Nisam nešto
tradicionalan, zapravo uopće nisam tradicionalan. Nemam pojma ništa o
tradiciji i narodnim običajima. Mislim da tradicije i običaji rade samo jednu stvar i da je zaključak cijele priče samo jedan. Ali ću ga naravno reći na kraju teksta. Običaje i tradiciju kao da
izmišlja u hodu tko kako stigne. Ako organizirate momačku, djevojačku, krstitke, svatove, krizmu ili nešto slično, pa čak i sprovode, iznenada ćete početi otkrivati stotine i stotine
imbecilnih i potpuno besmislenih običaja koje odjednom svakako morate poštovati. Jer svi to rade i poštuju i vi nikako ne smijete biti izuzetak. Inače ste Antikrist i neprijatelj naroda, nacije, vjere i svoje obitelji. Izdali ste ono jedino što nas dijeli od životinja kao što su
Bugari, Makedonci, Cigani, Srbi, Bosanci, pa čak i
Šveđani mamicu im njihovu i ako umre tradicija i običaji padnu u zaborav, svi ćemo nestati s lica Zemlje.
Ima tradicionalnih običaja koji zaista jesu zanimljivi i imaju nekakav smisao, ali velika većina je samo
izmišljeno tumaranje od sela do sela, gdje je svatko htio biti pametan, pa je na neku glupu foru dodao još neki svoj gluplji detalj. Na primjer, najstariji momak u selu koji je u pratnji mladoženje mora obavezno imati bijelu košulju s crnom dugmadi, da bi slijedeće godine cijelom selu kukuruz dao bolji urod. Zatim netko doda plavu mašnu pod obavezno da bi mlada bila plodna. Pa onda još
žutu kravatu i vunenu crvenu kapu da mladencima donese sreću u novi dom. Pa s vremenom još netko doda i tamnozeleni sako, gumene čizme, ali moraju biti nove i crne gaće, da obitelji donese zdravlja i blagostanja. Na kraju se netko sjeti da u džepu mora obavezno imati i ganc novu žarulju od točno 75 vata koja će navodno mladencima donijeti mudrost i razum. Te još i balzamiranu nogicu najdeblje svinje u selu da bi im auto uvijek palio od prve. Ako se na nogicu još okači i Mercedesova značka, otrgnuta s haube nekog nevinog Merca u prolazu, to je znak da će mladenci
vozit Mecu. Garantirano. Samo se onda moraju pomirit s činjenicom da će i njihov kad-tad ostati bez značke. Običaja bude toliko da taj nesretni mladić počne izgledati kao božićna jelka te jadan došeta u svatove obučen kao žongler iz filipinskog nacionalnog cirkusa. S vremenom se nakupilo toliko toga da više nitko ne zna što je točno, a što nije, što je ispravno, a što nije? Jer nije dovoljno samo poštovati tradiciju i običaj, već ga morate i pravilno izvesti. To je ključno. Zapravo najvažnije. Ako to ne učinite ispravno, sve pada u vodu. Možete se živi pojesti da izvedete 1499 običaja pravilno, ali ako onaj jedan zadnji ne odradite kako treba…e pa, onda džaba ste krečili. Doslovce džaba krečili svaki štagalj u selu živim vapnom, jer i to je isto jedan od običaja sa sela koji će djeci donijeti jake i zdrave zube. Djeci koja se još nisu ni rodila.
Zanimljivo je gledati ljude koji zaista daju značaj svemu tome i
slijepo prate sve što im se nalaže da moraju učiniti koliko god glupo i blesavo bilo, bez da se itko od njih odraslih i sasvim razumnih ljudi ne zapita, pa zašto pobogu? I to naročito u trenutku kada imaju
milijun drugih, puno važnijih obaveza koje moraju riješiti i smisliti kako će i što će? Umjesto da se posvete rješavanju ozbiljnih problema, nekakvi tudumi ih gnjave kako moraju progutati živu lignju i donijeti svete trave s visine od tisuću metara, politi ih sirćetom i staviti pod tepih. Jer inače neće imati dobru sliku na TV-u, makar instalirali i sto antena na krov. Ali nitko ne kaže koje su to svete trave, već ih prvo morate donijeti, tek se onda odlučuje jesu li to te, ili idete natrag?
