„
Siromaštvo u našemu stoljeću nije slično ničemu prije. To nije siromaštvo uzrokovano nedostatkom prirodnih potreba, poput hrane i skloništa, već siromaštvo uzrokovano poremećenim prioritetima i vrijednostima nametnutih od strane bogatog, modernog Zapada. Posljedično tome, današnju sirotinju nitko ne žali, već ih se otpisuje kao najnižu bezvrijednu kastu. Doživljava ih se kao ološ, kriminalce i smeće. Jer nemaju ništa. Konzumerizam modernog doba je prosjaka koji moli za malo hrane pretvorio u ništa. Kao da ne postoji.“ Riječi su to engleskog umjetnika
Johna Bergera. Riječi koje idealno opisuju ne samo
svijet danas, već i
Lijepu našu. Jer naš je narod toliko kontradiktoran da bi trebalo napraviti znanstvenu studiju na tu temu. Nakon svih blagdana i navodnih
12 milijardi potrošenih kuna, pitam se tko je tu lud? U cijeloj priči. Siromašni smo, mladi bježe, država propada, narod gladuje. Odjednom se pojavi
12 milijardi kuna. Za spizdit na poklone. I šarene lampice iz Kine, koje trepere tri dana nakon što ih prvi puta upale. Pa crknu. Jer kol'ko para, tol'ko muzike. Poslije blagdana opet plač i škrgut zuba. Opet je narod gladan i žedan. Gol i bos. Da bi se nakon blagdana Tri kralja, taj isti gladni i žedni narod na izmaku snaga masovno zaputio na skijanje. Možda odlaze zbog hrane? Da se najedu. Cijeli Garmisch-Partenkirchen se pretvori u ogromno prihvatilište na dva tjedna. Tisuće izgladnjelih Hrvata na skijama se spuštaju niz brda i skijaške staze očajnički tražeći hranu. I azil. Usput, kad su već tamo. Jedni drugima obijaju prtljažnike na autima, pod okriljem noći, jer je netko pustio glasine da se u gepeku kriju sarme. Jbga,
glad ne pita.
Navečer
premoreni dolaze u kolibe, hotelske sobe i hostele, da se ugriju kuhanim vinom i kolačima. Da malo odmore i skupe snagu za novi dan. I novu borbu. Jbga, glad ne pita. Krajem siječnja se vrate iz egzila. S hrpom fotografija koje svjedoče njihovim mukama. I cijeloj agoniji koju su prošli. Ali to nije ništa. Agonija tek slijedi. Jer sada treba otplatiti to skijanje. A za tri-četiri mjeseca već dolazi
ljeto. More. I tako u krug.
Konzumerizam je evoluirao brže od bilo kojeg drugog ljudskog fenomena. I ne staje. Već nastavlja dalje. Još više, brže i jače. Najveći oltar konzumerizma za mene osobno i primjer je bila emisija Oprah Winfrey, koja je uvjerljivo naujspješnija inačica TV prodaje ikada osmišljena. Producent, odnosno producenti koji stoje iza svega i koji su smislili cijeli koncept su genijalci. Ozbiljno. Treba im dati Nobela. Prvo su uzeli neku
debeljuškastu voditeljicu koja pripada manjinama. Jer je to američki san. Uspjeti s dna. I vinut se u nebo. Zatim su joj dali tragičnu životnu priču.
Siromaštvo, nasilje, bijeda. Seksualno zlostavljanje od strane ujaka, strica, tetka. Nebitno. Da bi ju ljudi žalili i divili se istovremeno. Patetika. Kasnije se pokazalo da je to sve bila izmišljotina. Dotična Oprah je sama priznala da je priča o seksualnom zlostavljanju izmišljena glupost. Naravno, tek nakon što se obogatila i postala zvijezda. Ne prije. TV emisija je bila kulminacija. I cilj. Dovodili su sve moguće američke najomiljenije zvijezde u emisiju. Što je dizalo rejting. Zatim organizirali hrpe dobrotvornih akcija. Što je za politički korektnu Ameriku nužno. Jer se tamo svi moraju obavezno prikazati kao humana nacija. Iako nisu. Snimane su vrlo „studiozne“ i „stručne“ emisije o mršavljenju, zdravlju, nasilju u školama, ovisnosti o drogama i slične budalaštine, gdje su liječnici, profesori i drugi stručnjaci pokušavali jednostavnim, uličnim jezikom objasniti glupom narodu Amerike o čemu se radi. Koristili su i rekvizite kao da uče djecu u vrtiću. Crvena loptica bi bila crvena krvna stanica, a bijela za ping pong bi bila leukocit. Jer Ameri ne kuže ono što ne vide. Također, još jedan odličan trik je ubrzo smišljen da lansira Opru i njezinu emisiju u svemir. Publici bi se dijelili skupi darovi, poput automobila i luksuznih ljetovanja. Jer to stvara ekskluzivnost. Svi odjednom žele doći na snimanje i biti u publici. To postaje svrha postojanja milijuna domaćica i smisao života. Vidjeti Opru. Uživo. I dobiti novi štednjak. I tako je malo, pomalo stvoren kult ličnosti.
