Ma kakav
sportski klub. Čak niti
građanska udruga! Oni su jednostavno
rekreativci koji se u
Gradskom vrtu na malom nogometu sastaju neformalno ali redovito i igraju četiri puta tjedno. I tako već
35 godina! Hej, trideset pet godina…
Njih šest, sedam tada mladih i snažnih sportaša zaigrali su prvi put daleke
1984., one iste od koje se očekivalo da po mnogo čemu bude prijelomna zahvaljujući istoimenoj proročanskoj knjizi
Georgea Orwella objavljenoj, pazite sad, u lipnju 1949., točno 35 godina prije nego li je najavljena.
Zanimljivo, o osječkim rekreativcima pišemo također u lipnju, ali 2019., točno 35 godina nakon što su se
prvi put sastali i u mjesec točno 70 godina nakon izlaska iz tiska „
1984.“. Danas se na terenu izmjenjuje njih
šezdesetak, među kojima su neki sve vrijeme aktivni, a neki se još nisu ni rodili kada su im današnji kolege igrali prvu tekmu!
Umirali su i na terenu!
Godinu 1984. smo preživjeli (kako tko) kao svaku drugu do i poslije nje, ali do danas
nisu svi preživjeli koji su igrali. Desetak ih već ore
nebeske njive, a jedan je u vječnost otišao izravno s terena, za vrijeme utakmice:
„
Zvali smo ga Pekar. Samo se srušio na terenu. Svi smo se okupili oko njega i dali mu prvu pomoć te zvali Hitnu. Došao je k sebi, sjeo pored gola i nastavio gledati utakmicu no ubrzo se samo izvrnuo. Kada su liječnici došli nisu mu više mogli pomoći. Nas 15 iz šire skupine koji smo tada igrali doživjelo je kasnije srčani udar. Ja sam nasreću preživio, ali neki nisu“, sjeća se umirovljeni prof.dr.
Nedeljko Bosanac koji je s društvom igrao do svoje 65., ali je zbog bolnih koljena morao odustati. Danas se, kao sedamdesetogodišnjak sjeća odlične klape, druženja i rekreacije te se divi onima koji su stariji od njega i još igraju.
Tako
Oto Guttert ima 85 i povremeno zaigra s prijateljima, uglavnom brani na golu, ali zna i potrčati. Desetljećima je bio poznat po tomu što se prvi kupao u Dravi, već za proslavu 1. maja, a još igra i tenis. Samo godinu mlađi je prof. klavira
Teodor Sobović, a tu su i mlađi kolege profesori
Stipan Nađ, Predrag Zima i nekoliko drugih s različitih znanstvenih područja. Igraju i obični radnici i obrtnici, a na terenu su svi jednaki.
Zimi, ljeti i za vrijeme rata
Okupljaju se
utorkom, četvrtkom, petkom i nedjeljom. Igraju po sat i pol – dva, u pravilu od 18 sati. Obično se ne dogovaraju tko će doći, nego dođe tko hoće pa se onda dijele na terenu. Ako ih je više, udalje međusobno golove kako se ne bi previše gurali. Bilo je utakmica i kada ih je 40 bilo na igralištu! Dolaze iz svih dijelova grada i pretilih među njima nema.
Na njihovom omiljenom igralištu smještenom negdje u sredini nekadašnje
speedway staze polovicom lipnja zatekli smo njih 12-oricu. Usprkos visokim temperaturama i rojevima tada još neorošenih komaraca, mokrih majica i rumenih lica niz koja su se cijedili grašci znoja, dočekali su nas
Stjepan Kadoić, Darko Mikec, Frano Zrno, Mario Kovačević, Rajko Jurić, Zdenko Ivandić, Marinko Zovak, Marinko Romić, Tihomir Moslavac, Krsto Zabrdac, Zvonko Cone Barišić i Kristo Palić.
Raširili su „goliće“ na nešto kraćoj udaljenosti nego obično – jer došlo ih je i nešto manje nego inače – zakačili na njih mreže, rezervnu loptu nagurali unutar gola i drugom zaigrali. Malo ih je smetalo što
nije tvrđe napumpana pa se kotrljala i odskakala nešto tromije neto što su željeli, zbog čega su je morali jače udarati. No, proteklih godina naviknuli su se nositi s kudikamo težim problemima jer igraju i po snijegu, kada zimi temperatura padne na -18, a niti ljetnih
30 u plusu nije im zapreka za megdan.
Dvojica najboljih obično sastavljaju timove, tako da biraju jednog po jednog suigrača u ekipu. Kreću od onih koje smatraju boljima i nitko se ne buni ako bude izabran među posljednjima. Dobro se poznaju i točno znaju tko koliko može trčati, koliko je precizan i vješt s loptom.
Jedino kada nisu igrali bilo je kratko razdoblje u
vrijeme rata, kada su i po Gradskom vrtu padale
granate. Tada su se okupljali u gradskim dvoranama, u čemu im je pomogao tadašnji osječki gradonačelnik
Zlatko Kramarić koji je s njima rado znao i zaigrati. Na teren su se vratili čim je bilo dogovoreno primirje, već 1992., naivno vjerujući da grmljavinu rasprsnute granate više neće slušati.
Društvo čine mnogi
bivši nogometni profesionalci koji su nekad i sami trenirali i nogometnim vještima učili
Šukera, Špehara i druge uspješne nogometaše koji su ostvarili zavidne međunarodne karijere. Danas su razočarani što im teren nije
održavan i što se trava ne kosi pa sve djeluje zapušteno. Netko od njih pokosio je dio livade na kojem igraju, no oko njih je prilično visoka trava. Žao im je i što su nekadašnje klupe i platforme na zapadnoj tribini obrasli
korovom, grmljem i drvećem te se još samo naziru ispod gustog zelenog pokrivača. I staza za speedway zarasla je u travu, a nekad su se na njoj održavale uzbudljive utrke čak i na državnim prvenstvima.
„
Sramota je da nije bolje uređen teren u Gradskom vrtu i što nije iako pokošena trava. Slali smo zamolbu e-mailom gradskoj upravi i izvjesna Valeriju zamolili da pošalje radnike Unikoma kako bi pokosili livadu, ali više od mjesec dana ništa se nije dogodilo, a taj dio nije u Unikomovim prioritetima“, pričaju nam nekoliko njih uglas.
Hvale teren da je
izvrstan. Staro je to igralište
NK Osijeka, odlično je drenirano i kada pada kiša prijepodne, poslijepodne je tlo već suho i može se igrati. Nema tu krtičnjaka, teren je
ravan i čvrst i dečki dobro znaju zašto baš tu najradije igraju. Nekad su znali poslije rekreacije otići u obližnju gostionicu na večeru ili sami pripremiti kotlić, ali u zadnje vrijeme svi nekamo žure pa ti sadržaji izostaju.
Ne žale se na nedostatak
kondicije i cijelo vrijeme uporno trčkaraju po terenu. Ne razlikuju se po dresovima, ali budući da se svi dobro poznaju, znaju tko je u koju vrstu izabran.
„
To je nama zdravlje, fizičko i duhovno. Ovdje ćemo se sastajati i igrati dok god budemo mogli. Primamo i nove zainteresirane! Članske iskaznice i upisnine nema, sve je na dobrovoljnoj bazi. Kada nam igra, igramo, kada ne, jednostavno ne dođemo, što često ne vrijedi za ostale životne aktivnosti“, zaključuju neki od igrača koji su nakratko prekinuli meč kako bi nam ispričali dio svoje priče jer, na kraju, došli su igrati i za ostalo nisu imali vremena.
Tekst i foto: Goran Flauder
Nebitno