Razumijem otkuda sva ta
silna opsesija običajima. Morate shvatiti da na selu prije 300 godina nije bilo ni TV-a, ni interneta, stoga su se ljudi zabavljali tako da su se ili ševili ko zečevi čim padne mrak, ili pravili budale jedni od drugih. Jer na kraju krajeva, ipak je zaista
smiješno i zabavno vidjeti momka obučenog kao da je pušten iz ludnice sa svinjskom nogicom na koju je okačena značka mečke kako jadan tumara po dvorani, jer ne vidi kamo ide zbog još jednog rekvizita kojim su mu
prekrili oči. To je isto zbog običaja, znači da će mladoženja uvijek naći put kući nebitno koliko je pijan. Ali problem je u akumulaciji, ništa drugo. Jer u tradiciji i običajima nema pravila. Nema suda, ili makar žirija koji će uvesti reda i pravila. Stoga se običaji akumuliraju godinama jedni na druge, na treće, na dvadesete. I nitko ne staje na kraj tome svemu. Sve dok taj nesretni najstariji momak iz sela odjednom ne bude morao iskočiti iz aviona s perajama na nogama u crvenim tangama, noseći baklju Olimpijskog plamena u jednoj ruci, a drugom rukom pokušavao riješiti drevni seoski rebus „Tko je Mirku skinuo remen alternatora s traktora?“ u slobodnom padu s gas maskom na licu, jer bi mu inače olakšali rješavanje ovog herkuleanskog zadatka. Naravno za pojas napravljen od ovčje posteljice obavezno mora biti zapojasana balzamirana svinjska nogica sa znakom mečke. Ekipa iz sela na tlu mu gađa padobran sačmaricom i onaj koji prvi pogodi će biti kum. E tek kada šesti, ili sedmi za redom momak tako pogine u tom poštovanju običaja, netko će se od seoskih starješina možda zapitati…“
Pa dobro, možda smo ga malo sad stvarno pretjerali?“
No tako je kako je i dok jadni mladići ne počnu ginuti,
neće biti sreće. Kao i inače u ljudskoj civilizaciji. Tek kada ljudi počnu ginuti, svijet počne napredovati. Nažalost. Uskoro bi mogli početi ginuti i prije nego se ispoštuju običaji, jer ona jedna stvar koju sam spomenuo na samom početku je svađa. Tradicija i običaji uzorkuju samo
svađe i prepirke. Jer nitko ne zna što treba i kako treba raditi, tako da svatko brani svoje običaje i tradicije rukama, nogama i zubima do krvi. Bez obzira što su svi na istoj strani i iz istog sela. Ali običaji se razlikuju od kuće do kuće. Ne samo to, već čak od kuhinje do dnevne sobe. Marija će Ivanki iskopat oči jer je rekla da kruška ne smije biti zrela kad ju kuma bude morala dati magarcu da pojede točno u ponoć, dok će Ivanka Katici počupat sve nokte jer nije stavila bijelu koku nesilicu u prozor dnevne sobe tijekom ljetnog solsticija, jer ako Halleyev komet proleti, a nema bijele koke i deset malih svijeća poredanih po veličini od najmanje ka najvećoj, a iza svega toga slika
Stevea McQueena na kraju, tada će selo napasti kuga. Jer je općepoznato na selu da Steve McQueen tjera zle duhove kuge i malih boginja. Ako prije toga ne pomru svi u selu zbog nepoštivanja običaja. Što nas dovodi do zaključka da su seoski običaji opasniji od kuge. Tko zna, možda baš zato mladi bježe toliko sa sela? Do sljedeće kolumne pozdrav svima. Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.
Tekst i foto: Severus
Živimo u doba
iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta
točnih, netočnih i većinom
besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno
lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržaja iza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne.
Nebitno