Lova za sve to je stizala od ekipe koja je morala nešto promovirati. Slavni glumci, redatelji, kuhari, pisci i slično su znali da ako budu pozvani u njenu emisiju i lupetaju
15-20 minuta o svome novome filmu, knjizi ili setu posuđa, to je to. Zarada je tu. Milijuni i milijuni budala će to pokupovat, jer je bilo u Opri. Naravno, deset posto love ide njoj. Karikiram. S vremenom je
Oprah Winfrey show postala najbolja TV prodaja u povijesti. Svako bezvrijedno govno koje se pojavilo u emisiji se nakon toga počelo prodavati u neograničenim količinama. Ne samo u Americi, već nažalost i kod nas. Jer kult ličnosti kaže da je to najbolja stvar na svijetu. A kult se obožava. Ne treba vam mozak, Oprah će vam reći što da mislite, znate i kupite.
Prava istina o Opri jest da je žena izuzetno lijena i škrta. Te
laže. Lijena je jer ima ljude koji joj otvaraju vrata auta. Jer sama valjda ne može. A škrta je zato što joj je bogatstvo procijenjeno na milijardu dolara. A hvali se po svim televizijama kako je donirala sto tisuća dolara za izgradnju jedne drvene škole u Africi. I laže. Jer za tu lovu se može izgraditi barem sto takvih škola. Ali dobro. Nije problem izgraditi školu. Već naći učitelje. Obično su to misionari iz cijelog svijeta. Koji dobrovoljno odlaze tamo pomoći toj nesretnoj djeci. Njih nitko ne financira. Ni Oprah. Iako bi joj to bilo puno bolje. Ona laže da je dala sto tisuća dolara za neku drvenu kolibicu u Kongu. A ima milijardu pod madracem.
Nakon što je njezina emisija
ukinuta, jer je prelijena da bi nastavila, bilo je puno drugih pokušaja da se ponovno uspostavi ista koncepcija. Poput doktora Phila koji je kvazipsiholog. Nakon niza skandala je propao. I doktor Oz, pravi liječnik i ugledni kardiokirurg. Završio je na sudu zbog lažnog promoviranja nekog otrovnog smeća od preparata pod zdrave i korisne proizvode za ljepotu. Nakon toga je nestao s TV ekrana. Obojica su potekli iz Opre. I jedan i drugi su krenuli iz njezine emisije. Ali nisu uspjeli stvoriti svoj kult ličnosti. Da jesu, ne bi završili na sudu. Jer kada imaš svoj kult ličnosti, nitko ti ništa ne može. Sve se zataška. Stoga je trebalo pronaći novi i lakši način poticanja konzumerizma. Trebalo je ponovno navesti raju da
troši lovu na sve što vidi. Malo pomalo je osmišljen novi koncept. Vrlo jednostavan. Toliko jednostavan da boli. Ali nitko ne zna još tko ga je točno smislio? Nije ni važno.
Radi se o treningu. Svi smo mi podvrgnuti
psihološkom treningu. Koji je trajao godinama. I traje i dalje. Isternirani smo da nismo zadovoljni samima sobom ako nemamo najnoviji model. Mobitela, cipela, torbica, auta, TV-a. Bilo čega. Istrenirani smo da nismo zadovoljni s onime što imamo. Iako nam realno više od toga niti ne treba. Stvaraju se trendovi. Novi modeli izlaze svako malo. I svi moramo imati novi model. inače smo nitko i ništa. Psihologija na djelu. TV reklame. Klinac od
20 godina sjedi sam u sobi sa starom Nokijom u ruci. Odluči kupiti novi Galaxy S7 i odjednom je na tulumu. Drpa se s tri cure istovremeno. Najbolji je. Svi smo pali na to. I ja isto. Priznajem. Trebalo mi je dugo da skužim u čemu je trik. Konzumerizam će nastaviti dalje. Još više, brže i jače. Jer za neke zemlje na svijetu on predstavlja osnovu njihovog gospodarstva. Naprimjer za jednu vrlo komunističku Kinu. Koja prezire kapitalizam. I bori se zdušno protiv kapitalizma. Na način da ruši cijenu svojih radnika toliko nisko da privuku što je više moguće stranih firmi da presele svoje tvornice u Kinu. Treba im odati priznanje. A sada dosta, idem obući skije i spuštat se niz brdo u
Garmisch-Partenkirchenu.
Do sljedeće kolumne pozdrav svima. Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.
Tekst i foto: Severus
Živimo u doba
iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta
točnih, netočnih i većinom
besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno
lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržaja iza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne.
Nebitno
