jedna u nizu stupidnih izraza iz škole političke korektnosti. I što to uopće znači??? Alternativna obitelj?? Jel to znači da se mijenja s vremenom? Možda pas postane glava obitelji na godinu dana? Pa ga onda zamijeni perilica suđa? Uglavnom…idiotizam. Ono što sve to skupa izaziva u Americi je prilično poremećeni društveni sklop cirkularne logike, što znači da ako crncu kažete da je crnac, zapravo ste rekli očitu istinu, ali logika političke korektnosti nalaže da ste ustvari loša osoba koja vrijeđa nevine ljude i širite mržnju i zlo oko sebe. Prema tome, odmah ste stigmatizirani kao loša osoba, iako ste samo rekli očitu istinu. Zato što po već uhodanom automatizmu napadate osobu zbog boje kože. Dok, ako vama netko kaže da ste bijelac nitko to neće ni registrirati. Jer je to sasvim normalno i svakodnevno. Živimo u strašno čudnim vremenima, koja sve manje i manje možemo razumjeti. Kod nas je još donekle situacija normalna, ali kako sam spomenuo na početku, bojim se da će i ta pošast zahvatiti našu malenu zemlju. Uskoro ćemo crnce u Hrvatskoj, koji ovdje žive i rade i imaju našu putovnicu možda morati zvati afrohrvatima. A kostarikance ili kolumbijce latinohrvatima…
Davor Radolfi će biti izabran da bude njihov saborski zastupnik. Možda mislite da pretjerujem, ali već je počelo. I kod nas na mala vrata politička korektnost ulazi skoro pa neprimjetno. Najprije kroz poslovnu etiku. Nazivi radnih mjesta dobivaju imbecilne strane nazive, jer zvuče profesionalnije i štiti dostojanstvo ljudi. Tako se spremačica više ne smije nazivati spremačicom, jer je to degradirajuće i ponižavajuće…navodno? Iako ne znam zašto? Već ih se zove Facility Maintenance Tehnician.
Ovisno o radnom stažu dobiju pridjeve
Junior ili Senior. Šef kadrovske više nije šef kadrovske, već je postao
Head of Human resources, poslovođe su postali Project Manageri..itd…itd. Uvedeni su i mnogi drugi nerazumljivi nazivi koji uključuju riječi kao što su Manager, Consultant, Expert, Head of Operations, Project Leader, uz obavezne dezignacije područja…Financial, HR, marketing, PR, Engineering, Services, Facilities…i tako unedogled. Za svako čak i najgluplje radno mjesto postoji nekakva izmišljena titula koja zvuči korporacijski i to u firmama koje su svjetlosnim godinama daleko od toga da postanu korporacije. Iako i spremačica i Facility Maintenance Tehnician rade potpuno isti posao s istom kantom vode, deterdžentom i čupavim džogerom u istoj staroj, poderanoj uniformi s gumenim rukavicama.
Ono što je isto tako vrlo zanimljivo jest da u Americi
mehanizam političke korektnosti najviše podržavaju i guraju upravo oni najbogatiji. Oni koji imaju milijune, igraju golf i polo i vole jedrenje. Navodno zato jer su obzirni prema manjinama za koje izmišljaju sve te glupave izraze. Dok se oni koji nemaju ni za režije nimalo ne zabrinjavaju oko svega toga. Za njih je politička korektnost nešto što ih neće nahraniti, platiti račune ili otplatiti kredite.
Jean-Paul Sartre, razvijajući svoju teoriju egzistencijalizma, jednom je rekao da se život dogodi tek onda kada čovjek dotakne samo dno. Tek tada prava istina izlazi na vidjelo i tek se tada ljudi iskreno i otvoreno suočavaju s problemima. To je ono što danas imamo u Americi. Sirotinja krpa kraj s krajem, ali je barem iskrena i ne stidi se svojih problema i nedostataka, dok se bogati establišment ograđuje od realnosti ignorirajući sve probleme kroz mehanizam političke korektnosti iz jednog vrlo jednostavnog razloga…nije ih briga. Nimalo. Ne tiče ih se. Puno je lakše igrati polo i pretvarati se da pomažu onima kojima je to potrebno nego zaista nešto i učiniti. I nije to licemjerje, već bi svatko od nas bio isti takav da se nađe u istoj situaciji. Nema tu razlike, samo što ako će već i kod nas sve biti tako, ili barem slično, volio bih da izbjegnemo tu prokletu političku korektnost, jer pored svih problema i ožiljaka koje ovo društvo već ima, ne treba nam još i taj smiješni igrokaz. Do sljedeće kolumne pozdrav svima. Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.
Tekst i foto: Severus
Živimo u doba
iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta
točnih, netočnih i većinom
besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno
lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržaja iza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne.
Nebitno
