Svaki puta kada odem u
supermarket često na blagajni zaglavim iza neke male
starice koja kupuje kore za
oblatne, motiku, dugmad, dinju i ljepilo, stotine i stotine baterija, tabletić za televizor i one
bombone što pucketaju u ustima, jer ju podsjeća na njezine omiljene bombone od
sirutke, oraha i smole, koje je jela kao dijete 1932. godine. Nažalost firma koja ih je proizvodila je
propala 1938., zbog nesreće s karabitom koji je
zapalio ugljen i parne kotlove, pa jadna bačica od onda traži zamjenu. Nakon što prodavačica progura sve njezine artikle i otkuca ih onim trikoderom iz Zvjezdanih staza, kaže bačici cifru od recimo,
129,87 kuna. Baki naravno treba malo više vremena da preturi sve što ima u novčaniku, jer se tijekom njezinog života dosad izmijenilo oko
17 različitih valuta, pa baka za svaki slučaj sa sobom nosi sve, od austrougarskih šilinga, pruskih maraka, štedne knjižice iz Mletačke republike, reichmaraka, mađarskih forinti, ilirskih srebrnjaka, jugoslavenskih dinara i to starih i novih miliona, hrvatskih dinara, kuna, eura, dolara, sve do rimskih carskih novčića. Usput svaki pojedini novčić pokazuje prodavačici i ispituje ju „
Jel to još vrijedi?“.
Jedino fale zlatnici i amfore s brodova kapetana Cookea, kad je doplovio do Australije, ali to je ostavila doma. Fala Bogu.
Ja cijelo vrijeme stojim i samo ponavljam u sebi „
Nemoj, molim te, nemoj…nemoj…“. I dok se tako tjeskobno preznojavam odjednom začujem prodavačicu kako ju upita…„
Imate li našu knjižicu za popuste? Jel skupljate naljepnice?“ I…gotovo, sav moj svijet se tada ruši. Upravo sam doživio katarzu i ostatak života ću provesti na prokletoj blagajni u
Kauflandu. Jer baka, naravno, nema blage veze o čemu ova priča, ali je čula riječ „
popust“ i to je jedino što ju zanima. Naravno, odgovara da nema i pita što je to? Zatim kreće 25 minuta mukotrpnog objašnjavanja bačici o čemu se radi.
Dakako, nitko tko stoji u redu iza se
neće buniti, jer ipak je u pitanju žena od
dvjesto godina, ali im se vidi u očima da bi ju svi najradije rastrgali golim rukama i bacili u Dravu. Jer dok ona stoji na blagajni i prdi prašinu, oni imaju obaveze koje ne mogu čekati. Moraju na posao, po djecu u školu, na sastanke, autobuse i vlakove.
Jedino što je zanimljivo u cijeloj toj farsi, jest gledati
intelektualni okršaj prodavačice od nekih 25-30 godina i malene bake koja poznaje Mojsija još otkad je bio u pelenama i koja je preživjela
Hune, Tatare, Napoleona, Staljina, Hitlera i Radu Šerbedžiju. Prodavačica se trudi objasniti baki kako treba lijepiti nekakve šarene papiriće u glupavu papirnatu knjižicu koja sa svim svojim o
dvratnim, blještavim bojama i reklamama izgleda toliko neurotično da izaziva napadaje panike. Baki u tom trenu mozak radi toliko žestoko da joj pucaju aneurizme, ali svejedno uporno nastavlja dalje, jer je ipak popust od 10 posto na
Always uloške s krilcima koji joj ne trebaju još tamo od Austrougarske važniji od vlastitog života. Na sreću, lijekovi uskoro počnu popuštati i baka odluči da je bolje da krene. Prodavačica također shvati da
nema smisla i samo joj gurne u vrećicu hrpu tih gluposti i kaže joj da si sve to lijepo prouči doma i sve fino pročita na miru. Naravno da baka to neće napraviti, već će naljepnice iskoristit da joj
drže tabletić na TV-u, kad otvori prozor da ga propuh ne skine, a u onu neurotičnu knjižicu će umotati čvaraka i ćopati iz džepa u tramvaju sa svoja dva prednja zuba. Borit će se s tim jednim čvarkom bar 10 minuta. Izgleda kao prizor gibona koji pokušava prožvakati velikog tropskog kukca koji je još živ. Na sveopće oduševljenje stotina ljudi u redu na blagajni iza bakice, ona se polako spakira i krene dalje, dok ljudi iza svi redom plaču od sreće.
Naravno, shvatili ste moju užasnu averziju prema svim mogućim
karticama vjernosti, popusta i ostalih budalaština. Jer ništa od toga ne vrijedi. Hrvati ne znaju štedjeti. A kartice vjernosti i popusta su samo mehanizmi da navuku raju da troši još više.
Natjeraju vas da idete stalno u jednu te istu trgovinu, plaćate robu kod njih skuplje nego negdje drugamo, a oni vam zauzvrat daju na
poklon teflonsku tavu iz Kine, koja traje onoliko minuta koliko i košta. Tu i tamo se zalomi čak i nešto
dobro i kvalitetno, ali to je rijetko. No, svejedno, sve vi to dobro platite. Predobro. Volio bih naći supermarket koji ne nudi nikakve kartice i gluposti, već samo akcije dva dana u tjednu. Recimo da znam da četvrtkom i petkom imaju akcije i sniženja. I to je sve, to je jedino što mi treba. Nikakvi nagradni bodovi koji se brišu ako ih ne iskoristim u godinu dana, nikakve naljepnice i sličice koje moram skupljati, nikakve račune iznad
150 kuna, čepove, etikete, kupone i pečate. Da bih nakon potrošenih ukupno
2000 kuna dobio besplatno pranje lijeve polovine šoferšajbe auta na obližnjoj pumpi.
Evo recimo još jedan primjer iz tog nesretnog Kauflanda. Išao sam nedavno platiti neke režije tamo u poštu. Dođem i vidim oko
25 ljudi kako stoji u redu u toj malenoj poštici i svi drže u rukama uplatnice. Plaćaju režije. Svjesno gube
45 minuta do sat vremena vlastitih života koje više
nikada neće dobiti natrag, umjesto da jednostavno produže do kioska Tiska koji se nalazi čitavih 20 metara dalje na kojemu
nema baš nikoga. Stoje, šute i bulje u pod. Ne razumijem to? Ne kužim? Onda lik objašnjava kako on plaća račune na pošti, jer
neće dat lopovima na Tisku sveukupno tri kune provizije više nego na pošti. Da bi zatim s kumom navečer otišao na jedno pivo, a popio sedam. Ali je on uštedio tri kune danas kad je plaćao režije. Ne razumije da je uštedio tri bezvrijedne kune, popio
50 kuna i izgubio 45 minuta života koje više nikada neće dobiti natrag. Jednako kao što svi mi ostali gubimo sate i sate na bodove, kartice vjernosti i kupone, a ni sami ne znamo zašto? Uštedimo
12 kuna, a izgubimo ono što nam ni
12 zilijardi kuna nikada više neće vratiti.
Do sljedeće kolumne pozdrav svima. Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.
Tekst i foto: Severus
Živimo u doba
iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta
točnih, netočnih i većinom
besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno
lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržaja iza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne.
Nebitno
