Digla se
velika prašina oko
pobjede Trumpa na predsjedničkim izborima u
Americi. Navodno će svijet uskoro propasti. Krv će teći ulicama, planine će se urušiti, mora i oceani presušiti, a Sunce
ugasiti. Samo zato jer je hrpa debilnih seljaka u ruralnim dijelovima neke zaostale zemlje Trećeg svijeta za svog vođu izabrala debelog cirkusanta, s lastavičjim gnijezdom na glavi tekompulzivnim i nekontroliranim entuzijazmom za
shoppingom. Trump slovi za ostvarenje američkog sna. Čovjek koji je uspio. Krenuo od nule i postao milijarder. No, istina je malo drukčija. Njegov je otac bio vrlo bogat i mladome je Donaldu dao milijun dolara…što je bilo jako, jako, jako puno novaca 1819. godine, da pokrene svoj biznis. Tako da
maleni Trumpić nije baš krenuo od nule. Ali seljaci iz ruralne Amerike to ne znaju. Čak i da znaju, ne zanima ih, jer im je Trump obećao legalizaciju braka s vlastitom sestrom i bliskom rođakinjom iz prvog i drugog koljena, te legalizaciju sveg mogućeg oružja koje dosad nije već legalizirano, poput bazuke, napalma ili avionskih bombi od 5 kilotona koje su sravnile Midway. Isto tako nije istina da je Trump vrlo uspješan biznismen, jer nije. Uspio je bankrotirati dosada čak četiri puta! Jednom, ili dvaput bi bilo u redu. Dogodi se. Kriva ulaganja, nepredviđene promjene na tržištu. Ali četiri puta je već znak da čovjek nema blage veze što radi. Čak se pojavila i priča da je Trump pred petim bankrotom i da se kandidirao za predsjednika države samo da spasi svoje poslovno carstvo na staklenim nogama.
Jedino po čemu se Trump uklapa u
opću sliku Amerike je grabež. I pohlepa. Amerika je izuzetno agresivna zemlja kada su u pitanju resursi te novac. Sve mora biti brže, bolje i jače. I njihovo. I u tome su
vrlo uspješni. Čak su i osmislili cijeli jedan poredak koji im omogućava da pljačkaju gore nego Velika Britanija svoje bivše kolonije. Poredak zvan kapitalizam.
Ono što nikako
ne razumijem je čitava ta strka oko toga tko će dobiti izbore?
Trump ili Hillary? Jer, zapravo…to uopće nije važno. Nimalo. Ni za koga. Najmanje Ameriku. Što se tiče pozicije predsjednika, možete u Bijelu kuću staviti dresiranu kokoš s kravatom i ništa se neće promijeniti. Čak bi i mikrovalna bila bolja jer bi radila puno više i obavljala korisnije poslove nego američki predsjednik. Zato što Ameriku ne vodi predsjednik. Niti ima bilo kakve ovlasti, utjecaj ili pravo na odluke. To su samo gluposti da se održi parodija zvana demokracija. Današnju Ameriku vode korporacije, razne
ultra bogate industrije i financijski mađioničari poput Wall Streeta, koji u jednoj sekundi po potrebi mogu obezvrijediti ono najdragocjenije na svijetu ili u nebesa uzdići najeftinije, bezvrijedno smeće. Dovoljno je reći da američko ministarstvo vanjskih poslova svoje sjedište ima Google-u, dok se CIA uredno svaki dan koristi
Facebook-om, te ga kontrolira jednako kao i
Apple, Microsoft ili IBM. Zašto? I kako? I da li je to sve baš tako? Mislim da jest, jer nikada nijedna od najuspješnijih američkih kompanija nije preselila svoje poslovanje i sjedište izvan Amerike. Iako bi na taj način mogli uštedjeti milijarde i milijarde, ali nijedna se nije odlučila na to. Zašto Facebook ne preseli svoje urede i sjedište u Lisabon, Minsk ili možda Ogulin? Dobro, Ogulin ispada iz igre odmah jer bi zbog naših poreza i Zuckerberg uskoro dogurao do pučke kuhinje, ali zašto uporno ostaju u Americi? Ako je to slobodna zemlja, onda mogu sami odlučiti gdje žele poslovati…valjda? Stoga mislim da im nije dozvoljeno da odu iz Amerike, jer je možda i zakon tako „uređen“.
Stoga, dok se svijet zabavlja potpuno nevažnim stvarima kao što je
Trump, Hillary, ili Bob Dylan i njegov Nobel, Amerika, odnosno skupine koje vode Ameriku koriste globalizaciju i sve njihove svjetski poznate tvrtke da bi se domogli onoga jače, veće i bolje. Nije ni CIA samo obavještajna agencija. I to je također tvrtka koja ima svoje šefove i koja odgovara nekome na vrhu. Te isto tako zadatke za obaviti.Pomalo dolazimo do poante ovog realitvnog kratkog teksta. Ne trošite svoje vrijeme i živce na ono što je nevažno. Iako se čini važnim, jer se ne prestaje pričati o tome u svim vijestima, novinama, internetima i ulicama. Jer zaista nije važno. Trump će otići jednako kao što je došao. Ostati zapamćen kao čovjek od skandala. I mi smo imali takvog puno prije amerikanaca…naš se zvao Kerum. Ameriku i svijet vode korporacije i vladine agencije koje za lovu rade bilo što, za bilo koga. Odnosno onoga tko najviše plati. Vrlo jednostavno. Amerika ima najveći godišnji budžet za vojsku od svih nacija na svijetu. Zašto? Zato što stalno negdje ratuje po svijetu. A ratuje jer grabi resurse te širi svoj ekonomski i vojni utjecaj. I zato što mora stalno ratovati da bi svom Kongresu i naciji naposljetku mogli opravdati toliki ogromni budžet za vojsku i naoružanje. Jer ako je mir i nema prijetnje, čemu onda ulagati milijarde i milijarde u vojsku?
Živimo u
ludom svijetu u kojemu su jedino luđaci normalni. Nažalost. I ako ne trčite s čoporom vas će proglasiti ludim. A svi drugi će biti normalni. Kada vam to kažu, vi im odgovorite ovako: „
U ludome svijetu jedino su luđaci normalni. Ako mi ne vjerujete, zašto onda ovaj svijet vode dva najveća luđaka među svima…s jedne strane DonaldTrump, a s druge Vladimir Putin?“ Hvala na čitanju, slijedi pauza za blagdane. Do sljedeće kolumne pozdrav svima. Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.
Tekst i foto: Severus
Živimo u doba
iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta
točnih, netočnih i većinom
besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno
lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržaja iza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne.
Nebitno
